I Kž-14/2025-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske



REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-14/2025-4

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Perice Rosandića i Melite Božičević-Grbić kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika SP, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavka 1. KZ SRJ i dr., odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi od 6. svibnja 2025. broj Kv I-1/2025- 34, u sjednici Vijeća održanoj 2. srpnja 2025.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba izručenika SP, ukida se pobijano rješenje i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi od 6. svibnja 2025. broj Kv I-1/2025-34 na temelju članaka 56. i 39. uz primjenu članaka 33. i 34. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ broj 178/04., dalje; ZOMP) utvrđeno je da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje Republici Srbiji i Republici Kosovo izručenika SP, državljanina Kraljevine Belgije, Republike Srbije i Republike Kosovo, povodom zamolbe za izručenje Republike Kosovo radi provođenja istrage zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 142. u vezi s člankom 22. KZ SFRJ te povodom zamolbe za izručenje Republike Srbije radi provođenja istrage Tužilaštva za ratne zločine zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavka 1. KZ SRJ i kaznenog djela protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja iz članka 22. KZ SRJ.

1.1. Na temelju članka 37. ZOMP-a utvrđeno je da se izručenik ne može kazneno progoniti, kazniti ili izručiti trećoj državi zbog kaznenog djela počinjenog prije izručenja, a za koje djelo nije odobreno izručenje. Također izručenik ne može biti ograničen u njegovim osobnim pravima iz razloga koji je nastao u vezi s izručenjem niti može biti izveden pred izvanredni sud, niti se izvršiti druga kaznena sankcija osim one zbog koje je izručenje odobreno.

2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio izručenik SP po braniteljici Sanji Ormuž, odvjetnici u Zagrebu zbog povrede kaznenog zakona, „povrede odredaba Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima“, bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25.; dalje: ZKP), „povrede čl. 468. st. 2. ZKP/08 jer je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, povrede čl. 3. ZKP/08“, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i „povrede prava na život čl. 2., zabrana mučenja neljudskog i ponižavajućeg ponašanja čl. 3., pravo na slobodu i sigurnost čl. 5., pravo na pravično suđenje čl. 6 te čl. 14 zabranu diskriminacije Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) te čl. 21., 22., 23., 24., 25., 28., 29. i čl. 35. Ustava RH“. Predloženo je da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno preinači i „zahtjev za izručenje Republike Kosovo i Republike Srbije odbije“.

3. Sukladno članku 474. stavku 1. u svezi s člankom 495. ZKP i člankom 81. ZOMP- a, spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Žalba izručenika je osnovana.

5. Prije svega treba reći da nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva za koje kazneno djelo je podnesena zamolba Republike Kosovo za izručenje izručenika SP, propisana, osim kazne zatvora, i smrtna kazna, pa da bi iz tog razloga izručenje bilo „protivno člancima 2. i 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija)“, kao i članku 19. stavku 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (dalje: Povelja), kako to neosnovano prigovara žalitelj.

5.1. Naime, točno je da je zamolbi za izručenje Republike Kosovo priloženo rješenje za početak istrage Osnovnog suda u Prištini iz kojeg proizlazi da se izručenik tereti zbog postojanja osnovane sumnje na počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 142. u vezi s člankom 22. KZ SFRJ, za koje kazneno djelo je, prema priloženom izvatku relevantnih odredbi kaznenog zakona, propisana kazna zatvora od najmanje 5 godina ili kazna smrti. Međutim, uz navedene zakonske odredbe, u rješenju za početak istrage navedeno je da je to kazneno djelo propisano i sankcionirano člankom 146. Kaznenog zakona Republike Kosovo i za to kazneno djelo, prema priloženom izvatku iz Kaznenog zakona Republike Kosovo, propisana je kazna zatvora od najmanje pet godina ili kazna doživotnog zatvora.

5.2. Također, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da prvostupanjski sud u pobijanom rješenju „nije naveo na temelju kojih su pravomoćnih akata države moliteljice podnijele zamolbe za izručenje izručenika Republici Kosovo i Republici Srbiji“ jer je u točki 7. obrazloženja pobijanog rješenja navedeno da je uz zamolbu za izručenje Republike Kosovo, između ostalog, priloženo i „rješenje o početku istrage od 28.6.2022. Državnog tužitelja specijalnog tužitelja Odjeljenja za ratne zločine“, a uz zamolbu za izručenje Republika Srbija dostavila je i „naredbu za provođenje istrage“ u skladu s odredbom članka 43. stavka 1. točke 2. ZOMP-a.

5.3. Međutim, u pravu je izručenik kada u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o ispunjavanju zakonskih pretpostavki za izručenje uopće „nije utvrđivao pa ni utvrdio da li je kazneno djelo protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja iz članka 22. KZ SRJ kazneno djelo i prema domaćem zakonu“. Naime, zamolba za izručenje Republike Srbije podnesena je radi kaznenog progona izručenika za dva kaznena djela, odnosno za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavka 1. KZ SRJ i kaznenog djela protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja iz članka 146. u vezi s člankom 22. KZ SRJ. Stoga je prvostupanjski sud, prilikom odlučivanja o ispunjavanju zakonskih pretpostavki za izručenje, bio dužan utvrditi jesu li oba djela i po domaćem zakonu kaznena djela jer je to jedna od pretpostavki za dopustivost izvršenja iz članka 35. stavka 1. točke 3. ZOMP-a, a što je sud propustio učiniti, iako mu je na to ukazano i u rješenju ovoga suda broj I Kž 23/2024 od 17. prosinca 2024. Određenost kaznenog djela je, između ostalog, odlučna i zbog poštivanja načela specijaliteta iz članka 37. ZOMP-a, kojeg se izručenik nije odrekao niti u odnosu na zamolbu za izručenje Republike Kosovo, niti u odnosu na zamolbu za izručenje Republike Srbije.

