I Kž-703/2000-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-703/00-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Ilije Čuljata, Tome Gložinića, Senke Klarić-Baranović, Ane Garačić, Zlate Lipnjak-Bosanac i Gordane Matasić-Špoljarić, kao članova vijeća i tajnice u vijeću - sudske savjetnice Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. L. Š. zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, odlučujući u trećem stupnju o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. rujna 2000. br. I Kž-210/00, u sjednici održanoj 4. prosinca 2000., u nazočnosti branitelja optuženika, I. K. i B. Š., odvjetnika iz Z., a u odsutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. D.L.Š., te se potvrđuje presuda suda drugog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, potvrđena je prvostupanjska presuda Županijskog suda u Zagrebu od 4. listopada 1999. br. K-242/98, kojom je opt. D.L.Š. proglašen krivim zbog kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, pobliže činjenično opisanog u izreci te presude te je na temelju čl. 120. st. 1. OKZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvadeset godina, u koju kaznu mu je na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme lišenja slobode od 30. travnja 1998. godine do 17. lipnja 1998. godine i vrijeme provedeno u pritvoru od 18. lipnja 1998. godine, pa nadalje.

Protiv te drugostupanjske presude, optuženik je, po braniteljima I.K. i B.Š., odvjetnicima iz Z., podnio žalbu (dva podneska) zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. i st. 11. ZKP, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 369. st. 1. i 2. ZKP, povrede kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 4. ZKP i odluke o kazni iz čl. 370. st. 1. ZKP, s prijedlogom da se obje presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu, Županijskom sudu u Zagrebu, na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem odnosno, podredno, da se te presude preinače u odluci o kazni i optuženiku izrekne znatno blaža kazna.

U odnosu na žalbe optuženika, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Z. je u svom pismenom podnesku br. DOK-141/98 od 25. listopada 2000. predložio, da se žalbe branitelja optuženika odbiju kao neosnovane a stav o svim utvrđenim činjenicama i izvedenim dokazima u tijeku provedene glavne rasprave, to je odvjetništvo iznijelo u svom završnom govoru nakon okončanog

dokaznog postupka.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nakon razgledanja spisa dostavio je pismeno mišljenje br. DOKŽ-1553/2000 od 6. XI. 2000. da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi drugostupanjska presuda.

Na zahtjev optuženika u smislu čl. 374. st. 1. ZKP o sjednici vijeća uredno su obaviješteni optuženik i njegovi branitelji, I.K. i B.Š., odvjetnici iz Z., koji su sjednici i bili nazočni, dok nazočnost optuženika koji se nalazi u pritvoru i ima branitelja nije osigurana jer predsjednik vijeća i vijeće, u smislu čl. 374. st. 2. ZKP, nisu našli da je to svrhovito.

Budući da je u smislu čl. 373. st. 2. ZKP državni odvjetnik Republike Hrvatske o sjednici vijeća također uredno obaviješten, a sjednici nije pristupio, to je ista održana u njegovoj odsutnosti, u smislu čl. 374. st. 4. ZKP.

Budući da su u žalbama branitelja optuženika obrazložene iste žalbene osnove, postupljeno je kao sa jednom.

Žalba nije osnovana.

Obrazlažući bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP u žalbi se ponavljaju prigovori izneseni u žalbi protiv prvostupanjske presude.

Tvrdi se, da nije bilo objektivnog identiteta između akta o izručenju te optužnice i presude i zapravo zaključuje, da državni odvjetnik nema ovlaštenja i mogućnosti mijenjati optužni akt u odnosu na rješenje o provođenju istrage koje je ovdje bilo osnov za izručenje optuženika. Ovo i bez obzira, što je kvalifikacija kaznenog djela u oba akta - u rješenju o provođenju istrage i optužnici - ostala ista, jer ta činjenica nije dovoljna za održavanje objektivnog identiteta inkriminiranog kaznenog djela kada je sadržajno optuženik optužen i osuđen za "nešto sasvim drugo" što nije bilo prezentirano prilikom njegovog izručenja. Takovim postupanjem državnog odvjetnika i sudova, kada su oni prihvatili takovo optuženje, ne samo da je izigrana odluka zemlje izručiteljice, nego je i učinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP budući da je na glavnoj raspravi povrijeđeno pravo obrane optuženika.

