Rev-2978/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2978/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Hrvatske elektroprivrede d.d. – distribucijsko područje "Elektra Karlovac" iz Karlovca, V. Mačeka 4, protiv tuženika Grada Slunja, Trg braće Radića 12, zastupanog po Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske u Zagrebu, radi isplate, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Karlovcu od 16. rujna 1998. godine, br. Gž-395/98- 2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slunju od 3. travnja 1998. godine, br. P- 32/98-7, u sjednici održanoj dana 30. travnja 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 39.413,86 kn na ime javne rasvjete za razdoblje od 17. srpnja 1996. godine, do 10. siječnja 1997. godine i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 3.520,00 kn sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana, pa je prije navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud reviziju prihvati i ukine pobijanu presudu zajedno i sa presudom suda prvog stupnja, te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Protivna stranka na reviziju nije odgovorila, a nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutog revizijskog razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91 i 91/92. – dalje ZPP), sukladno čl. 386. ZPP, ovaj je revizijski sud utvrdio da nije ostvaren istaknuti revizijski razlog, ali niti onaj na kojega ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Tako je neosnovana tvrdnja revidenta da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj parnici predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa na ime isporučene električne energije za javnu rasvjetu u prijepornom razdoblju od 17. srpnja 1996. godine do 10. siječnja 1997. godine, s time da je prijeporna osnovanost tužiteljeve tražbine.

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a koja je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja, da je tužitelj isporučivao tuženiku električnu energiju za javnu rasvjetu u prije navedenom prijepornom razdoblju, te da tuženik nije otkazao tužitelju Ugovor o isporuci električne energije za javnu rasvjetu, niti poslove održavanja javne rasvjete za prijeporno razdoblje. Utvrđeno je i da je tuženik pravni slijednik ranijeg Fonda stambeno-komunalnog gospodarstva.

Prema izraženom stajalištu nižestupanjskih sudova, a koje prihvaća i ovaj revizijski sud, obveza tuženika na isplatu po osnovi troškova javne rasvjete proizlazi iz odredbe čl. 53. st. 1. i 3. Općih uvjeta isporuke električne energije (“Narodne novine”, broj 8/91, 6/92, 70/92, 78/93. i 81/97.) i čl. 22. Zakona o elektroprivredi (“Narodne novine”, broj 31/90, 47/90, 61/90, 26/93 i 78/96.), a u svezi odredbe iz čl. 32. st. 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu (“Narodne novine”, broj 36/95.) iz razloga što se prema navedenim odredbama električna energija isporučuje potrošačima niskonaponske mreže temeljem Ugovora o pristupanju, koji ugovor se smatra zaključenim kada isporučitelj priključi potrošača na svoju mrežu. Kako je tadašnji Fond stambeno-komunalnog gospodarstva uredno plaćao javnu rasvjetu, pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi da je ugovor o pristupanju zaključen već ranije s tuženikovim prednikom. Pravilan je i zaključak da je tuženik, kao pravni slijednik Fonda preuzeo obveze tadašnjeg Fonda, jer tuženik nije nikada otkazao tužitelju ovaj Ugovor o isporuci električne energije za javnu rasvjetu.

S tim u svezi valja reći da je odredbom iz čl. 2. Zakona o komunalnim djelatnostima (“Narodne novine”, broj 15/79.) uređenje i održavanje javne rasvjete bilo je uvršteno u komunalne djelatnosti, a prema odredbi čl. 26. tog Zakona obveznik plaćanja javne rasvjete bio je tadašnji Fond, koji je trošak javne rasvjete uredno podmirivao. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu (“Narodne novine”, broj 36/95.) koji je stupio na snagu 1. kolovoza 1995. godine, javna rasvjeta nije uvrštena u komunalne djelatnosti. Odredbom pak čl. 32. tog Zakona Fondovi u stambenom i komunalnom gospodarstvu, u dijelu koji se odnosi na komunalno gospodarstvo, prestali su s radom u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu tog Zakona, pa su jedinice lokalne samouprave preuzele sve nekretnine, pokretnine, financijska sredstva, kao i prava i obveze tih Fondova.

U konkretnom slučaju to znači da je tuženik pravni slijednik ranijeg Fonda u stambenom i komunalnom gospodarstvu, pa je iz toga pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik po odredbama prije navedenih Zakona dužan snositi troškove isporučene električne energije za javnu rasvjetu u prijepornom razdoblju. Ta obveza tuženika temelji se i na odredbama čl. 53. i 58. Općih uvjeta isporuke električne energije (“Narodne novine”, broj 8/91.) u svezi s odredbom čl. 22. Zakona o elektroprivredi (“Narodne novine”, broj 31/90.), kojima je propisano da se električna energija isporučuje potrošačima na temelju ugovora o pristupanju.

