I Kž-755/2005-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 755/05-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Melite Božićević-Grbić, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. T., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 30. lipnja 2005. godine br. K-5/05, u sjednici održanoj 24. travnja 2008. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika te se njenim prihvaćanjem, i po službenoj dužnosti, ukida pobijana presuda i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, temeljem čl. 354. toč. 1. ZKP, oslobođen je od optužbe opt. M. T. da bi počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ, činjenično i pravno opisano u izreci te presude.

Odlučeno je da troškovi kaznenog postupka, sukladno čl. 123. st. 1. ZKP, padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje, a vraćen je s prijedlogom da se žalba nižeg državnog odvjetnika uvaži i postupi u pravcu njegovog žalbenoj prijedloga.

I Kž 755/05-3

Žalba je osnovana.

U ponovljenom suđenju, nakon ukidnog rješenja ovog Vrhovnog suda br. I Kž-732/03 od 13. siječnja 2005. godine, prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude analizira i ocjenjuje sve provedene dokaze te prihvaća obranu optuženika da nije zlouporabio svoj položaj predsjednika uprave tvrtke D. B. d.o.o., slijedom čega ga oslobađa od optužbe pozivom na odredbu čl. 354. toč. 1. ZKP.

Međutim, o tom osnovu oslobođenja od optužbe se ovdje ne radi, jer kazneno djelo, onako kako je opisano u optužnici, u sebi sadrži sve zakonske elemente bića kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ, a drugo je, opet, pitanje imali li dovoljno dokaza o tome da bi optuženik to kazneno djelo počinio. Stoga, kada prvostupanjski sud temeljem rezultata dokaznog postupka zaključuje da u radnjama optuženika nisu sadržana obilježja terećenog kaznenog djela, tada ga, u stvari, oslobađa zbog toga jer navodi optužnice nisu dokazani, a ne zato što djelo koje se u optužnici opisuje po zakonu nije kazneno djelo. Kako je optuženik, prema razlozima obrazloženja presude, oslobođen temeljem zakonskog osnova iz čl. 354. toč. 3. ZKP, što je u suprotnosti s navodima izreke te presude, to je počinjena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, na koju povredu ovaj Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP.

Međutim, neovisno o počinjenoj povredi postupka, u pravu je državni odvjetnik da niti činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, a povrijeđen je i kazneni zakon u pitanju da li je djelo za koje se optuženik tereti po zakonu kazneno djelo.

Prvostupanjski sud prihvaća obranu optuženika i utvrđuje da on, kao direktor i većinski vlasnik tvrtke D. B. d.o.o., nije zlouporabio svojstvo odgovorne osobe u cilju da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, jer je sav novac primljen na ime kupovnine za prodani poslovni prostor u vlasništvu tvrtke, upotrijebio za podmirenje obaveza te tvrtke prema trećim osobama. Tako prvostupanjski sud utvrđuje da je optuženik isplatio poslovne udjele ranijim suvlasnicima H. Ž. i Z. J., nadalje, vratio je svjedoku S. R. dugovanje tvrtke temeljem ranijeg ugovora o zajmu, a preostali novac od prodanog poslovnog prostora isplatio je radnicima poduzeća na ime zaostalih plaća. Stoga optuženik nije novac u vlasništvu tvrtke zadržao za sebe, niti je tvrtku oštetio na način kako se tvrdi u optužnici.

Nije sporno da je optuženik samostalno raspolagao sredstvima poduzeća D. B. d.o.o. u visini od 85.000 DEM mimo žiro-računa te tvrtke čime je postupio suprotno odredbi čl. 18. st. 1. Zakona o platnom prometu u zemlji (NN 117/01), prema kojem su poslovni subjekti dužni novčana sredstva voditi na računima kod banaka i sva plaćanja obavljati preko tih računa. Iako ovakvo nedozvoljeno postupanje optuženika, samo po sebi, ne predstavlja kazneno djelo, već financijski prekršaj, u optužnici se tvrdi da je to učinjeno u funkciji prikrivanja nezakonitog raspolaganja novcem optuženika u vlastitu korist.

Suprotno zaključcima prvostupanjskog suda, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da optuženik, bez obzira što je bio većinski vlasnik tvrtke D. B. d.o.o., nije bio ovlašten sredstvima u vlasništvu tvrtke isplaćivati poslovne udjele bivšim suvlasnicima tvrtke, jer

I Kž 755/05-3

isplata tih uloga ne predstavlja dugovanje tvrtke, već optuženika osobno. Naime, prema priloženim ugovorima o prodaji udjela u temeljenom kapitalu društva D. B. d.o.o. proizlazi da je prodavatelj tih udjela optuženik osobno, a ne tvrtka D. B. d.o.o., slijedom čega je i isplata tih udjela trebala poticati iz posebne imovine optuženika, a ne iz imovine društva kao što je ovdje slučaj. U protivnom to bi značilo da trgovačko društvo samo sebe kupuje vlastitim sredstvima. Doduše, sredstva tvrtke mogla su se utrošiti na navedeni način, ali samo pod uvjetom da članovi uprave prethodno odobre kredit predsjedniku uprave, ali tada samo pod uvjetima iz čl. 431. Zakona o trgovačkim društvima koji je on u određenom roku dužan vratiti, što ovdje također nije bio slučaj.

