Rev-x-829/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 829/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u ostavinskom postupku iza pok. V. R. rođ. Z., kći F. i M., rođene ..., a umrle ..., s posljednjim prebivalištem u Z., radi raspodjele naknadno pronađene imovine, odlučujući o reviziji nasljednika R. R. iz Z., OIB: … i V. R. iz Z., koje zastupa punomoćnik K. N., odvjetnik u Z., protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3209/15-2 od 19. svibnja 2015. kojom je potvrđeno rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj O-2708/15- 23 od 3. travnja 2015., u sjednici održanoj 17. travnja 2018.

r i j e š i o j e:

Revizija R. R. iz Z. i V. R. iz Z. protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3209/15-2 od 19. svibnja 2015. se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu rješenjem poslovni broj Gž-3209/15-2 od 19. svibnja 2015. potvrdio je rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj O-2708/15-23 od 3. travnja 2015. kojim je odbijen prijedlog za raspoređivanje naknadno pronađene imovine.

Rješenje je doneseno u ostavinskom postupku iza pok. V. R. rođ. Z., u kojemu je dana 13. srpnja 1990. doneseno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju. Njezinim nasljednicima su proglašeni R. R. i V. R..

Nasljednici R. R. i V. R. su revizijom osporili pravno shvaćanje na kojemu se temelji drugostupanjsko rješenje te su naznačili pitanje: „Da li je stanarsko pravo imovinsko i nasljedivo pravo?“

U reviziji je navedeno da se pitanje odnosi na primjenu odredbe čl. 2. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine broj 52/71, 47/78), te da je pitanje važno zato što o njemu Vrhovni sud RH još nije zauzeo pravno shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, kao i da postoje odluke Ustavnoga suda Republike Hrvatske i Europskoga suda za ljudska prava u kojima je zauzeto pravno shvaćanje različito u odnosu na shvaćane u pobijanom rješenju.

Revizija je nedopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, a takav je slučaj u ostavinskom postupku, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, od kojih su neki razlozi primjerice navedeni.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji, pa je dopuštena samo ona revizija u kojoj su naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Vijeće Vrhovnog suda RH ispitalo je dopuštenost revizije te je utvrdilo da predmetna revizija ne ispunjava propisane kriterije dopuštenosti.

U ovom postupku je odlučeno o prijedlogu Radoslava Rački i Velimira Rački podnesenog sudu 20. ožujka 2015. za raspored naknadno pronađene imovine i to stanarskog prava na četverosobni stan u zgradi u Z., površine 95,26 m2.

Nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev, a obrazloženje drugostupanjskog rješenja se temelji na slijedećem pravnom shvaćanju:

„U članku 232. stavku 1. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine“ broj : 53/91, u daljnjem tekstu ZN/91, propisano je : Ako se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe imovina za koju se u vrijeme donošenja rješenja nije znalo da pripada ostavini, sud neće ponovno raspravljati ostavinu, već će ovu imovinu novim rješenjem rasporediti na temelju prije donesenog rješenja o nasljeđivanju.

Prema članku 172. ZN/91, propisano je da u postupku za ostavinsku raspravu sud utvrđuje tko su nasljednici umrlog, koja imovina sačinjava njegovu ostavinu i koja prava iz ostavine pripadaju nasljednicima, zapisovnicima i drugim osobama.

Međutim, stanarsko pravo je pravo koje ne čini ostaviteljevu imovinu jer se to pravo niti u vrijeme važenja bivšeg Zakona o stambenim odnosima, prema njegovim odredbama kojima je ono bilo propisano, nije moglo naslijediti niti time rasporediti rješenjem o nasljeđivanju.“

Nasljednici R. R. i V. R. su revizijom osporili pravno shvaćanje na kojemu se temelji drugostupanjsko rješenje te su naznačili pitanje:

„Da li je stanarsko pravo imovinsko i nasljedivo pravo?“

U reviziji je navedeno da se pitanje odnosi na primjenu odredbe čl. 2. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine broj 52/71, 47/78), te da je pitanje važno zato što o njemu Vrhovni sud RH još nije zauzeo pravno shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, kao i da postoje odluke Ustavnoga suda Republike Hrvatske i Europskoga suda za ljudska prava u kojima je zauzeto pravno shvaćanje različito u odnosu na shvaćane u pobijanom rješenju.

Pozvali su se i na:

1) presudu Vrhovnog suda RH poslovni broj Gž 557/72-2 od 17. siječnja 1973. u kojoj je na str. 2. navedeno: „…stanarsko pravo je također i imovinsko pravo…“,

2) odredbe Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije (Narodne novine-Međunarodni ugovori 4/04) u kojemu je navedeno: „Privatna imovina i stečena prava građana i drugih pravnih osoba SFRJ države slijednice štitit će u skladu s odredbama ovog Aneksa.“ „Bilo kakav navodni prijenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. prosinca 1990. i zaključen pod prisilom ili protivno pododjeljku (a) ovoga članka, bit će nevaljan i ništetan…“,

3) presudu Europskoga suda za ljudska prava u predmetu Teteriny protiv Rusije u kojemu je zauzeto pravno shvaćanje da je stanarsko pravo „imovina“ u smislu odredbe čl. 1. Protokola Konvencije.

