Court reclassifies ID refusal as identity document offense, increases fine, corrects detention days, and dismisses appeal.
Legislator summary
AI generatedThe High Court of Justice of Croatia partially overturned the first-instance judgment by reclassifying the defendant's refusal to present an ID card as a specific offense under the Personal ID Card Act. While the court upheld the findings of disorder and intoxication, it corrected the factual description of the detention period from one to two days, thereby increasing the total fine. The appeal was dismissed because the court found the first-instance evidence reliable and the original sentencing appropriate under the relevant laws.
Legislator headnote
AI generatedZakon o osobnoj iskaznici čl. 15. st. 1.; Zakon o prekršajima čl. 26.; Zakon o prekršajima čl. 39.; Zakon o prekršajima čl. 40.; When a defendant refuses to present a personal ID card, the act constitutes a specific offense under the Personal ID Card Act, and detention time must be accurately calculated as days of imprisonment to determine the total fine amount.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
Broj: Jž-2814/2015
VISOKI PREKRŠAJNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
ZAGREB
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca:
Branke Žigante-Živković predsjednice vijeća, te Renate Popović i Siniše Senjanovića članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Roberta Završkog kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog V. R. zbog prekršaja iz članka 13. i 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj: 5/90, 30/90, 47/90, 29/94) i dr., rješavajući o žalbi okrivljenog V. R., podnijetoj protiv presude Prekršajnog suda u Dubrovniku od 28. kolovoza 2015., broj: 7. Pp J- 907/15, na sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2019.
P r e s u d i o j e
I Povodom žalbe okrivljenika V. R., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela pod 3. tako da se ponašanje okrivljenika V. R. činjenično opisano u izreci prvostupanjske presude pod 3. pravilno pravno označava kao prekršaj iz članka 15. stavka 1. Zakona o osobnoj iskaznici („Narodne novine“ broj 11/02,122/02,68/13) kažnjiv po članku 26. tog Zakona te mu se utvrđuje novčana kazna u iznosu od 100,00 (sto) kuna.
II Uslijed odluke pod I prihvaćaju se utvrđenima novčane kazne za prekršaje činjenično opisane u izreci prvostupanjske presude pod 1. i 2., te se okrivljeniku V. R. temeljem članka 39. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13,157/13, 110/15, 70/17, 118/18) izriče ukupna novčana kazna u iznosu od 1.638,00 (tisućušestotridesetosam) kuna u koji iznos se temeljem članka 40. Prekršajnog zakona uračunava vrijeme za koje je okrivljenik zadržan u PP Dubrovnik od 25. travnja 2015 u 22,50 sati do 26. travnja 2015. kao dva dana zatvora, odnosno 600,00 (šesto) kuna, tako da ima za platiti još 1.038,00 (tisućutridesetosam) kuna u roku od 15 (petnaest) dana od primitka ove presude. Ako okrivljenik u navedenom roku plati 2/3 izrečene kazne ista će se smatrati plaćenom u cijelosti.
III Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog V. R. i prvostupanjska presuda u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje.
IV Na temelju članka 139. stavka 6. i članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, okrivljenik V. R. je oslobođen obaveze plaćanja troškova žalbenog postupka.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom Prekršajnog suda u Dubrovniku od 28. kolovoza 2015., broj: 7. Pp J-907/15, proglašen je krivim okrivljenik V. R. zbog prekršaja iz članka 13. i 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira i članka 16. Zakona o osobnoj iskaznici, činjenično opisanih u izreci, te je kažnjen ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 1.738,00 kuna u koji iznos se uračunava vrijeme koje je proveo u zadržavanju kao jedan dan zatvora, odnosno 300,00 kuna, tako da ima za platiti još 1.438,00 kuna.
Nadalje, okrivljenik je obvezan na plaćanje troškova prekršajnog postupka u ukupnom iznosu od 200,00 kuna.
Protiv prvostupanjske presude okrivljenik V. R. je pravodobno podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, držeći presudu nepravednom i velikim dijelom lažnom. Žalitelj u prilogu dostavlja dokumentaciju koja se odnosi na postupak u vezi priznanja prebivališta, medicinska dokumentaciju i prepisku s državnim odvjetnikom.
Žalitelj predlaže da se njegova žalba prihvati.
Žalba nije osnovana.
Razmotrivši predmet, ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje: Sud) je utvrdio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu okrivljenika jer je pogrešno okrivljeniku za djelo pod 3.primijenio stroži zakon i pogrešno je u novčanu kaznu uračunao vrijeme koje je okrivljenik proveo u zadržavanju.
