I Kž-364/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I KŽ-36U/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr Berislava kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene, Zmajević mr Branka, Potrebica Ante i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. C. I. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Okružnog suda u Karlovcu od 28. travnja 1992. K- 32/91-47, u sjednici održanoj 22. srpnja 1992. saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske Hranjski Marijana,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. C. I. i potvrđuje prvostepena presuda.

Obrazloženje:

Okružni sud u Karlovcu, kao prvostepeni sud, presudom od 28. travnja 1992. K-32/91-47 opt. C. I. oglasio je krivim zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od osam godina, u izrečenu kaznu uračunato je po čl. 50. st. 1. Krivičnog zakona SFRJ, preuzetog temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u ovoj odluci: KZJ) vrijeme provedeno u pritvoru od 15. srpnja 1991. na dalje i po čl. 65. st. 1. KZJ izrekao mu mjeru sigurnosti obaveznog liječenja od alkoholizma, a po čl. 98. Zakona o krivičnom postupku, preuzetog temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u ovoj odluci: ZKP) obvezao ga na nadoknadu troškova krivičnog postupka u ukupnom iznosu od 14.653 HRD.

Protiv navedene prvostepene presude optuženik je po branitelju V. S., odvjetniku iz K., podnio žalbu zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se optuženiku izrekne blaža kazna.

Prvostepeni sud po čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 73/91 i 25/92) žalbu optuženika nije javnom tužitelju dostavljao na odgovor i odgovor na žalbu nije podnesen.

Javni tužitelj Republike Hrvatske po čl. 370. st. 2. ZKP-a u podnesku od 30. lipnja 1992. Ktž-664/92 predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i prvostepena presuda potvrdi.

Žalba optuženika nije osnovana.

Žalitelj ističe utvrđenu okolnost da je optuženik u vrijeme počinjenja krivičnog djela bio bitno smanjeno uračunljiv i da je kod izricanja kazne tu okolnost trebalo cijeniti u smislu čl. 12. st. 2. KZJ i primijeniti odredbe o ublažavanju kazne iz čl. 42. toč. 1. i 2. KZJ, osobito jer na optuženikovoj strani nije bilo otegotnih okolnosti, a uz navedenu okolnost da su utvrđene i druge olakotne okolnosti.

Nasuprot stajališta žalbe, drugostepeni sud smatra da je u prvostepenoj presudi izrečena zakonita i pravilna odluka o kazni, te da su sve utvrđene okolnosti u smislu čl.

41. KZJ pravilnim vrednovane. Blažom kaznom po ocjeni ovog drugostepenog suda ne bi se mogla ostvariti svrha krivičnih sankcija propisana u čl. 5. i 33. KZJ.

Naime, u prvostepenom postupku je na temelju provedenog psihijatrijskog vještačenja nesporno utvrđeno da je optuženik tempore criminis bio bitno smanjeno uračunljiv i to iz tri grupe faktora: uslijed teških oštećenja središnjeg i perifernog živčanog sustava koja su izazvana dugogodišnjim toksičnim djelovanjem alkohola, uslijed aktualne alkoholiziranosti u vrijeme počinjenja djela i zbog odnosa s oštećenicom, kojeg je karakterizirala učestalost konfliktnih situacija i zbog banalnih povoda. Važno je pri tome istaći da se navedena uznapredovana psihoorganska oštećenja manifestiraju, između ostalog, i u nekritičnom procjenjivanju ljudi i situacija i u emocionalnoj labilnosti. Ta grupa faktora pokazuje da postoje trajniji razlozi koji utječu na povećanu društvenu opasnost optuženika kao mogućeg počinioca krivičnih djela, pa da unatoč ostalih olakotnih okolnosti, tj. da unatoč svojoj zrelijoj životnoj dobi optuženik nije ranije počinio krivična djela, i da je oštećenica svojim provokativnim ponašanjem dala svoj doprinos, te unatoč odsustva značajnijih otegotnih okolnosti također i po ocjeni drugostepenog suda ne bi bilo opravdano primijeniti odredbu čl. 42. toč. 1. KZJ, niti navedene olakotne okolnosti smatrati osobito olakotnim okolnostima i primijeniti odredbu čl. 42. toč. 2. KZJ, te izricati kaznu blažu od zakonom propisane, odnosno blažu od one kazne koja je izrečena u prvostepenoj presudi.

Zbog iznijetih razloga po čl. 384. ZKP-a odlučeno je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i prvostepena presuda potvrdi.

U Zagrebu, 22. srpnja 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v.r.

Pavišić dr Berislav, v.r._