I Kž-511/1999-9 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 511/1999-9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Neve Šibl, kao predsjednice vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Ane Garačić, Senke Klarić-Baranović i Katice Jelić, kao članova vijeća i tajnice u vijeću - sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. V. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 196. st. 3. OKZRH, odlučujući o žalbama optuženika I. V., I. N., J. D., M. B. i T. K., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 9. prosinca 1998. godine, br. K 50/97, u sjednici održanoj 1. ožujka 2000. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka,

p r e s u d i o j e :

Žalbe opt. I.V., opt. I.N., opt. J.D., opt. M.B. i opt. T.K. odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Splitu proglasio je krivim opt. I.V., I.N., J.D., M.B. i T.K. da su počinili kazneno djelo zloupotrebe opojnih droga iz čl. 196. st. 3. u vezi st. 2. OKZRH, a opt. I.N. i J.D. i za kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 196. st. 5. OKZRH, te opt. I.V. izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine, opt. I.N. za kazneno djelo iz čl. 196. st. 3. KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za kazneno djelo iz čl. 196. st. 5. OKZRH kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te mu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i tri mjeseca, opt. J.D. za kazneno djelo iz čl. 196. st. 3. OKZRH utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za kazneno djelo iz čl. 196. st. 5. OKZRH kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te mu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i tri mjeseca, opt. M.B., kazna zatvora u trajanju od tri godine i opt. T.K. kazna zatvora u trajanju od tri godine.

Protiv te presude žali se opt. I.V. zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni u kojoj žalbi predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Ujedno optuženi moli da on i njegov branitelj budu pozvani na sjednicu vijeća Vrhovnog suda.

Optuženi I.N. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke suda o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Optuženi J.D. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i u odnosu na kazneno djelo iz čl. 196. st. 3. OKZRH optuženi oslobodi od optužbe, dok da mu se za djelo iz čl. 196. st. 5. OKZRH izreče uvjetna osuda, podredno da se presuda ukine u cijelosti.

Optuženi M.B. žali se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni, mjeri sigurnosti i troškovima postupka, te predlaže da se pobijana presuda preinači, optuženi oslobodi od optužbe, odnosno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Optuženi T.K. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, optuženi oslobodi od optužbe, odnosno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Sjednici vijeća Vrhovnog suda prisustvovao je branitelj opt. I.V., odvjetnica R.L. iz S., dok optuženi nije doveden iz pritvora jer je vijeće smatralo da njegovo prisustvo nije svrsishodno. Državni odvjetnik Republike Hrvatske, vraćajući spis, predložio je da se žalbe optuženih odbiju kao neosnovane.

Žalbe nisu osnovane.

Optuženi N., D. i opt. K. nisu u pravu kada se žale zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Optuženi I.N. iako ističe taj žalbeni osnov u žalbi ne obrazlaže u čemu se isti sastoji, osim što se u žalbi navodi kako su optuženi zbog višesatnog zadržavanja u prostorijama policije bili u nemogućnosti da se odmore, te da im istražni sudac nije omogućio da u nesmetanom izlaganju iznesu sve činjenice.

Protivno tim navodima iz podataka u spisu ne proizlazi da bi optuženi preko dopuštenog vremena bili zadržani od strane policije, a istražni sudac kako je to vidljivo iz zapisnika o ispitivanju pozvao je optužene da iznesu svoje obrane, te je netočno da optuženom nije pružena mogućnost da "nesmetano iznese sve činjenice".

Iz sadržaja žalbe opt. J.D. u kojoj su razbacani razlozi i navodi bez reda i sistema ne može se izdvojiti što od toga se odnosi na pojedine žalbene osnove, pa tako i na žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Nered u rečenicama žalbe, omogućuje sudu drugog stupnja, jedino zaključak da optuženi u suštini želi dovesti u sumnju utvrđenje odlučnih činjenica u presudi suda prvog stupnja. Navodi žalbe kako indicije nisu dokaz u kaznenom postupku jednostavno su netočni, kao što je netočna i tvrdnja da u presudi postoje "kontradiktornosti u iznošenju posebnog činjeničnog stanja".

Optuženi T.K. u žalbi navodi kako je sud prvog stupnja počinio "nekoliko" bitnih povreda postupka, ali u obrazloženju ističe samo da se pridružuje prijedlogu branitelja o izdvajanju zapisnika o ispitivanju optuženih, te da je određeni broj svjedoka saslušan izvan glavne rasprave i da obrana nije bila u mogućnosti da ispituje te svjedoke.

