I Kž-51/1997-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-51/1997-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i tajnika u odjelu - višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. Š. zbog kaznenog djela iz čl. 161. st. 4. KZRH u svezi s čl. 156. st. 3. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Bjelovaru od 4. prosinca 1996. K-171/96-6, u sjednici održanoj 19. prosinca 2000. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pave Vidića i optuženikovog branitelja G. M., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. D. Š. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Vojni sud u Bjelovaru proglasio je krivim opt. D. Š. zbog kaznenog djela teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 4. KZRH u svezi s čl. 156. st. 3. KZRH, pobliže opisanog u izreci te presude, te ga na temelju tog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.

Na temelju čl. 90. st. 1. u svezi s čl. 87. st. 2. toč. 1. to 6. ZKP/93 optuženik je dužan nadoknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 5.543,25 kn i platiti paušal u iznosu od 300,00 kn.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi optužbe ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku ili da se preinači u odluci o kazni i optuženiku izreče blaža kaznenopravna sankcija, uvjetna osuda.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, vraćajući spise prema čl. 360. st. 2. ZKP/93, stavio je prijedlog da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Postupajući na zahtjev optuženika u žalbi, u smislu čl. 374. st. 1. ZKP, o sjednici vijeća uredno su izviješćeni optuženik i njegov branitelj. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske i optuženikovog branitelja G. M., odvjetnika iz Z.

Žalba nije osnovana.

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka žalitelj nalazi u proturječnosti i nejasnoći rezultata izvedenih dokaza i činjeničnih zaključaka prvostupanjskog suda o subjektivnim obilježjima djela, čime zapravo upire na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

Pošto je prvostupanjski sud pravilno utvrdio odlučne činjenice i o odlučnim činjenicama naveo razumljive i valjane razloge, koji nisu u proturječju s izrekom presude ili sami sa sobom, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, pa nije osnovana optuženikova žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Nije u pravu optuženik kada prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalitelj u žalbi ne navodi ništa konkretno u čemu vidi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, pa se u odnosu na tu žalbenu osnovu sadržaj žalbe svodi isključivo na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženik u žalbi ne poriče da se upustio u radnju pretjecanja i da pri tome nije na vrijeme primijetio da mu iz suprotnog pravca pravilno svojom desnom stranom nailazi putnički automobil kojim je upravljao oštećenik, uslijed čega je došlo do sudara na lijevoj strani kolnika u smjeru kretanja optuženika. Optuženikova žalba svodi se u suštini na ponavljanje obrane i osporavanje ocjene izvedenih dokaza, s tvrdnjom da je do prometne nesreće došlo zbog toga što nije bilo prometne signalizacije koja bi upozoravala na konfiguraciju ceste s prijevojima i zabranu pretjecanja na tom dijelu ceste, bez isticanja drugih suprotnih dokaza kojima se osporavaju prihvaćeni dokazi i prema njima utvrđeno činjenično stanje.

Protivno takvoj žalbenoj tvrdnji, prvostupanjski sud je na temelju pravilne ocjene rezultata dokaznog postupka pravilno utvrdio da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je optužen i to upravo na način i pod okolnostima pobliže opisanim u izreci prvostupanjske presude.

Za svoja činjenična utvrđenja i pravnu ocjenu djela, prvostupanjski sud naveo je iscrpne i uvjerljive razloge, koje u svemu prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud.

Neosnovana je tvrdnja žalitelj a, kako je uzrok ove prometne nesreće, nepostojanje prometne signalizacije koja je trebala upozoravati na zabranu pretjecanja zbog cestovnih prijevoja. Naime, protivno tvrdnji žalitelja, treba prije svega naglasiti, da je prvostupanjski sud utvrdio nepostojanje adekvatne prometne signalizacije o zabrani pretjecanja, ali je istodobno dao uvjerljive razloge o tome kako je u ovom slučaju postojala i krivnja optuženika za kazneno djelo ugrožavanja javnog prometa iz nehata (čl. 156. st. 3. KZRH), sada kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz nehaja (čl. 272. st. 2. KZ) (str. 4. i 5. obrazloženja prvostupanjske presude). Prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda pravilan je zaključak prvostupanjskog suda, da isprekidana uzdužna linija i nepostojanje prometnih znakova koji upozoravaju na cestovne prijevoje i zabranu pretjecanja ne opravdavaju optuženika da se upusti u pretjecanje, jer se ono može obaviti samo ako se time ne ometa normalno kretanje vozila koja dolaze iz suprotnog smjera i ako na cesti ima dovoljno prostora za sigurno izvođenje te radnje. Isprekidana uzdužna linija sama po sebi ne upućuje na dovoljnu preglednost ceste, već se ona može prelaziti samo ako postoje propisima dopušteni uvjeti. U konkretnoj prometnoj situaciji optuženik je i prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda trebao najprije provjeriti karakteristike ceste (postojanje prijevoja, uleknuća ili nepreglednog zavoja), te ima li dovoljno prostora za sigurno izvođenje pretjecanja, složene i vrlo opasne radnje u prometu. Optuženik je sigurno vidio slobodnu cestu do vrha prijevoja, pa s obzirom na analizu dinamike prometne nesreće i mogućnost međusobnog uočavanja nije imao dovoljnog prostora za izvođenje složene radnje pretjecanja, jer je do sudara došlo u području vrha prijevoja, zaključuje pravilno prvostupanjski sud (list 23 - dokumentacija uviđaja i fotoelaborat, posebice fotografije 16, 17 i 18). Treba još istaći da je prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka ing. M. Č. (list 45 do 47 i 70/11) brzina optuženikovog vozila u naseljenom mjestu iznosila 97 km/h, a oštećenikovog oko 95 km/h, te da su sudar mogli izbjeći zaustavljanjem vozila prije mjesta naleta da su oba vozili brzinom do 80 km/h.

S obzirom na izloženo, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da nepostojanje prometnih znakova koji bi vozače upozoravali na konfiguraciju ceste, da se nailazi na prijevoj, ne opravdavaju nepropisnu vožnju optuženika, koji kao sudionik u prometu odgovara za pravilnost svoje vožnje.

Iz izloženog slijedi, da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio odlučne činjenice i u odnosu na subjektivna obilježja djela, pa nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Neosnovana je žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Pri odmjeravanju kazne, prvostupanjski sud pravimo je ocijenio značaj okolnosti pobliže navedenih u pobijanoj presudi, koje u smislu čl. 37. OKZRH (sada čl. 56. KZ) utječu na odluku o kazni, te je optuženiku izrekao primjerenu i adekvatnu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, podobnu da ostvari svrhe iz čl. 6. i 50. KZ.

Izricanje blaže kaznenopravne sankcije, kako se predlaže u žalbi, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, ne bi bilo primjereno težini počinjenog kaznenog djela i stupnju kaznene odgovornosti optuženika.

Stoga navodima optuženikove žalbe nije dovedena u pitanje ocjena okolnosti, što je bila od utjecaja na odmjeravanje kazne, kao i na toj ocjeni izrečena kazna optuženiku. S obzirom na izloženo, trebalo je presuditi kao u izreci ove presude (čl. 387. ZKP).

U Zagrebu, 19. prosinca 2000. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović v.r.

Milan Gudelj v.r.