I Kž-101/2016-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 101/16.-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te doc. dr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Ljevačić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog P. M., zbog kaznenog djela iz članka 110. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Puli-Poli od 30. prosinca 2015., broj K-10/15., u sjednici vijeća održanoj 4. travnja 2016.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženiku za kazneno djelo iz članka 110. Kaznenog zakona, opisano u točki 1. izreke te presude, utvrđuje kazna zatvora u trajanju 12 (dvanaest) godina, a za kazneno djelo iz članka 228. stavka 1. Kaznenog zakona, opisano u točki 2. izreke te presude prihvaća se po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora u trajanju 1 (jedna) godina pa se taj optuženik, uz primjenu članka 51. Kaznenog zakona, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 12 (dvanaest) godina i 6 (šest) mjeseci u koju mu se, na temelju članka 54. Kaznenog zakona, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. siječnja 2015. pa nadalje.

II. Žalba optuženog P. M. odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Puli-Poli optuženi P. M. proglašen je krivim za počinjenje dva kaznena djela i to: kazneno djelo ubojstva iz članka 110. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje u tekstu: KZ/11.) i kazneno djelo krađe iz članka 228. stavka 1. KZ/11. Za kazneno djelo ubojstva optuženiku je, na temelju članka 110. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju devet godina i šest mjeseci, a za kazneno krađe mu je, na temelju članka 228. stavka 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju jedna godina. Na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. optuženi P. M. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju deset godina u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. siječnja 2015. i dalje.

I Kž 101/16.-4

Na temelju članka 79. stavka 2. KZ/11. od optuženika je oduzet kuhinjski nož ukupne dužine 27 centimetara koji će, nakon pravomoćnosti presude na temelju članka 181. stavak 7. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje u tekstu: ZKP/08.) biti uništen. Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08. oštećenoj S. R. za kazneno djelo krađe djelomično je dosuđen imovinskopravni zahtjev u iznosu 7.000,00 kuna koji iznos je optuženi P. M. dužan platiti oštećenici u roku od 15 dana od dana izvršnosti presude, a za ostatak imovinskopravnog zahtjeva oštećenica je upućena u parnicu.

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. optuženi P. M. dužan je platiti troškove kaznenog postupka i to: nužne izdatke i nagradu za branitelja po službenoj dužnosti 11.906,25 kuna, troškove za prijevoz pokojnika 772,74 kune, troškove obdukcije 3.400,00 kuna, troškove sudskomedicinskog vještačenja ukupno 5.225,00 kuna, troškove prijevoza za svjedoke S. R., N. D., J. K. i Ž. M. ukupno 772,00 kuna, troškove tehničkog vještačenja 1.200,00 kuna, troškove biološkog vještačenja 570,00 kuna, troškove DKT vještačenja 576,00 kuna, trošak psihijatrijskog vještačenja ukupno 4.468,00 kuna i paušalni iznos 10.000,00 kuna, sveukupno 38.895,99 kuna.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog odluke o kazni, predloživši da optuženiku bude utvrđena stroža kazna za kazneno djelo ubojstva i da bude osuđen na strožu jedinstvenu kaznu zatvora.

Žalbu i dopunu žalbe je podnio i optuženi P. M. po branitelju, odvjetniku L. K., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. U žalbi je predloženo „da Vrhovni sud R. Hrvatske zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ukine presudu i uputi predmet na ponovno suđenje, podredno, a u slučaju odbijanja žalbe zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja predlaže se blaže kažnjavanje“.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po branitelju, odvjetniku L. K. navodeći da žalbu državnog odvjetnika smatra neosnovanom i „da se svrha kažnjavanja može postići i blažom kaznom“.

Odgovor na optuženikovu žalbu podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da žalba optuženika bude odbijena kao neosnovana.

Spis je, u skladu s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a žalba optuženog P. M. nije osnovana.