Pri tome optuženi ne navodi o kojim se zapisnicima i o kojim se svjedocima radi. U žalbama ostalih optuženih nema prijedloga za izdvajanje zapisnika o ispitivanju optuženih pa je potpuno nejasno kojim se prijedlozima to pridružuje u svojoj žalbi opt. T.K., također niti svjedoci nisu ispitivani izvan glavne rasprave.

Prema tome, nisu u pravu optuženi kada se žale zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Optuženi nisu u pravu niti kada se žale zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Navodi optuženih u odnosu na taj žalbeni osnov svode se u bitnome na negiranje međusobnog dogovora optuženog i udruživanja radi prodaje droge.

Suprotno navodima žalbe opt. V. sud prvog stupnja opravdano je na temelju obrane toga optuženog dane u istražnom postupku utvrdio da su se svi optuženi udružili radi činjenja tih djela. Naime, opt. V. je potpuno određeno u toj obrani naveo da je počeo od siječnja 1997. godine "dilati" drogu što je činio neko vrijeme, pa prekinuo, te nastavio u travnju 1997. godine time da je opt. I.N. "angažirao" za prodaju u što se uključio i opt. J.D. Pri tome, opt. V. točno govori o količinama, te o načinu raspodjele dobiti od prodane droge. Kasnije na glavnoj raspravi opt. V. poriče udruživanje i tvrdi kako je drogu samo prodavao opt. N., pa s pravom sud prvog stupnja nije prihvatio takvu modificiranu obranu. Naime, prilikom uhićenja kod opt. V. oduzet je znatan iznos novca, velik broj paketića droge koja droga je pronađena u njegovom stanu, što jasno govori da je razgranao mrežu osoba - optuženika koji su za njega drogu prodavali. Njegovu obranu danu pred istražnim sucem u cijelosti potkrepljuju i iskazi svjedoka - policajaca koji su u inkriminirano vrijeme promatrali s lica mjesta, pa i iskazi tih svjedoka upućuju na to da je opt. V. kasniju obranu danu na glavnoj raspravi konstruirao u namjeri da smanji svoju odgovornost, te pomogne ostalim optuženicima.

Iz iskaza svjedoka M., G., K., te posredno iz saznanja svjedoka R., M., S. i D. - policajaca koji su duže vrijeme promatrali lice mjesta, odnosno koji su učestvovali u akciji uhićenja optuženih, jasno proizlazi na koji način se vršila distribucija droge na predjelu P. oko trgovačkog centra i kakovu su u tome ulogu imali pojedini optuženi.

Pri tome treba reći da prigovori iz žalbe opt. V., a i ostalih optuženih kako ti svjedoci ništa konkretno ne govore o udruživanju povezanosti optuženih, nisu osnovani, jer iz načina rada kojeg opisuju navedeni svjedoci jasno proizlazi da se je radilo o udruživanju više osoba - optuženih, radi činjenja tih djela.

Protivno toj tvrdnji iz žalbe, govori i količina droge, koja je pronađena pakirana u paketiće kod opt. V. i D.

Tvrdnje opt. N. kako sud nije pravilno cijenio rezultat izvedenih dokaza, te da je izveo pogrešne zaključke također su bez osnova.

Iz iskaza opt. V. pravilno sud utvrđuje da je opt. N. bio osoba koja je drogu preprodavala, to potvrđuje okolnost što je kod njega pronađen novac od prodane droge, te određene količine droge, kao i činjenica da su svjedoci policajci M., G. i K. svojim iskazima potkrijepili obranu optuženog V. danu u istražnom postupku. Netočne su, dakle, tvrdnje opt. N. kako je drogu kupovao samo za vlastite potrebe te da je samo predao drogu prije nailaska policije opt. D. i da prema tome nije učestvovao u izvršenju djela koje mu se stavlja na teret.

Daljnji navodi istog optuženog kako i iz obrane opt. V. (istražni postupak) proizlazi da je bio samo osoba koja kupuje drogu, također nisu točni, naime, opt. V. je izričit u tome da je opt. N. "angažirao" za prodaju, te mu u svrhu prodaje dao 17 "pizeva" droge.