Uredbom o izmjenama i dopunama Zakona o komunalnom gospodarstvu (“Narodne novine”, broj 109/95.), koja je stupila na pravnu snagu 29. prosinca 1995. godine, "javna rasvjeta" je ponovno utvrđena kao komunalna djelatnost, jer je izmijenjena odredba čl. 3. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu (“Narodne novine”, broj 36/95.), tako da je iza toč. 12. dodana toč. 13. "javna rasvjeta", a u čl. 3. iza st. 14. dodan je st. 15. koji je propisao da se pod javnom rasvjetom podrazumijeva upravljanje, održavanje javne rasvjete, te utrošak električne energije.

Odlukom o prestanku važenja Uredbe o izmjenama i dopunama Zakona o komunalnom gospodarstvu (“Narodne novine”, broj 51/96.) od 1. veljače 1996. godine, Uredba o izmjenama i dopunama Zakona o komunalnom gospodarstvu (“Narodne novine”, broj 109/95.), prestala je važiti s danom 1. veljače 1996. godine.

"Javna rasvjeta" ponovno je utvrđena kao komunalna djelatnost donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o komunalnom gospodarstvu (“Narodne novine”, broj 70/97.).

Uvažavajući takav slijed, "javnu rasvjetu" treba smatrati komunalnom djelatnošću, iako odredbom čl. 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu (“Narodne novine”, broj 36/95.) izričito nije bila uvrštena u komunalnu djelatnost. Ovo stoga što to proizlazi i iz sadržaja odredbe čl. 1. st. 2. istog Zakona, kojom je bilo propisano da komunalnu djelatnost predstavlja pružanje komunalnih usluga od interesa za fizičke i pravne osobe, održavanje objekata i uređaja komunalne infrastrukture i dr.

Nadalje, javna rasvjeta zasigurno predstavlja jedan segment uređenja naselja, jer se pod javnom rasvjetom podrazumijeva upravljanje, održavanje objekata i uređaja javne rasvjete za rasvjetljavanje javnih površina, javnih cesta koje prolaze kroz naselje i nerazvrstanih cesta, pa upravo jedinice lokalne samouprave moraju voditi, između ostalog, i brigu o uređenju naselja, pa je tuženik i prema odredbi čl. 13. i 14. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi (“Narodne novine”, broj 90/92.) u obvezi plaćanja zatražene nakande kroz prijeporno razdoblje, jer to spada u domenu njegovih obveza.

Nije zato prihvatljiv revizijski navod tuženika da tuženik ne bi bio u obvezi platiti zatraženu naknadu za javnu rasvjetu u prijepornom razdoblju iz razloga jer da takva njegova obveza nije bila regulirana tada niti jednim pozitivnim propisom.

Nije u pravu revident kada tvrdi da ugovor o isporuci električne energije za javnu rasvjetu nije zaključen zbog čega da isto tako ne bi bio u obvezi plaćanja. Ovo stoga što se u konkretnom slučaju i nije radilo o potrebi zaključenja ugovora u pisanom obliku, jer obveza za tuženika nastaje temeljem ugovora o pristupanju (čl. 4. Općih uvjeta) koji se i ne zaključuje u pisanom obliku, već do njegovog zaključenja dolazi kada potrošač podnese zahtjev isporučitelju (čl. 58. st. 1. Općih uvjeta), a isporučitelj priključi objekt potrošača na svoju mrežu (čl. 58. st. 2. Općih uvjeta).

Nije prijeporno da je tuženik imao priključenu svoju javnu rasvjetu na mrežu isporučitelja u prijepornom razdoblju. Zbog toga po pravnom shvaćanju i ovoga suda, bez obzira što u prijepornom razdoblju u Zakonu o komunalnom gospodarstvu (“Narodne novine”, broj 36/95.) nije izričito "javna rasvjeta" bila utvrđena kao komunalna djelatnost, tuženik koji je pravni slijednik ranijeg Fonda u stambenom i komunalnom gospodarstvu u dijelu koji se odnosi na komunalno gospodrastvo, dužan je isplatiti tužitelju utuženi iznos, jer on nikada nije otkazao tužitelju ugovor o isporuci električne energije za javnu rasvjetu i održavanje iste, a koji je bio ugovorom o pristupanju zaključen s njegovim prednikom.

Valjalo je zato u svemu reviziju tuženika kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 30. travnja 2002.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.