Izneseni se žalbeni prigovori, međutim, ne mogu prihvatiti.

Prije svega, sud prvog stupnja je u toč. 14.4. str. 128-130 svoje presude iznio vrlo opširne razloge glede pitanja prekoračenja optužbom akta o izručenju optuženika te je, nakon što je iznio cjelovitu i sadržajnu analizu rješenja o istrazi i optužnice, uključivši i njezine dvije izmjene, valjano zaključio, da su sve radnje izvršenja kaznenog djela navedene u konačno izmijenjenoj i od strane suda prvog stupnja prihvaćenoj optuženici (djelomično), kao što su ubijanje civilnog stanovništva, nečovječno postupanje prema njemu, primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora itd., bile obuhvaćene i opisane u rješenju o provođenju istrage, kao aktu izručenja, pa u optužnici nije narušen objektivni identitet inkriminiranog kaznenog djela, odnosno njegovih radnjih izvršenja.

Druga je stvar, što su te pojedine radnje izvršenja predmetnog kaznenog djela u izmijenjenoj optužnici u odnosu na rješenje o istrazi nešto drugačije opisane odnosno, konkretizirane, sukladno onim činjenicama za koje je državni odvjetnik, prema vlastitoj ocjeni, našao da su utvrđene tijekom istrage i glavne rasprave, na što je on po zakonu i ovlašten, dapača i obvezan, pa takovom, na zakonu dopuštenom intervencijom državnog odvjetnika poglavito nije narušen objektivni identitet one kaznenopravne radnje koja je kao jedna od mogućih radnji izvršenja predmetnog kaznenog djela bila navedena i opisana u rješenju o istrazi, kao aktu izručenja i u kojem, data pravna osnova za postupanje domaćih pravosudnih tijela, nije ničim prekoračena.

Ovdje treba podsjetiti i na pravnu prirodu kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH koje je ostvareno kada počinitelj naredi ili izvrši (neposredno sudjeluje) makar i jednu od mnoštva pojedinačnih radnji koje su navedene u opisu djela kao njegove radnje izvršenja, tj. navedenih djela, pri čemu ispuštanje od strane suda kao nedokazane jedne radnje ne utječe na objektivni identitet tog kaznenog djela i ne dovodi do promjene u pravnoj ocjeni, kao što se ni činjenjem više radnji (više navedenih djela) ne čini više kaznenih djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, nego samo to jedno kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH. Naravno, da su pri tomu oblik i opseg sudjelovanja u radnji izvršenja (ili radnjama) kaznenog djela relevantni pri ocjeni stupnja kaznene odgovornosti počinitelja, a slijedom toga i kod odmjere kazne.

Zbog svega naprijed izloženog, suprotno shvaćanju žalitelja, optuženik nije, ni formalno ni sadržajno terećen ni proglašen krivim za "nešto sasvim drugo" što nije bilo prezentirano prilikom izručenja odnosno, da je sačuvana samo pravna oznaka kaznenog djela. Stoga odredba čl. 526. st. 1. ZKP/93 u svezi čl. 504. al. 2. ZKP/97 prema kojoj se izručena osoba može goniti samo za kazneno djelo za koje je izručenje odobreno, u ničemu nije povrijeđena ni izigrana.

Konačno time, što su sudovi prihvatili izmijenjenu, zapravo uređenu optužnicu od strane državnog odvjetnika zaključivši, da je ista sastavljena sukladno čl. 268. st. 1. toč. 2. ZKP i da istom nije od strane državnog odvjetnika prekoračen akt o izručenju optuženika, nije na glavnoj raspravi povrijeđeno pravo obrane optuženika odnosno, počinjena relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP kako to smatra žalitelj. To zato, što se prema svemu naprijed istaknutom, uopće ne radi o slučaju kaznenog djela otkrivenog na glavnoj raspravi pa da optuženik nije imao mogućnosti pripremanja obrane već naprotiv, situacija koja se iznosila pred optuženikom uopće se ne javlja kao nova, njemu nepoznata, a osim toga, o istoj je iznosio obranu.