Optuženi P. M. „smatra da je sud pogrešno utvrdio činjenicu da je optuženik donio nož u stan oštećenika; činjenice vezane za okolnost pregovaranja oko preuzimanja pekare, te činjenicu da je optuženik prvi napao optuženika; da oštećenik nije bio vlasnik stana; te da je ukrao nakit i novac iz stana oštećenika“. Žalitelj pritom pruža vlastitu ocjenu izvedenih dokaza te smatra da je sud trebao drugačije utvrditi činjenično stanje. No, prvostupanjski sud je sve činjenice pravilno utvrdio. Za ta utvrđenja prvostupanjski sud je dao vrlo detaljne

I Kž 101/16.-4

razloge, nerijetko ponavljajući raščlambe i zaključke pa je zato presuda nepotrebno opširna. Bez obzira na to, prvostupanjski sud je brižljivo i marljivo raščlanio svaku važnu pojedinost i sve valjano i opširno obrazložio. Ocjenu i zaključke prvostupanjskog suda ovaj sud prihvaća i na njih upućuje žalitelja, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja. Ipak treba navesti sljedeće.

Optuženik u žalbi navodi da „sud u pobijanoj presudi i sam utvrđuje da je pronađeni nož istovjetan onom uloženom u srednji utor“ stalka za noževe koji je nesporno bio u stanu oštećenika i da je „u stalku…nedostajao upravo pronađeni nož na odlagalištu otpada, a ne nož pronađen u ladici“. Žalitelj se poziva i na iskaze Ž. M. i K. P. iz kojih slijedi da njima „ne nedostaje niti jedan nož“. Osim toga, „postavlja se pitanje gdje je optuženik držao nož takve veličine prilikom dolaska u stan oštećenika, a bez da oštećenik to primijeti“. Također smatra da je „životno i logično mala vjerojatnost da optuženik u stan oštećenika donese upravo nož koji je po svojim karakteristikama sličan ostalim noževima pronađenim u stanu“. Žalitelj ustraje na ovoj okolnosti jer smatra da je prvostupanjski sud namjeru optuženika za ubojstvo oštećenika utvrdio na temelju pogrešnog utvrđenja da je optuženik donio nož u stan. Prema žalitelju, pravilno je utvrđenje da su ozljede oštećeniku nanesene nožem koji je već bio u stanu. Posredno, to bi upućivalo na osnovnu tezu obrane da je oštećenik napao optuženika nožem koji je već bio u stanu.

Najprije treba navesti da nije točan žalbeni navod da je pronađeni nož (s kojim su nesporno oštećeniku nanesene ozljede) istovjetan nožu koji je već bio u stanu, ali ne i u utoru stalka. Prvostupanjski sud je utvrdio da je pronađeni nož „vrlo sličan ostalim noževima uloženim u utore“ stalka (stranica 17 prvostupanjske presude, peti odlomak odozgo), ali ne i istovjetan. Potom prvostupanjski sud brižljivo raščlanjuje mehanoskopsko vještačenje noževa, biološko i sudskomedicinsko vještačenje, iskaz svjedokinje S. R., fotodokumentaciju očevida te razgledavanje noževa na raspravi (stranice 18 i 19 prvostupanjske presude). Zaključak prvostupanjskog suda da se pronađeni nož „po starosti razlikovao od ostalih noževa uloženih u utor te je očito da nije pripadao tom setu noževa“ razložan je i pravilan. S obzirom na to, žalbeno upiranje na iskaz dvije svjedokinje kojima nije nedostajao niti jedan nož u njihovim stanovima je neodlučno i relativno. Ovo zato što okolnost otkud je optuženik uzeo nož nije odlučna, a niti je ta okolnost postavljena kao osnova za utvrđivanje optuženikove namjere. Naime, optuženik je nož mogao nabaviti bilo gdje, a optuženikovu namjeru prvostupanjski sud je pravilno utvrdio na temelju detaljne raščlambe svih izvedenih dokaza, a ne samo činjenice da je on sredstvo počinjenja djela donio u stan oštećenika. Stoga žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na nož kojim je djelo počinjeno.

U odnosu na okolnosti „pregovaranja oko preuzimanje pekare“, prvostupanjski sud je pravilno otklonio obranu optuženika prema kojoj je on oštećeniku u više navrata dao oko 40.000,00 kuna, a da je oštećenik odustao od posla. Prema obrani, kada je oštećenik to saopćio optuženiku, ovaj mu je rekao da će o tome, kao i o navodnoj okolnosti da oštećenik tajno prodaje stan te namjerava bez izvanbračne supruge S. R. pobjeći na K., tada je oštećenik napao optuženika te se ovaj samo branio.