U odnosu na opt. D., žalba kojeg je nakrcana raznim navodima, nagomilana argumentima, treba reći, da u suštini taj optuženi pobija također pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja, da su se optuženi udružili radi prodaje droge. Međutim, sud prvog stupnja je ispravno temeljio svoju presudu na obrani opt. V., te na iskazima već navedenih svjedoka i na kraju na obrani samog optuženog, koji priznaje u istražnom postupku, da je od prvoopt. V. i opt. N. preuzeo "jednu turu" od 13 "pizeva" da je proda i da je odmah prodao 10 "pizeva", kao i da inače drogu prodaje, da bi mogao steći sredstva za kupovinu droge, ali za vlastite potrebe. Konačno kod optuženog je droga prilikom uhićenja pronađena. Nisu dakle točne tvrdnje ovog optuženog u žalbi da se presuda temelji na "impresijama odnosno indicijama", a ne na stvarnim dokazima. Navodi žalbe ovog optuženog da je u tijeku saslušanja kod istražnog suca bio u "krizi" zbog nedostatka terapije, nemaju nikakve podologe u izvedenim dokazima, jer iz zapisnika o njegovom ispitivanju jasno proizlazi da se nije tužio na nikakve teškoće. Što se tiče obrane istog optuženog dane na glavnoj raspravi pravilno cijeni sud prvog stupnja da je takova obrana isključivo rezultat želje optuženog da si olakša polažaj u ovom kaznenom postupku.

Navodi žalbe opt. M.B. kako niti jedan izvedeni dokaz ne upućuje da bi on sudjelovao u počinjenju djela, nisu osnovani. Naime, pravilno sud prvog stupnja na temelju obrane opt. J.D. nalazi da je opt. M.B. preuzimao drogu od opt. V., te je prodavao na području P. Tvrdnjama opt. B. da je drogu prodavao do veljače mjeseca 1996. godine, a ne i dana 25. svibnja 1997. godine ne isključuje se činjenica da je drogu prodavao i u inkriminiranom periodu (travanj i svibanj 1997. godine). Pravilno je sud cijenio i određene navode opt. D. da je opt. B. drogu prodavao isto kao i on ispred Tijardovićeve ulice i to zajedno sa opt. V. i N.

U odnosu na opt. T.K. sud prvog stupnja osnovano ukazuje na iskaze svjedoka M., G. i K., koji su posve jasno iskazali, kako su primijetili da je opt. K. zajedno sa opt. V. naizmjence drogu dovozio u automobilu u Trgovački centar P. Optuženi u svojoj žalbi bez uspjeha nastoji obezvrijediti iskaze ovih policajaca, koji su u kritično vrijeme osmatrali lice mjesta i koji su vidjeli, kao primjerice svjedok M., da je upravo opt. K. sa V. dovozio drogu, a koji svjedok je i zapazio da je opt. K. pristupao veći broj osoba da kupuje od njega drogu. Također i svjedok K. iskazuje kako je opt. K. drogu dovozio u automobilu plave boje "Stojadin" zajedno sa V., te je predavao opt. N. i D. Ovi svjedoci nemaju zaista nikakvog razloga da neosnovano terete optuženog, pa im je sud sa pravom povjerovao.

Prema tome, sud je pravilno na temelju svih izvedenih dokaza utvrdio da su se optuženi udružili radi činjenja tih djela, njihov dogovor imao je karakter trajnije i čvršće organizacije koja je trajala izvjesno vrijeme, poduzeli su očito više radnji izvršenja djela, pa je to dovoljno za utvrđivanje njihove kaznene odgovornosti.

Optuženi J.D., M.B. i T.K. nisu u pravu kada se žale zbog povrede kaznenog zakona, navodeći da nisu mogli biti proglašeni krivim za kazneno djelo iz čl. 196. st. 3. OKZRH, te da se nisu udružili radi činjenja tih djela. Time oni u suštini pobijaju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja o čemu je bilo govora u ovoj presudi. Optuženi T.K. počinio je djelo kao mlađi punoljetnik, ali je sud prvog stupnja pravilno prema njemu primijenio opće kazneno pravo imajući u vidu da se radi o optuženom koji je ranije konzumirao drogu i koji je inače prema nalazu vještaka psihijatra potpuno odgovoran, pa se ipak upustio u prodaju droge, te obzirom na vrstu kaznenog djela i način izvršenja djela se ne može zaključiti da je djelo samo odraz dobi počinitelja.

Također niti prigovor opt. V. da mu je trebalo izreći zavodsku odgojnu mjeru -upućivanje u odgojni zavod, nije osnovan. Naime, radi se o optuženom koji je već bio tretiran kao maloljetnik kojem je bila izrečena već mjera pojačane brige i nadzora, a koja očito nije dala rezultata. Okolnosti, dakle, koje se odnose na njegovu ličnost, te vrsta kaznenog djela i način njegova izvršenja ne daju pravo za zaključak da prema optuženom treba primijeniti Zakon o sudovima za mladež te je pravilno postupio sud prvoga stupnja kada je primijenio opće kazneno pravo.

Nisu u pravu optuženi niti kada se žale zbog odluke suda o kazni.