Dapače, a za slučaj da je sud prihvatio i osudio optuženika na temelju optužnice kojom je prekoračen akt o izručenju, na način na koji se to obrazlaže u žalbi, dakle, da je optuženik osuđen za kazneno djelo za koje nije izručen, bio bi na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon u odredbi čl. 368. toč. 3. ZKP zbog postojanja okolnosti koje isključuju kazneni progon i na koju povredu već i sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, u smislu čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP, ali se ni o takovoj povredi ovdje ne radi.

Budući da su sudovi već do sada odgovorili na ponovljene prigovore glede nejasnoće samog činjeničnog opisa izreke prvostupanjske presude uređene od strane suda prvog stupnja, osobito u odnosu na alineju 5. činjeničnog opisa te izreke i njezine tri podalineje, te da je sud drugog stupnja također valjano otklonio sve žalbene tvrdnje da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama a koji su sada doslovno ponovljeni, to navedenim argumentima sudova nema potrebe bilo što dodavati, pa se žalitelj, da se oni ne bi nepotrebno ponavljali, na iste u cijelosti upućuje (str. 89 prvostupanjske presude i str. 10 drugostupanjske).

Slijedom iznesenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog istaknutih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka niti je ovaj sud utvrdio postojanje drugih postupovnih povreda na koje pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 379. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 394. st. 2. ZKP.

U odnosu na činjenično stanje, u žalbi se također ponavljaju prigovori da je ono od strane suda prvog stupnja ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da je unatoč toga, od strane suda drugog stupnja olako, nedovoljno argmentirano i posve neautoritativno prihvaćeno.

Tako se u okviru te žalbene osnove osobito napada metodologija suda prvog stupnja zbog fragmentarnog ocjenjivanja iskaza pojedinih svjedoka tzv. razdiobe njihovih iskaza, što je i sudu drugog stupnja ostavilo prostor za manipulacije kao one opisane na str. 11. i 18. te presude, čime je u stvari, od strane sudova, izbjegnuta primarna i cjelovita ocjena vjerodostojnosti iskaza svakog pojedinog svjedoka a opetovano se ukazuje i na propust suda prvog stupnja zbog neprihvaćanja prijedloga obrane da se izvrše suočenja između onih svjedoka, poimence navedenih, čiji su iskazi o bitnim činjenicama potpuno oprečni budući da bi se jedino tom radnjom moglo otkloniti moguće subjektivno zaključivanje.

Međutim, ni ti se prigovori optuženika ne mogu prihvatiti jer se upravo, na temelju posve subjektivne ocjene rezultata dokaznog postupka, osobito iskaza onih svjedoka koje ne prihvaća, pokušava uvjeriti ovaj sud trećeg stupnja kako odlučne činjenice u ovom kaznenom predmetu nisu potpuno i pravilno utvrđene.

Prije svega, nije izostala cjelovita ocjena vjerodostojnosti iskaza pojedinog svjedoka zato što ona nije data na jednom mjestu. To i nije potrebno, a u konkretnom slučaju, već zbog brojnosti svjedoka i opsežnosti njihovih iskaza, te brojnosti inkriminiranih radnji za koje je optuženik terećen te s tim u svezi i brojnosti odlučnih činjenica koje je, između ostalog i oslonom na te iskaze trebalo utvrditi, nije bilo ni moguće.

Bitno je, da je sud prvog stupnja iskaze svjedoka, koji su inače pomno ispitivani, a neki i po više dana, temeljito analizirao i u razlozima svoje presude dao svoju ocjenu o uvjerljivosti i prihvatljivosti određenog iskaza kao i istinitosti događaja o kojemu je iskazivao, a posebno je izvršio usporednu analizu upravo oprečnih iskaza i tek se nakon toga opredijelio za prihvaćanje konkretnog svjedočenja.