Ovaj sud je utvrdio da se pobijano rješenje ne temelji na shvaćanju koje je suprotno shvaćanju u navedenoj presudi Vrhovnog suda RH i odluci presudu Europskoga suda za ljudska prava u predmetu Teteriny protiv Rusije, je u pobijanom rješenju nije navedeno da stanarsko nije imovinsko pravo.

Odlučno je pitanje je radi li se o naslijedivom pravu.

U odnosu na nasljedivost stanarskog prava Vrhovni sud RH ima čvrstu, ustaljenu i dosljednu praksu, koja je u bitnome identična pravnom shvaćanju na kojemu se temelji obrazloženje rješenja Vrhovnog suda broj:

-Revx-1133/14-2 od 16. Lipnja 2015:

„Osnovna intencija za donošenje ZPS-a i uređivanje stambenih odnosa u smislu toga Zakona u pogledu društvenih stanova na kojima su postojala stanarska prava iscrpljivala se u pružanju mogućnosti (u procesu pretvorbe društvenog u privatno vlasništvo na stanovima na kojima su postojala stanarska prava da se na dotadašnjem društvenom vlasništvu jasno odredi titular prava vlasništva i da to, u prvom redu, budu osobe koje su stanove i ranije zakonito koristile: one koje su na stanu imale stanarsko pravo.

Sukladno navedenom, revidentu, kada tvrdi da bi mu već i samo kao univerzalnom nasljedniku oca, nositelja stanarskog prava pripadalo pravo na otkup prijepornog stana - prema zahtjevu za otkup kojeg je pravodobno (u rokovima iz odredaba ZPS-a) ovaj podnio, odnosno (obzirom da tužitelj to pravo ne može ostvariti jer nije bio član domaćinstva roditelja i stanar u prijepornom stanu) pravo na utuženu naknadu štete, za odgovoriti je: pravo na kupnju stana u smislu odredaba ZPS-a je strogo osobno pravo - s kojim (time) njegov nositelj ne može raspolagati, pa kao takvo (jer smrću ovlaštenika tog prava ne prelazi na njegove nasljednike) ono ne ulazi u ostavinu i ne može biti predmet nasljeđivanja (kako je to ocijenjeno i u nizu odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske: broj: U-III-4281/2013 od 8. travnja 2014., broj: U-III-3041/2003 od 10. ožujka 2004., broj: U-III-2106/2003 od 11. srpnja 2005., broj U-III-3992/2006 od 10. prosinca 2008. ...) - i u odnosu na njega pravno sljedstvo tužitelja nije postojalo niti ne postoji sve da ga je i imao njegov prednik.“

-Rev-x-587/2011-2 od 13. srpnja 2011.:

„Pravno shvaćanje izraženo u nižestupanjskim odlukama nije u protivnosti sa shvaćanjem izraženim u odluci ovoga suda Gzz-53/03 od 27. svibnja 2003. na koju se poziva revizija. Naime, i u odluci Gzz-53/03, kao i u pobijanim nižestupanjskim odlukama u ovom predmetu, zauzeto je shvaćanje da je pravo na otkup stana prema odredbama ZPS strogo osobno pravo, da je to pravo neprenosivo i nenasljedivo.“

-Rev-x-222/2010-2 od 7. srpnja 2010:

„Pravo na otkup stana u smislu odredbi ZPS je osobno pravo koje se izvodi iz stanarskog prava i kao pravo sui generis, utemeljeno na odredbama bivšeg Zakona o stambenim odnosima. Pravo na otkup stana na temelju odredbi ZPS pripadalo je samo nositelja stanarskog prava, što znači da ako ga on nije uspio ostvariti, takvo pravo ne može preći na njegovog nasljednika. Ovo je razumljivo pošto stanarsko pravo nije imovinsko pravo niti je ono nasljedivo. (...)“

Slijedi da je Vrhovni sud RH o naznačenom pitanju već zauzeo shvaćanje, a odluka drugostupanjskoga suda je utemeljena na shvaćanju koje je podudarno s tim shvaćanjem, pa pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

S obzirom na to da u ovom postupku nije dopuštena revizija iz čl. 382. st.1. ZPP, a naznačeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 382. st. 2., radi se o nedopuštenoj reviziji tužitelja koju je valjalo odbaciti po čl. 392.b st. 3. ZPP.

Zagreb, 17. travnja 2018.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.