Naime, okrivljeniku je pod 3. pobijane presude stavljeno na teret da je dana 25.04.2015. odbio na zahtjev policijskog službenika dati osobnu iskaznicu na uvid. Člankom 26. stavkom 1. Zakona o osobnoj iskaznici („Narodne novine“ 11/2002, 122/2002, 31/06 i 68/13) propisano je:
„Novčanom kaznom od 100.00 kuna kaznit će se za prekršaj osoba koja uz sebe nema osobnu iskaznicu (članak 15. stavak 1.)“
Kako je novi Zakon o osobnoj iskaznici („Narodne novine“ broj 62/15) stupio na snagu 6.6.2015., dakle, nakon dana počinjenja prekršaja, sud je trebao utvrditi postoji li kontinuitet djela prekršaja i da li je novi zakon blaži za okrivljenika. Kako kontinuitet djela postoji u članku 16., kažnjiv po članku 29. Zakona o osobnoj iskaznici, ali je stroži za okrivljenika jer je propisana novčana kazna u iznosu od 200,00 kuna isti se ne primjenjuje na okrivljenika čime je prvostupanjski sud povrijedio materijalno pravo na štetu okrivljenika, a osim navedenog pogrešno je uračunao vrijeme koje je okrivljenik proveo u zadržavanju, kao jedan, umjesto kao dva dana zatvora.
Ovo stoga jer se kao „svaki započeti dan“ podrazumijeva kalendarski dan, pa kako je okrivljenik bio zadržan od 25. travnja 2015. u 22,50 sati do 26. travnja 2015., valjalo je vrijeme koje je proveo u uhićenju računati kao dva dana zatvora, odnosno kao 600,00 kuna, a ne 300,00 kuna, a što je ovaj sud ispravio po službenoj dužnosti.
Prvostupanjski je sud u postupku ispitao okrivljenika koji je porekao prekršaje, navodeći da je muziku puštao u granicama normale, da ima problema s različitim boravištem i prebivalištem i da ništa nije rekao osim da neće dati osobnu iskaznicu.
Kao svjedok je ispitan djelatnik policije D. R. koji je postupao po dojavi o remećenju javnog reda i mira. Dolaskom na lice mjesta on i kolega M. I. su čuli glasnu muziku koja je dopirala iz sobe koju koristi okrivljenik. Isti je bio u vidno alkoholiziranom stanju, odbio je dati osobnu iskaznicu i vrijeđao ih je i psovao, zbog čega su na kraju morali koristiti sredstva prisile.
Pravilno je prvostupanjski sud iskaz ovog svjedoka ocijenio istinitim jer je jasno i uvjerljivo iskazivao o svojem službenom postupanju, o prekršajima koje je utvrdio neposrednim opažanjem i koji, obavljajući svoju dužnost, nije imao nikakvog razloga nekog lažno teretiti.
Slijedom navedenog po ocjeni ovog suda pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o krivnji okrivljenika za djela koja su mu stavljena na teret. Ispitujući potom odluku o kazni, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud cijenio sve okolnosti odlučne za odluku o kazni sukladno članku 36. Prekršajnog zakona, da je opravdano okrivljeniku utvrdio novčanu kaznu u zakonom propisanom maksimumu za prekršaj pod 1. i 2. (člankom 13. i 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira je propisana novčana kazna 50 do 200 DEM ili kazna zatvora do 30 dana), te za djelo pod 3. u iznosu od 100,00 kuna kako je već navedeno. Ukupna novčana kazna je po ocjeni ovog Suda primjerena težini počinjenih prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, i da će samo ovako izrečenom kaznom biti ostvarena svrha kažnjavanja. Okrivljeniku je u novčanu kaznu temeljem članka 40. Prekršajnog zakona uračunato vrijeme koje je proveo u zadržavanju i temelj članka 15. Prekršajnog zakona upozoren je i na zakonsku pogodnost ako u roku ostavljenom za plaćanje prvostupanjskom presudom izrečene novčane kazne, plati dvije trećine novčane kazne izrečene pobijanom prvostupanjskom presudom, novčana kazna će se smatrat plaćenom u cijelosti.
Odluka o oslobođenju obaveze plaćanja troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 139. stavka 6. i 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, a ovaj sud je ocijenio da bi plaćanjem istih bila ugrožena egzistencija okrivljenika.
Osim navedenog, ovaj sud nije našao da su počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6.,7.,9.,i 10. tog Zakona na koje povrede ovaj Sud sukladno članku 202. stavak 1. Prekršajnog zakona pazi po službenoj dužnosti i da u postupku nije nastupila zastara prekršajnog progona, te je temeljem članka 207. i članka 205. Prekršajnog zakona odlučeno kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 19. ožujka 2019.
ZAPISNIČAR :
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Robert Završki, v. r.
Branka Žigante Živković
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Dubrovniku u 4 otpravaka: za spis, okrivljenika i tužitelja.