Prema tomu, sud prvog stupnja je u razlozima svoje presude iznio sadržajnu analizu iskaza svjedoka te na dovoljno jasan i pregledan način prikazao vezu između tih iskaza i drugih rezultata postupka o ocjeni dokazanosti odnosno nedokazanosti pojedinih odlučnih činjenica, sukladno čl. 8. st. 2. ZKP.

Jednako tako, a imajući u vidu sve one razloge koji se odnose na specifičnost ovog predmeta a koje je sud prvog stupnja iznio pod toč. 5.1. na str. 10-13 svoje presude (opća ocjena iskaza svjedoka) a naročito veliku vremensku distancu između inkriminiranih zbivanja i davanja iskaza od oko 55 godina, brojnost svjedoka, različitost okolnosti njihovog boravka i rada u logoru te mogućnost njihovog kretanja i saznanja o događajima, kako je to istaknuto i od strane suda drugog stupnja, i ovaj sud trećeg stupnja nalazi opravdanim da se predložena procesna radnja suočenja nije provodila i da je sud prvog stupnja ispravno postupio kada je takav prijedlog obrane odbio, ocijenivši ga neprikladnim, u smislu čl. 322. st. 4. toč. 3. ZKP.

U žalbi se ponavlja i prigovor, da sud nije ispravno utvrdio vrijeme u kojem je optuženik bio zapovjednik logora.

Suprotno tomu, sudovi su dali opširne i valjane razloge iz kojih su zaključili da je optuženik od svibnja 1944. godine do 28. listopada 1944. godine bio zapovjednik logora, citirali su dokazna sredstva i temeljito ih analizirali, a potom izveli ispravan zaključak o vremenu zapovjedanja logorom.

Posebice je sud drugog stupnja opširno odgovorio na žalbene prigovore da nije bilo osnova početak zapovjedanja logorom od strane optuženika vezati uz iskaz svjedoka M.B., jer ta činjenica i nije temeljena samo na iskazu navedenog svjedoka, a osvrnuo se i na pregledanu dokumentaciju koju je sud prvog stupnja pri tomu imao u vidu, pa tako i na dokumente vezane uz rad Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, koje je s pravom, s obzirom na nepouzdanost podataka koji su u njima sadržani, cijenio kao kontrolne dokaze.

Upravo je glede te dokumentacije, suprotno žalbenoj tvrdnji, sud prvog stupnja bio, a ne da nije bio konzistentan, kada za početak zapovjedanja logorom od strane optuženika nije uzeo 1. svibnja 1944. godine kako je optuženik bio terećen, i kako bi se to moglo zaključiti s obzirom na sadržaj dopisa Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora, upućenog Državnoj komisiji br. 849/5-1947 od 28. ožujka 1947. godine ocijenivši, da taj dopis, sam za sebe nije dovoljan za sigurno utvrđenje te odlučne činjenice, pa je, dosljedno tomu, jednako ocijenio i podatak naveden u odluci te Komisije koji se odnosi na prestanak obnašanja zapovjedničke dužnosti od strane optuženika. Stoga se to u žalbi neopravdano ističe kao primjer navodne nedosljednosti suda.

Iz prigovora žalitelja vezanih uz Naredbu br. 41/44 zapovjednika … ustaškog obrambenog zdruga za dan 28. listopada 1944. godine proizlazilo bi, da tu naredbu obrana smatra krivotvorenom, o čemu nema govora.

Ovo i neovisno o tomu što naredba nije potpisana od zapovjednika - pukovnika P. koji ju je izdao već od neutvrđenog ustaškog satnika, nadstojnika osobnog odjela čije je ime nečitko navedeno, kada je ovjerena pečatom Stožera ustaškog obrambenog zdruga te neovisno o tomu što spisu prileži ovjereni preslik a ne original, koji se međutim čuva u Vojnom arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu.