Optuženi V. prigovara izrečenoj kazni navodeći da je sud pogrešno zaključio da je on počinjenjem djela pokazao samo želju da olakotno dođe do novca, te da sud nije mogao cijeniti kao otegotnu okolnost značenje zaštićenog objekta jer tu okolnost već zakonodavac cijeni prilikom određivanja kazne za ovo kazneno djelo. Optuženi smatra da su se steli uvjeti za primjenu odredbi o ublažavanju kazne iz čl. 38. st. 1. toč. 2. OKZRH u konkretnom slučaju, jer postoje osobito olakotne okolnosti koje je sud utvrdio. Izrečena kazna po navodima žalbe ukazuje se visokom i neprimjerenom u konkretnom slučaju.

Optuženi I.N. navodi da mu je sud prvoga stupnja izrekao neadekvanu kaznu, jer nije u dovoljnoj mjeri cijenio da je četiri godine kao dragovoljac proveo na ratištima diljem Hrvatske i da je od toga psihički obolio, te da je počeo uživati drogu radi saniranja svojih tegoba izraženih u vidu posttraumatskog sindroma, kao i značajnih problema sa prostatom. Kazna je izrazito visoka i nije u skladu sa sudskom praksom Županijskog suda u Splitu.

Optuženi J.D. smatra da je izrečena kazna drastična i da su utvrđene olakotne okolnosti podcijenjene, predlaže da mu se izreče uvjetna osuda.

Optuženi M.B. tvrdi kako je sud propustio cijeniti životnu dob optuženog, njegove osobne i obiteljske prilike, te zdravstveno stanje.

Optuženi T.K. prigovara pobijanoj presudi navodeći da sud nije pravilno cijenio sve olakotne okolnosti, njegovu mladost, raniju neosuđivanost, činjenicu da je bio sudionik Domovinskog rata.

Protivno navodima optuženih sud prvog stupnja je pravilno prilikom odmjeravanja kazne utvrdio optuženima sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne, pa je tako I.V. kao olakotno cijenio činjenicu da je mlađi punoljetnik, djelomično priznanje djela, dok mu je kao otegotno uzeo u obzir težinu kaznenog djela, te okolnost da je bio organizator grupe i da je rukovodio prodajom droge, dugotrajnost inkriminiranog ponašanja i upornost optuženog pri izvršenju djela i s pravom mu ozbirom na navedene okolnosti izrekao kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.

Optuženom I.N. sud je kao olakotno cijenio da se radi o osobi narušenog zdravlja, da je učesnik Domovinskog rata za koje učešće u kojem je nagrađivan, da se iskreno pokajao, dok mu je kao otegotno pravilno cijenio da je već bio tretiran te mu utvrdio pojedinačne kazne i izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri mjeseca, koja kazna se ukazuje pravilno odmjerenom.

Optuženom J.D. sud je prilikom odmjeravanja kazne kao olakotno cijenio da je tijekom suđenja izrazio kajanje i žaljenje zbog počinjenog djela, da je učesnik Domovinskog rata, neosuđivan, dok mu je kao otegotno uzeo u obzir pobude koje su ga rukovodile pri izvršenju djela, te za svako djelo utvrdio pojedinačne kazne i izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri mjeseca.

Optuženom M.B. sud je kao olakotno cijenio da je isti bolesna osoba, narušenog zdravlja, a kao otegotno, da je već nekoliko puta kažnjavan, odnosno tretiran zbog istovrsnih kaznenih djela u počinjenju kojih je izuzetno uporan.

Optuženom T.K. sud je utvrdio da se radi o mlađem punoljetniku, do sada neosuđivan, dok mu je kao otegotno uzeo u obzir činjenicu da je nekritičan prema svom ponašanju, te mu izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

Po utvrđenju i ovog suda drugog stupnja kazne izrečene optuženima primjerene su društvenoj opasnosti djela, a posebno ličnosti samih optuženih i te kazne ostvariti će svrhu kažnjavanja iz čl. 31. OKZRH.

Nije u pravu opt. M.B. kada se žali zbog odluke o izrečenoj sigurnosnoj mjeri, jer prema nalazu sudskog vještaka optuženi je ovisnik o drogi (heroinu) kojem je potrebno apsolutno uzdržavanje od droge, a koje se može postići na više načina, a prema mišljenju ovog suda drugog stupnja to se može postići sigurnosnom mjeru obaveznog liječenja narkomana u ustanovi za izvršenje kazne.

Optuženi M.B. i T.K. proglašeni su krivima, pa su dužni i naknaditi trošak kaznenog postupka kojeg je pravilno obzirom na njihovo imovinsko stanje odredio sud prvoga stupnja.

Zbog svega navedenog trebalo je temeljem čl. 387. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 1. ožujka 2000. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

Neva Šibl, v.r.