5.4. Prilikom utvrđivanja obostrane kažnjivosti u odnosu na sva kaznena djela zbog kojih se izručenje traži i po zamolbi Republike Srbije i po zamolbi Republike Kosovo, sud je dužan podvesti činjenični opis kaznenih djela zbog kojih se izručenje traži pod zakonski opis nekog od kaznenih djela po domaćem pravu i potom utvrditi jesu li u tom činjeničnom opisu sadržana bitna obilježja kaznenog djela i kojeg po domaćem pravu, a što je jedna od pretpostavki za dopustivost izvršenja. S obzirom da je prvostupanjski sud o tome u obrazloženju pobijanog rješenja propustio iznijeti jasne i potpune razloge, ne navodeći čak ni naznaku činjeničnog opisa kaznenih djela koja su predmet izručenja, na što s pravom ukazuje žalitelj, time je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP.

5.5. Osim toga, osnovan je i žalbeni navod izručenika da je prvostupanjski sud u pobijanom rješenju propustio navesti na kojim dokazima Republika Srbija i Republika Kosovo temelje postojanje osnovane sumnje na počinjenje kaznenih djela zbog kojih se izručenje traži, a što je, također, odlučna činjenica za dopustivost izvršenja, s obzirom da je izostanak dokaza za osnovanu sumnju jedan od razloga za odbijanje izručenja iz članka 35. ZOMP-a. Međutim, pogrešna je žalbena tvrdnja da je prvostupanjski sud bio dužan „izvršiti savjesnu ocjenu svih dokaza kako pojedinačnih tako i u vezi sa svim ostalim dokazima i na taj način izvesti zaključak o postojanju odlučnih činjenica koji su uvjet za izručenje“ jer je već i samo navođenje dokaza sadržanih u aktima država moliteljica bez ocjene tih dokaza, dovoljno za zaključak o postojanju osnovane sumnje za kaznena djela zbog kojih se traži izručenje. Budući da prvostupanjski sud u pobijanom rješenju uopće nije dao razloge o odlučnoj činjenici - postojanju naznaka dokaza o osnovanoj sumnji da je izručenik počinio predmetna kaznena djela, a na što je, također bio upozoren u ranije spomenutom ukidnom rješenju ovoga suda, ostvarena je i u tom dijelu žalbom istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP.

5.6. Izručenik u žalbi dalje s pravom navodi da prvostupanjski sud, unatoč tome što mu je i na to ukazano u ranije citiranoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nije provjerio pretpostavke za primjenu članka 19. Povelje kojim je propisano da nitko ne smije biti udaljen, protjeran ili izručen u državu u kojoj postoji ozbiljna opasnost da bude podvrgnut smrtnoj kazni, mučenju ili drugom nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni, iako je izručenik na ročištu održanom 30. kolovoza 2024. iskazivao kako u Republici Kosovo kao Bošnjak neće imati pravično suđenje i zaštitu svojih temeljnih prava jer da je proglašen izdajicom kako od strane Albanaca tako i od strane Srba, da se prijeti njegovoj obitelji te da se „pripremaju lažni svjedoci protiv njega“. Smatra da mu ne bi bila osigurana sva prava sukladno člancima 2., 3. i 6. Konvencije te da bi bio izložen kršenju prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske.

5.7. U odnosu na ove tvrdnje izručenika prvostupanjski sud u pobijanom rješenju nije iznio razloge, iako je to bio dužan učiniti jer je u postupku izručenja sud dužan, osim onih odlučnih činjenica koje se odnose na primjenu ZOMP-a, ocijeniti i one okolnosti koje se odnose na povrede konvencijskog i ustavnog prava jer su i to okolnosti o kojima ovisi odluka o izručenju. U tom smislu valja ukazati prvostupanjskom sudu na praksu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Khasanov i Rakhmanov (zahtjevi br. 28492/15., 49975/15, presuda velikog vijeća od 29. travnja 2022.), na koji se u žalbi poziva i žalitelj, a u kojoj presudi je taj sud detaljno iznio načela za procjenu rizika hoće li u slučaju izručenja doći do povrede članka 3. Konvencije. ESLJP je, između ostalog, naveo da se procjena rizika mora usredotočiti na predvidive posljedice udaljenja podnositelja zahtjeva u zemlju odredišta, u svjetlu tamošnje opće situacije i njegovih osobnih sklonosti. Sud koji odlučuje u postupku izručenja mora razmotriti jesu li, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, dokazani značajni razlozi za vjerovanje da će se dotična osoba ako bude izručena suočiti sa stvarnim rizikom da bude podvrgnuta postupanju protivnom članku 3. Konvencije. Pri tome je, u načelu, izručenik dužan priložiti potrebne dokaze za takve tvrdnje (osim ako se ne radi o općepoznatoj situaciji), a koje je sud dužan ocijeniti. S obzirom da prvostupanjski sud o tim prigovorima izručenika nije dao razloge, počinjena je i u tom dijelu bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP, kako to u žalbi pravilno ističe i žalitelj.

6. Slijedom svega navedenog, trebalo je prihvatiti žalbu izručenika, ukinuti prvostupanjsko rješenje i odlučiti kao u izreci na temelju članka 494. stavka 3. točke 3. ZKP u vezi s člankom 81. ZOMP-a.

7. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će ponovno ocijeniti postojanje zakonskih pretpostavki za izručenje prema domaćem pravu u odnosu na obje zamolbe te donijeti novu odluku koju će potom i valjano obrazložiti na način kako mu je to ukazano u ovom rješenju.

Zagreb, 2. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Dražen Tripalo