Stoga su sudovi ispravno postupili kada su na temelju toga vjerodostojnost dokumenta iz doba NDH utvrdili da je optuženik "zbog premještaja po potrebi službe", sa danom 28. listopada 1944. godine, prestao obnašati dužnost zapovjednika logora J.

Kako je optuženik i do sada, u potvrdi svoje teze o nevjerodostojnosti navedenog dokumenta isticao, da bi došlo do nezamislive degradacije optuženika za slučaj "da jedan nadporučnik, upravitelj logora, bude premješten na mjesto pobočnika zapovjednika područnog zapovjedništva S.G., koje predstavlja selo", ispravno je sud drugog stupnja postupio, kada je takove navode optuženika otklonio, pozivajući se prvenstveno na obranu optuženika prema kojoj je on bio podređen zapovjedniku Prvog ustaškog obrambenog zdruga, i koja hijerarhijska podređenost nije, međutim, umanjivala njegov zapovjedni status u logoru, kako se to tijekom postupka i sada žalbom pokušava prikazati.

Točno je da su sudovi prvog i drugog stupnja u tijeku postupka ocijenili i članak "Ne kajem se zbog J.". Međutim, po ocjeni ovog Vrhovnog suda, kao suda trećeg stupnja, to je učinjeno posve suvišno, jer su sve odlučne činjenice koje se odnose na članak utvrđene drugim izvedenim dokazima, koje su sudovi pravilno i temeljito ocijenili te osnovano na njima utemeljili svoju odluku o krivnji optuženika.

Nadalje, razlozi suda prvog stupnja vezani uz vješanje kapara N. i A.I. opširni su i logični te sadrže analizu suprotstavljenih iskaza koji se odnose na taj događaj, pa tek onda valjani zaključak kojim ta događanja vezuje za optuženika i vrijeme njegovog zapovjedanja logorom (list 98 prvostupanjske presude). Osim toga, valjanu je ocjenu relevantnih dokaza u tom dijelu, nakon iscrpne analize, dao i sud drugog stupnja (str. 18 te presude), posebno otklonivši žalbeni prigovor prema kojem bi u vrijeme tih događaja zapovjednik logora bio inžinjer P., a ne optuženik.

Kako se i u žalbi navodi, da je drugostupanjski sud već otklonio sve prigovore vezane uz likvidaciju dr. M.B. i dvadeset drugih zatočenika, kako je to opisano u podalineji 3. alineje 5. prvostupanjske presude, prihvaćajući utvrđenje suda prvog stupnja, da je tu likvidaciju naredio i sproveo optuženik koristeći ovlasti zapovjednika logora, istaknute argumente sudova na ponovljene prigovore u cijelosti prihvaća i ovaj sud, pa ih nema potrebe ponovno iznositi a niti dopunjavati osim, da do promjene u kaznenoj odgovornosti optuženika za taj događaj ne bi došlo sve da je vješanje zatočenika odnosno, strijeljanje dr. M.B. i predstavljalo provođenje osude Pokretnog prijekog suda, kako se optuženik branio, budući da je to značilo provođenje jedne odluke utemeljene na rasnom zakonu i donijete od strane suda koji je utemeljen upravo radi donošenja takovih odluka koje su bile lišene svake pravne zaštite, a niti bi to izlazilo iz okvira kriminalne djelatnosti optuženika kako je ona opisana u izreci prvostupanjske presude (drugi oblici upravljanja - provođenje odluka).

Jednako tako, ne mogu se prihvatiti prigovori žalitelja glede ocjene vjerodostojnosti iskaza svjedoka D.S. Sudovi su iskaz tog svjedoka savjesno analizirali i ocijenili, kako samog za sebe tako i u svezi sa iskazima drugih svjedoka, te ispravno uzeli kao utvrđenu činjenicu, da su i za vrijeme upravljanja logorom od strane optuženika likvidirane grupe zatočenika radi zastrašivanja drugih zatočenika zbog navodnih njihovih prijestupa.

