II Kž-466/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Kž 466/1993-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Svedrović Marijana kao predsjednika vijeća, te Mikor Milivoja i Novoselec dr. Petra kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. D.M. i dr. zbog krivičnog djela iz čl. 47. st. 2. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Okružnog suda u Puli od 15. listopada 1993. K 19/93 (Kv 302/93), u sjednici održanoj 2. studenog 1993.,

r i j e š i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. D.M..

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanim rješenjem, a na temelju čl. 177. ZKP, odbijen je prijedlog opt. D.M. za polaganjem jamstva koje se, u konkretnom slučaju odnosi na stavljanje hipoteke na nekretnine optuženikove obitelji (do iznosa 598.840 DM).

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženik po svom branitelju, s prijedlogom da se ponuđena vrsta jamstva prihvati, preinačenjem pobijanog rješenja.

Žalba nije osnovana.

Neosnovano ističe žalitelj da sud prvog stupnja pri donošenju pobijane odluke nije cijenio sve okolnosti iz čl. 178. st. 1. ZKP, a posebno ne visinu novčane svote na koju glasi jamstvo upisom hipoteke na zemljištima i zgradama u vlasništvu obitelji optuženika.

Suprotno izloženim žalbenim prigovorima, sud prvog stupnja, pri donošenju odluke o odbijanju jamstva, pravilno je, prije svega, cijenio već do sada utvrđenu težinu djela, a posebno činjenicu da je optuženik (zajedno s ostalim suizvršiteljima djela) tražio za vraćanje otetog djeteta iznos od 1.500.000 DM (koji iznos tri puta premašuje visinu ponuđenog jamstva), kao i ostale pravilno utvrđene osobne i obiteljske prilike optuženika.

Stoga, i po ocjeni ovog suda drugog stupnja, prihvaćajući utvrđenja nižeg suda, kao i razloge kojima se taj sud rukovodio pri donošenju odluke, mora se zaključiti da ponuđeno jamstvo u stavljanju hipoteke na obiteljske nekretnine, ne čini srazmjer težini djela, te osobnim i obiteljskim prilikama optuženika, niti opet visina iznosa jamstva pruža dovoljnu garanciju da optuženik neće pobjeći, ili se kriti u situaciji kada mu se na temelju pravomoćne optužnice sudi za tako teško kazneno djelo, te uz daljnju činjenicu da je suizvršitelj djela, opt. P.M. još uvijek u bijegu (za njim je raspisana centralna potjera), a sam optuženik inače je prognanik, dok je treći suizvršitelj djela stranac.

Kako dakle ponuđenim iznosom jamstva ne bi bila postignuta zakonom određena svrha ovog specifičnog kazneno-procesnog instituta, trebalo je odbiti žalbu optuženika, te odlučiti kao u izreci, temeljem čl. 385. st. 3. ZKP.

U Zagrebu, 2. studenog 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.

Svedrović Marijan v.r.

Suglasnost

ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

U zamjeni voditelja daktilobiroa:

(Štefica Klepac)