Naime, prvostupanjski sud je detaljno raščlanio iskaze mnogobrojnih svjedoka i provedenih vještačenja, uključujući i podatke o uspostavljenim telefonskim kontaktima optuženika i oštećenika. Zaključak da je navedena obrana isključivo upravljena na otklanjanje

I Kž 101/16.-4

kaznenopravne odgovornosti je pravilan. Ovo osobito kada se imaju na umu okolnosti optuženikova ponašanja nakon usmrćenja; bijeg s mjesta događaja, odbacivanje noža i drugih stvari i reakcija na telefonski poziv svjedokinje S. R. kojoj je optuženik smrt oštećenika pripisao kamatarima, a pritom je nije pitao kako je oštećenik umro niti je bio iznenađen viješću koju mu je rekla svjedokinja.

Osim toga, optuženik ne osporava da je oštećenik zadobio 14 ubodnih rana; jednu ubodnu ranu lijeve strane prsnog koša, tri ubodne rane lijevog zapešća i deset ubodnih rana glave s tim da su ubodne rane glave nastale kada je oštećenik „bio u ležećem položaju…desnom bočnom stranom glave oslonjen o podlogu“. Optuženik se brani da ga je oštećenik napao i da je sve ozljede zadobio u hrvanju i da je siguran da uopće nije nož držao u ruci i njime ubadao oštećenika. Prvostupanjski sud je vrlo detaljno i opširno raščlanio odlučne okolnosti vezane za takvu optuženikovu obranu. To se ponajprije odnosi na nalaz i mišljenje sudskomedicinskog vještaka koji je praktično isključio mogućnost samoozljeđivanja ili ozljeđivanja tako da bi oštećenik nož držao u ruci, a optuženik s oštećenikovom rukom mu zadavao sve ozljede. Naime, sve ozljede su oštećeniku nanesene dok je još bio živ, a refleksni mehanizam obrane bi tada bio da nakon prvog ili drugog uboda oštećenik ispusti nož iz ruke.

Stoga nema nikakve dvojbe da je optuženik ubio oštećenika upravo onako kako ga je prvostupanjski sud proglasio krivim. Žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost tih zaključaka prvostupanjskog suda, a niti pravilnost zaključaka u odnosu na krađu novca i zlatnine. Odlučne okolnosti krađe prvostupanjski sud je također detaljno i (pre)opširno raščlanio te ovaj sud žalitelja upućuje na razloge prvostupanjske presude (stranice 30 do 32).

Optuženik dopunom žalbe upire na okolnost da je prvostupanjski sud okolnost da optuženik nije imao novca za plaćanje pekare oštećenika utvrdio „i na temelju iskaza svjedokinje Ž. M. koju optuženik nije imao prilike ispitati obzirom da se ista koristila mogućnošću da ne svjedoči“. Točno je da je iskaz te svjedokinje s povlasticom pročitan i da optuženik nije imao prilike ispitati tu svjedokinju jer nije bio prisutan njenom ranijem ispitivanju kada je ona otklonila povlasticu nesvjedočenja. Za napomenuti je da je tada svjedokinja i pravilno upozorena da njen iskaz kasnije može biti korišten kao dokaz i ako kasnije prihvati povlasticu nesvjedočenja. No, čitanjem njena iskaza obrana nije dovedena u nerazmjerne teškoće koje bi predstavljale povredu načela pravičnosti, zbog nemogućnosti osporavanja dokaza.