Okolnost što u optužnici i izreci presude (alineja 5, podalineja 1.) nije naveden ni približan broj tako likvidiranih zatočenika (navodi se točno neutvrđenog ukupnog broja) ne umanjuje vjerodostojnost iskaza navedenog svjedoka o dva "nastupa" u kojima je radi likvidacije izdvojeno po 50 zatočenika te odvedeno na granik, odnosno G., budući da ni svjedoku nije poznato jesu li oni svi likvidirani, niti to on tvrdi već samo (opravdano) pretpostavlja.

Žalitelj i dalje smatra da je sud pogrešno zaključio o broju usmrćenih u razdoblju dok je optuženik bio zapovjednik, tj. o najmanje više stotina usmrćenih. Međutim, i na te je prigovore sud drugog stupnja opširno i valjano odgovorio, što ovaj sud u cijelosti prihvaća.

Također se ponavljaju tvrdnje, da je sud pogrešno zaključio o optuženikovoj odgovornosti za inkriminacije navedene u alinejama od 1. do 4. te ponavljaju razlozi pogrešne ocjene svjedočkih iskaza, analiziraju se iskazi svjedoka koji su govorili nešto drugačije od onih kojima je sud poklonio vjeru, pa se kao primjer svjedoka koji su govorili subjektivno i kojima se ne može pokloniti vjera nabrajaju svjedoci M.D. i K.H. te svjedoci Z.S. i M.D. Osporavaju se utvrđenja suda glede odnosa unutar Prvog ustaškog zdruga, administrativne uprave logora, osiguranja logora, radnih službi te uopće unutar službe UNS-a, slijedom čega se nije moglo zaključiti o stvarnim ovlastima i svojstvo optuženika kao zapovjednika logora.

Na svaki od navedenih prigovora sud drugog stupnja također je već odgovorio i to vrlo opširno i argumentirano, a što prihvaća ovaj Vrhovni sud, kao sud trećeg stupnja, pa nema potrebe bilo što dodavati.

Osim toga, sud drugog stupnja je s pravom našao, da nije bilo nikakove potrebe dokazni postupak dopunjavati ni provođenjem vještačenja radi utvrđenja i razjašnjenja stvarne uloge i statusa optuženika za vrijeme obnašanja dužnosti zapovjednika, budući da je zapovjedna samostalnost optuženika unutar logora, tijekom postupka neupitno utvrđena.

Stoga se u žalbi ponovljeni dokazni prijedlog za izvođenjem takovog dokaza, ukazuje posve suvišnim.

Slijedom svega naprijed izloženog proizlazi, da su u ovom kaznenom predmetu sve odlučne činjenice u mogućem opsegu pravilno i potpuno utvrđene u odnosu na sve radnje opisane u izreci prvostupanjske presude, pa žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije mogla biti prihvaćena.

Žalbeni osnov povrede kaznenog zakona žalitelj prvenstveno nalazi u činjeničnom utvrđenju suda da je optuženik postupao protivno Konvenciji o zakonima i običajima rata na kopnu, te da se ne može povezivati sa zbivanjima u II. svjetskom ratu, jer da nije bio u pitanju rat nego obračun vlasti jedne države sa pobunjenicima.

Suprotno tomu, drugostupanjski sud je pravilno zaključio kao i prvostupanjski, da su ratna zbivanja na području Kraljevine Jugoslavije imala međunarodni karakter te činjenica da su Njemačka i Italija 6. travnja 1941. godine napale Jugoslaviju te je došlo do sloma njezine vojske, a zatim do bezuvjetne kapitulacije. Stoga je drugostupanjski sud pravilno ocijenio, da nisu osnovani žalbeni prigovori o neprimjenjivosti navedene Konvencije na ovaj kazneni postupak. Pri tomu treba reći, da je optuženik proglašen krivim za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH i da obilježja tog djela proizlaze iz odredbe čl. 120. OKZRH, a ne iz međunarodnog ugovora, odnosno nekog drugog propisa, time da su odredbe navedene Konvencije bez sumnje našle svog odraza u toj normi, na način na koji su to uzeli i obrazložili sudovi. Stoga nije učinjena povreda kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 4. ZKP, koja se ističe u žalbi. Daljnju povredu kaznenog zakona žalitelj nalazi u pitanju primjene odredbe čl. 368. toč. 6. ZKP. Tvrdi se, da sud prvog stupnja namjerno razlikuje termine "lišenja slobode" i pritvora, iako je nakon donošenja rješenja o provođenju istrage doneseno i rješenje o pritvoru, koje je i izvršeno od strane Argentinske države, pa je u konkretnom slučaju, s obzirom na odredbu čl. 109. st. 1. toč. 5. ZKP o maksimalnoj dužini trajanja pritvora od dvije godine i šest mjeseci, optuženiku pritvor istekao s danom 30. listopada 2000. godine.

