I Kž-26/2010-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 26/10-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić, Žarka Dundovića, Lidije Grubić Radaković i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika D. B., zbog kaznenog djela iz čl. 90. u svezi čl. 33. st. 1. KZ-a, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 18. studenog 2009. godine, broj K-36/09, u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2010. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela, te branitelja optuženika, B. Š., odvjetnika iz P.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. D. B. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Dubrovniku, presudom od 18. studenog 2009. godine broj K-36/09, proglasio je krivim opt. D. B. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi čl. 33. st. 1. KZ-a i na temelju istih zakonskih propisa, uz primjenu čl. 57. st. 1., 2. i 4. toč. d) KZ-a, osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju mu je na temelju čl. 63. st. 1. KZ-a uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 4. kolovoza 2009. godine do 19. studenog 2009. godine.

Na temelju čl. 122. st. 1. u svezi čl. 119. st. 2. toč. 1.-6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 115/06 – u nastavku: ZKP-a) optuženik je obvezan na platež troškova kaznenog postupka i to troškova vještačenja u iznosu od 5.306,00 kn, troškova svjedoka u iznosu od 2.400,00 kn, te u paušalnom iznosu sudu od 500,00 kn, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom prisilne ovrhe.

I Kž 26/10-6

Protiv te presude žali se optuženik po branitelju B. Š., odvjetniku iz P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Moli da se branitelja izvijesti o sjednici vijeća.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 25. veljače 2010. godine, broj KŽ-DO-192/10, predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela, te branitelja optuženika, B. Š., odvjetnika iz P., a u odsutnosti optuženika koji nije pristupio, a dostava poziva je bila uredno iskazana.

Žalba nije osnovana.

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, optuženik parafrazira tu zakonsku odredbu ne obrazlažući posebno u čemu bi se ista sastojala. Istina, optuženik ističe proturječje u razlozima pobijane presude u pogledu namjere, navodeći da je sud prvog stupnja najprije govorio o neizravnoj namjeri, a zatim o izravnoj, u čemu nije u pravu jer prvostupanjski sud, na strani 9 obrazloženja pobijane presude, 3. i 4. pasus, izričito govori o postupanju s izravnom namjerom.

Stoga nije ostvarena postupovna povreda na koju optuženik ukazuje, a ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a nije utvrđeno niti da bi bila ostvarena koja od postupovnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik pobija presudu suda prvog stupnja u dva pravca, tvrdeći da nije utvrđena namjera na lišenje života, te da se radi o dragovoljnom odustanku. Pri tome, ukazuje na iskaze saslušanih svjedoka, tražeći proturječja u njihovim iskazima danim na glavnoj raspravi i u istražnom postupku, na kojima nastoji naći podlogu za protivne zaključke od onih suda prvog stupnja.

Posebno se poziva na iskaz svjedoka A. J., koji da je iskazao da je optuženik u jednom trenutku pustio jedan kraj konopa, dakle, bez ičije prisile, i na tom iskazu temelji tezu o dragovoljnom odustanku, dok iz iskaza oštećenika i ostalih saslušanih svjedoka, o načinu držanja konopa i ruku, izvodi zaključak o nepostojanju namjere na lišenje života ustrajavajući na obrani da mu je namjera bila da ishodi ispriku od oštećenika za ranije vrijeđanje. Poziva se i na nalaz i mišljenje liječničkog vještaka dr. Igora Borića, koji da je naveo da je prijelom štitaste hrskavice mogao nastati i uslijed stezanja vrata, slijedom čega je prvostupanjski sud trebao utvrditi kada je nastao taj prijelom, da li u trenutku samog događaja ili ranije, da li povlačenjem optuženika, padom ili na drugi način, te da je trebao i izvršiti uvid u konop kojim je djelo počinjeno, u čemu nalazi činjenično stanje i nepotpuno utvrđenim.

Protivno žalbenim navodima, u iskazima saslušanih svjedoka nema proturječja o bitnim činjenicama, niti ta proturječja ukazuju na zaključak da bi se radilo o nedokazanosti namjere na lišenje života, te da bi se radilo o dragovoljnom odustanku.

I Kž 26/10-6

Naprotiv, iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je optuženik s leđa prebacio konop oko vrata oštećenika, koji je sjedio na stolcu, i snažno ga potezao i stezao. Radilo se o konopu debljine 1 cm i duljine 1,5 m, kako je konstatirano u zapisniku o očevidu, pa zaista nije bilo neophodno razgledati konop na glavnoj raspravi, niti je činjenično stanje iz tog razloga nepotpuno utvrđeno.