Naime, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da na „njezinom iskazu isključivo, a niti u pretežitom dijelu“ nije temeljio osudu. Iskaz je koristio „kao dokazno sredstvo za utvrđenje samo jedne od brojnih kontrolnih činjenica koje su ukazivale da optuženik nije bio financijski kapacitivan otkupiti opremu pekare oštećenog M. P.“ (stranica 9 prvostupanjske presude). Osim toga, iskaz ove svjedokinje nije bio jedini dokaz pomoću kojeg je obrana optuženika otklonjena u tom dijelu jer je za utvrđivanje te činjenice prvostupanjski sud raščlanio izliste telefonskih poziva, iskaze svjedoka S. R., J. K., F. L., K. P. i I. V. Prema tome, iskaz nekonfrontirane svjedokinje nije jedini niti pretežiti dokaz za osudu. Čak štoviše, njen iskaz je samo jedan uz šest drugih dokaza pomoću kojeg je prvostupanjski sud utvrđivao jednu od kontrolnih činjenica. Osim toga, obrana je imala mogućnosti staviti primjedbe na iskaz te svjedokinje i predložiti dokaze koji bi taj iskaz osporile. Za napomenuti je da je sud na prijedlog obrane ispitao svjedoka F. L. upravo na

I Kž 101/16.-4

okolnost financijskog stanja optuženika. No, i taj dokaz, kao i ostali izvedeni na tu okolnost, doveli su prvostupanjski sud do pravilnog utvrđenja i okolnosti optuženikovih financijskih nemogućnosti povremenih plaćanja novca oštećeniku oko „preuzimanja“ njegove pekare. Iz svega jasno slijedi da nije prekršeno konfrontacijsko pravo optuženika, a time niti načelo pravičnosti.

Zbog odluke o kazni nije osnovana žalba optuženika, ali je osnovana žalba državnog odvjetnika u odnosu na kaznu utvrđenu za kazneno djelo ubojstva.

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve odlučne okolnosti za izbor vrste i mjere kazne. U odnosu na kazneno djelo krađe, otegotno je cijenjeno da je optuženik djelo počinio odmah nakon što je ubio oštećenika i da otuđene stvari imaju sentimentalnu vrijednost za oštećenu S. R. Olakotno je za to djelo, a i za kazneno djelo ubojstva, cijenjena okolnost optuženikove neosuđivanosti, njegovog sudjelovanja u Domovinskom ratu i to da je otac jednog tek punoljetnog djeteta. Te su okolnosti i pravilno cijenjene pa nije bilo osnova da optuženiku za kazneno djelo krađe bude utvrđena blaža kazna, a što on predlaže u žalbi.

No, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da su otegotne okolnosti za kazneno djelo ubojstva podcijenjene. Prvostupanjski sud je pravilno kao otegotno cijenio da je optuženik iskoristio povjerenje oštećenika koji ga je pozvao u svoj stan u kojem optuženik prije nije bio, da je oštećenik s optuženikom pregovarao o prodaji pekare u dobroj vjeri i da realnog povoda za optuženikovo ponašanje i ubojstvo oštećenika nije bilo. No, način počinjenja djela i to 14 uboda nožem od kojih deset u glavu pri čemu su svi ubodi zadani dok je oštećenik bio živ jasno upućuje na pojačanu kriminalnu volju koja graniči sa surovošću. Uz činjenicu da je optuženikova ubrojivost smanjena, ali ne u znatnoj mjeri, te izravnu namjeru i punu svijest o protupravnošću, po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora za ubojstvo, a time i jedinstvena kazna zatvora, neće ispuniti svrhu kažnjavanja jer visina kazne za ubojstvo i jedinstvene kazne u trajanju deset godina ne dosiže stupanj optuženikove krivnje (članak 47. stavak 2. KZ/11.) niti odgovara načinu počinjenja djela.

Zato je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika prvostupanjsku presudu trebalo preinačiti u odluci o kazni te za kazneno djelo ubojstva utvrditi strožu kaznu i to kaznu zatvora u trajanju 12 godina. Uz prihvaćanje utvrđene kazne zatvora u trajanju jedna godina za kazneno djelo krađe, optuženik je sada osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 12 godina i šest mjeseci u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. siječnja 2015. pa nadalje. Upravo navedena kazna sadrži dostatnu količinu društvene osude za zlo koje je optuženik počinjenjem kaznenog djela nanio obitelji oštećenika i društvu u cjelini. Istovremeno, ta kazna može jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelje i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti ponovno uključivanje optuženika u društvo.

Pri ispitivanju pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08. na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Imajući na umu sve navedeno, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 4. travnja 2016.

I Kž 101/16.-4

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Martina Ljevačić, v.r.

Damir Kos, v.r.