Takovo je pravno stajalište pogrešno.

Prije svega, povreda kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 6. ZKP postoji ako su u presudi kojom je optuženik proglašen krivim povrijeđene odredbe o uračunavanju pritvora i izdržane kazne (u izrečenu kaznu), a ne ako su povrijeđene odredbe "uračunavanja u pritvor" kako se to navodi u žalbi. Dapače, u zakonu nema ni jedne odredbe koja bi govorila o uračunavanju "pritvora u pritvor" pa onda ne može biti govora ni o povredi zakona u tom pravcu.

Budući da je u konkretnom slučaju, sukladno čl. 45. st. 1. OKZRH, optuženiku u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru kao i vrijeme lišenja slobode u Argentini u postupku izručenja (tzv. ekstradicijski pritvor) evidentno je, da ne može biti govora ni o označenoj povredi kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 6. ZKP.

Kako se pod pritvorom podrazumijeva svako lišenje slobode počinitelja koje je u svezi sa kaznenim djelom, to je jasno, da se i ono vrijeme koje je optuženik proveo u stranoj zemlji po zahtjevu za ekstradiciju, izjednačava sa pritvorom ali samo radi uračunavanja u izrečenu kaznu, jer to nije pritvor kojim se osigurava nazočnost optuženika pred sudom koji vodi postupak, pa se odredbe Zakona o kaznenom postupku, koje inače vrijede za pritvor pa tako i ona o maksimalnom trajanju pritvora iz čl. 109. ZKP/97, na takovo lišenje slobode (takav pritvor) ne primjenjuju.

Na ispravnost gornjeg stajališta, ukazuje i odredba čl. 526. st. 4. ZKP/93 u svezi čl. 504. al. 2. ZKP/97, u kojoj se također govori da se u izrečenu kaznu (a ne u pritvor) uračunava vrijeme za koje je izručena osoba bila pritvorena u stranoj državi.

Slijedom svega naprijed izloženog proizlazi, da je sud prvog stupnja, sukladno čl. 355. st. 1. toč. 6. ZKP u osuđujućoj presudi donio pravilnu odluku o uračunavanju pritvora u izrečenu kaznu.

Nije u pravu optuženik ni kada smatra da mu je izrečena prestroga kazna.

Protivno stajalištu optuženika, ovaj Vrhovni sud prihvaća razloge kojima se rukovodio sud drugog stupnja kada je žalbu optuženika zbog odluke o kazni odbio kao neosnovanu, te izrečenu kaznu zatvora u trajanju od dvadeset godina ocijenio kao primjerenu svrsi kažnjavanja i okolnostima koje su u ovom slučaju relevantne za odmjeravanje kazne. Naime, s obzirom na potrebu društvene osude počinjenog kaznenog djela i pravednosti kažnjavanja počinitelja takovih djela, ni po stajalištu ovog suda ne bi bilo opravdano optuženiku izreći blažu kaznu.

Kako dakle, ne postoje razlozi iz kojih optuženik pobija drugostupanjsku presudu, niti je ovaj sud ispitivanjem pobijane presude u smislu odredbe čl. 379. st. 1. ZKP utvrdio povrede zakona, trebalo je na temelju čl. 387. u svezi čl. 394. st. 2. ZKP/97, presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 4. prosinca 2000.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić v.r.

Katica Jelić v.r.