Iako optuženik vezano za ovu činjenicu mijenja svoju obranu tijekom postupka tako da u istrazi najprije priznaje da je novcem dobivenim od prodaje poslovnog prostora isplatio bivšim suvlasnicima njihove poslovne udjele, a kasnije od toga odustaje, prvostupanjski sud pravilno prihvaća navod obrane ovog optuženika iz istrage, time više jer je njegova tvrdnja s glavne rasprave u suprotnosti s dokumentacijom priloženom u spisu. Naime, iako optuženik tvrdi da je sporne udjele isplatio vlastitim novcem još u veljači 1999. godine, dakle, prije prodaje poslovnog prostora u D., iz zaključenog ugovora sa H. Ž. o prodaji poslovnog udjela vidljivo je da isti datira tek od 1. lipnja 1999. godine. Budući da je optuženik neposredno od kupca Đ. B. primio na ruke iznos od 328.695,00 kn na ime prodanog poslovnog prostora dana 4. lipnja 1999. godine, očito je njegova obrana iz istrage da je udjele isplatio tim novcem, vjerodostojna. Isto tako, suprotno obrani optuženika s glavne rasprave i iskazu svjedoka Z. J., ovom suvlasniku je njegov poslovni udio također isplaćen nakon prodaje poslovnog prostora, jer iz postojeće preslike isplatnice (dokumentacija u prilogu) proizlazi da je Z. J. primio protuvrijednost od 15.000 DEM tj. 77.3540,00 kn tek dana 7. lipnja 1999. godine, a ne kako tvrdi početkom te godine.

Konačno, i svjedok S. R. potvrđuje da mu je Z. J. ispričao kako je optuženik isplatio njemu i H. Ž. njihove poslovne udjele neposredno nakon što je svjedok Đ. B. predala optuženiku kupovninu za poslovni prostor u protuvrijednosti od 85.000 DEM.

Stoga bi se u ovom dijelu raspolaganja sredstvima tvrtke D. B. d.o.o. moglo raditi o nezakonitom postupanju optuženika u vlastitu korist, a na štetu trgovačkog društva čiji je direktor.

Što se tiče povrata pozajmice svjedoku S. R. u protuvrijednosti od 30.000 DEM, treba reći da iz priloženog ugovora o zajmu od 22. prosinca 1997. godine proizlazi da je S. R. doista pozajmio novac trgovačkom društvu D. B. d.o.o., posljedicom čega je to društvo i pozajmicu trebalo vratiti iz svoje imovine. Jednako proizlazi i iz potvrde o povratu pozajmice od 4. listopada 1999. godine, suglasno je iskazao i svjedok S. R.. Zbog toga, a neovisno što navedeni ugovor o zajmu nije evidentiran u poslovnim ispravama društva D. B. d.o.o., ne može se tvrditi da bi povratom ovog dugovanja optuženik, na štetu vlastite tvrtke, pribavio protupravnu imovinsku korist i tako zlouporabio svoj položaj i ovlaštenje.

Konačno, isplatom zaostalih plaća radnicima optuženik je također podmirio dugovanje tvrtke, što nije sporno jer to prihvaća i državni odvjetnik.

Slijedom izloženog, dakle, za sada nije moguće prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da se u inkriminiranom ponašanju optuženika uopće ne stječu elementi bića predmetnog

I Kž 755/05-3

kaznenog djela, već je vjerojatnija teza optužbe da je isplatom suvlasničkih poslovnih udjela sredstvima tvrtke optuženik iskoristio svoj položaj i ovlast direktora tvrtke D. B. d.o.o.i tako sebi pribavio protupravnu imovinsku korist u vrijednosti tih isplaćenih udjela.

S tim u vezi, relevantna je i odluka o visini imovinskopravnog zahtjeva kojeg je postavio stečajni upravitelj društva D. B. d.o.o., a o čemu do sada tijekom postupka nije odlučeno.

Kako je državni odvjetnik navodima svoje žalbe s uspjehom doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, to je posljedično ostvarena i povreda kaznenog zakona u pitanju radi li se o kaznenom djelu za koje se goni po službenoj dužnosti, slijedom čega je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i na temelju čl. 388. ZKP vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će uzeti u obzir sve činjenice na koje mu je naprijed ukazano te će ponovnim izvođenjem dokaza, ali i ispitivanjem svjedoka H. Ž. što je sada propušteno učiniti, ponovno ocijeniti obranu optuženika i utvrditi da li je isplatom poslovnih udjela sredstvima tvrtke optuženik sebi pribavio nepripadnu materijalnu dobit i u kojem iznosu te će raspraviti sva druga pravno relevantna pitanja i donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu.

U Zagrebu, 24. travnja 2008. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v. r.

Melita Božičević-Grbić, v. r.