I Kž-456/2015-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 456/15-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. J. zbog počinjenja u stanju neubrojivosti protupravnog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 10. lipnja 2015. broj K-13/15, u sjednici održanoj 9. rujna 2015.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog I. J. i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom je, na temelju članka 554. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08), utvrđeno da je optuženi S. J. počinio u stanju neubrojivosti protupravno djelo pokušaja ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavkom 1. i člankom 24. stavkom 2. KZ/11 pa je, na temelju članka 554. stavka 1. ZKP/08 u vezi s člankom 44. stavkom 1. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama („Narodne novine“ broj 76/14.; dalje: ZZODS), određen njegov prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu u trajanju šest mjeseci.

Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08 optuženi I. J. u cijelosti je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi I. J. po branitelju, odvjetniku M. S., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „ukine presudu i oslobodi okrivljenika optužbi, odnosno podredno da predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak“.

I Kž 456/15-4

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi I. J. u žalbi tvrdi da „sud nije utvrdio u štetnom događaju doprinos oštećenika i sam mehanizam i tijek sukoba između oštećenika i okrivljenika“, pri čemu ukazuje na iskaz svjedokinje A. H. koja je navela da su i optuženik i oštećeni J. J. skloni pretjeranoj konzumaciji alkohola te da se, kad se napiju, vrlo često svađaju i da su agresivni. Ističe da utvrđena ozljeda na glavi optuženika „upućuje na zaključak da je oštećenik (…) možda prvi napao optuženika i nanio mu ozljedu na glavi“, ali da „sud (…) nije utvrđivao tijek svađe niti je utvrđeno na koji način niti u kojem položaju je oštećenik zadobio ozljede kao niti mogućnost da je okrivljenik zadobio u sukobu ozljedu na glavi te da je postupao u nužnoj obrani“. Žalitelj smatra da je „razvidno da je okrivljenik mogao biti u prekoračenju nužne obrane“, a ističe i da „ne postoji nikakav dokaz da je ozljeda [optuženika] doista nastala pri padu na stepenicama“, da je „sam okrivljenik u tom pogledu davao različite izjave“ pa da je „nejasno temeljem čega je sud uzeo izjavu kod liječnika uvjerljivijom“. Tvrdi i da „činjenica da (…) je postojao kontakt između oštećenika i okrivljenika te da oštećenikovo ozljeđivanje nije moglo biti posljedica motorne pile ni na koji način ne dokazuje da okrivljenik nije postupao u nužnoj obrani“.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud pravilno analizirao sve provedene dokaze i ispravno je, na temelju njihove savjesne ocjene, utvrdio da je optuženi I. J. u stanju neubrojivosti počinio protupravno djelo pokušaja ubojstva, otklonivši mogućnost da je optuženik tu radnju poduzeo postupajući u nužnoj obrani ili u njenom prekoračenju.

Naime, ispravno prvostupanjski sud, otklanjajući sumnju u postojanje fizičkog sukoba između optuženog I. J. i njegovog sina, oštećenog J. J., a koji bi prethodio optuženikovom ubadanju oštećeniku nožem u prsa sud i u kojem bi oštećenik napao optuženog I. J. te mu zadao ranu na glavi, ističe da je optuženik prilikom ispitivanja pred državnim odvjetnikom izričito iskazao da je povrede koje ima zadobio prilikom pada na stubama dva tjedna prije predmetnog događaja, a jednaki mehanizam njihovog nastanka naveo je i prilikom pregleda liječniku, kao i da optuženi I. J. u iskazu pred državnim odvjetnikom poriče da bi uopće bio nazočan oštećenikovom ozljeđivanju, dakle, niti iz njegovog iskaza, niti iz bilo kojeg drugog dokaza ne proizlazi da bi oštećenik napao optuženika.

Osim toga, valja istaći da niti na fotografijama optuženika snimljenima prilikom očevida na mjestu događaja kratko vrijeme nakon tih zbivanja nisu vidljive nikakve ozljede koje bi upućivale na fizički sukob između optuženog I. J. i njegovog sina, oštećenog J. J.. Također iz iskaza svjedokinje A. H. proizlazi da je optuženi I. J. kritičnog dana tijekom svađe s oštećenikom u više navrata ulazio u podrum kuće A. H. kojega koristi i iz njega izlazio govoreći da „J. mora zaklati nožem“ te da je svjedokinja vidjela da u stražnjem džepu hlača nosi već nož koji je kasnije nađen skriven u tom podrumu, a takvo optuženikovo ponašanje ćuje na njegovo stvaranje čvrste odluke da usmrti oštećenika koje je nedvojbeno upu

prethodilo samom počinjenju predmetnog protupravnog djela, koje stoga očigledno nije

I Kž 456/15-4

posljedica nekakvog napada oštećenika zbog kojega bi se optuženik našao u stanju nužne obrane.

Zbog svega iznesenog očigledno je da ozljedu optuženog I. J. opisanu u izvješću o hitnom liječničkom pregledu obavljenom u noći između 30. i 31. srpnja 2013. ni na koji način nije moguće povezati s predmetnim događajem, a time niti na temelju nje zaključivati o fizičkom sukobu između optuženika i oštećenika koji bi prethodio optuženikovom ubadanju oštećenog J. J. izazvanom oštećenikovom napadom na optuženog I. J., pa žalbene tvrdnje o mogućnosti takvog napada i nužnoj obrani u kojoj bi optuženik postupao nemaju utemeljenja na provedenim dokazima.

Slijedom navedenog, žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i pouzdanost utvrđenja svih odlučnih činjenica na kojima se temelji prvostupanjska presuda, za koja utvrđenja je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge koje stoga prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, a žalbom se ne ukazuje niti na neke činjenice koje bi mogle biti odlučne, a koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, pa nije osnovana žalba optuženog I. J. podnesena iz osnove navedene u članku 470. ZKP/08.

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženi I. J. pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo na temelju članka 482. ZKP/08 žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

Zagreb, 9. rujna 2015.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.