Iz iskaza svjedoka A. J. ne proizlazi da bi optuženik dragovoljno ispustio jedan kraj konopa, na čemu žalba gradi zaključak o dragovoljnom odustanku. Svjedok je bio izričit u navodu da je vidio da optuženik s dvije ruke drži crni konop oko vrata oštećenika, povlačeći ga unazad i stežući ga, na što je reagirao dotrčavši do optuženika i istog je snažno, desnom rukom, uhvatio ispod brade, a drugom oko tijela, povlačio ga unazad svom snagom govoreći mu da pusti konop, pa je optuženik nakon kraćeg vremena ispustio iz ruke jedan kraj konopa.

Dakle, ne može se prihvatiti žalbena tvrdnja da bi optuženik bez ičije prisile ispustio konop iz svojih ruku pa da bi bilo osnova za primjenu čl. 34. KZ-a, kako se to predlaže u žalbi optuženika. Navedeno proizlazi i iz iskaza ostalih saslušanih svjedoka, koje iskaze osnovano prvostupanjski sud prihvaća kao uvjerljive i suglasne, što žalbenim navodima nije s uspjehom osporeno.

Na temelju iskaza svjedoka J. i ostalih saslušanih svjedoka, te nalaza i mišljenja liječničkog vještaka dr. I. B., sud prvog stupnja zaključuje i o namjeri optuženika na lišenje života oštećenika.

Naime, liječnički vještak je u nalazu i mišljenju naveo da je oštećenik zadobio prijelom lijevog kraka štitaste hrskavice, što predstavlja tešku tjelesnu ozljedu. Prema vještaku, radilo se o jačem stezanju konopom oko vrata oštećenika, pa kada se navedeno poveže s iskazima saslušanih svjedoka i samog oštećenika, nema govora da je povreda oštećenika mogla nastati na drugi način, kako to sugerira žalba.

Povezujući sve navedene dokaze, nema dvojbe da je optuženik postupao s izravnom namjerom na lišenje života oštećenika, u čemu je spriječen intervencijom svjedoka A. J..

Stoga, činjenično stanje nije pogrešno ni nepotpuno utvrđeno, a slijedom toga nije došlo niti do povrede kaznenog zakona, jer utvrđeno činjenično stanje nije omogućavalo primjenu zakonskih odredbi koje se predlažu u žalbi optuženika, pa tako niti u pogledu kvalifikacije djela.

Nije osnovana niti žalba zbog odluke o kazni, u kojoj optuženik predlaže ublažavanje kazne do jedne godine zatvora.

Kazna zatvora za inkriminirano kazneno djelo može se ublažiti do tri godine zatvora, uz primjenu zakonskih odredbi o sudskom ublažavanju kazne, odnosno do dvije godine zatvora, uz primjenu zakonskih odredbi o zakonskom ublažavanju kazne, a nikako do jedne godine kako se predlaže u žalbi optuženika.

Sud prvog stupnja je optuženiku cijenio kao olakotno da je ranije neosuđivan, primjereno držanje pred sudom, kao i poodmaklu životnu dob, i u odsustvu otegotnih

I Kž 26/10-6

okolnosti, uz primjenu zakonskih odredbi o ublažavanju kazne, izrekao mu kaznu koju prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, kao primjerenu za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz čl. 6. i 50. KZ-a.

Na sjednici vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske branitelj optuženika je doprinio medicinsku dokumentaciju za optuženika, iz koje proizlazi da se liječi kod psihijatra zbog jake napetosti i razvoja depresivnog stanja, međutim, kako je optuženiku maksimalno ublažena kazna uz primjenu zakonskih odredbi o sudskom ublažavanju kazne, navedene okolnosti, koje imaju značaj olakotnih okolnosti, ne mogu uvjetovati još blaže kažnjavanje. Iako je kazneno djelo ostalo u pokušaju, opravdano sud prvog stupnja nije kaznu ublažio do najniže granice, uz primjenu zakonskih odredbi o zakonskom ublažavanju kazne, imajući u vidu sve okolnosti počinjenja djela te njegovu pogibeljnost.

Iz navedenih razloga nije osnovana niti žalba zbog odluke o kazni.

S obzirom na sve navedeno, na temelju čl. 387. ZKP-a, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 17. ožujka 2010.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivan Protković, v. r.

Dražen Tripalo, v. r.