Rev-1413/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1413/12-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Branka Medančića, člana vijeća i Marine Paulić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice u pravnoj stvari I. tužitelja P. P. d.o.o. iz N. Č., II. tužiteljice A. P., III. tužitelja P. P. te IV. tužitelja M. " d.o.o., svi iz N. Č., svi zastupani po punomoćnici J. M., odvjetnici u Z., protiv tuženika G. O., glavnog urednika V. l. u Z., kojega zastupa punomoćnik H. L., odvjetnik u Z., radi objave ispravka, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4621/10-2 od 7. rujna 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4367/07 od 8. ožujka 2010., u sjednici održanoj 2. prosinca 2014.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4621/10-2 od 7. rujna 2010. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja ti potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4367/07 od 8. ožujka 2010. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za objavu ispravaka informacije sadržaja navedenog u izreci prvostupanjske presude, te naloženo tužiteljima naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu 7.380,00 kn. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predloživši da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije, podredno da se preinače nižestupanjske presude, usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova postupka, kao i troškova revizije.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Postupajući u smislu navedene odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi u konkretnom slučaju bila počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, a na koju pazi po službenoj dužnosti.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP ako ocjenjuju provedene dokaze drugačije nego što to smatraju tužitelji da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čine tužitelji.

Drugostupanjska presuda, obzirom da se donosi povodom pravnog lijeka podnijetog protiv prvostupanjske presude, može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja i sa njom glede utvrđenog činjeničnog supstrata i primijenjenog materijalnog prava čini određeno pravno jedinstvo, pa drugostupanjski sud, odgovarajući na žalbene prigovore koje su tužitelji isticali tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i na koje je taj sud dao odgovor, nije donio nejasno ili neobrazloženu odluku i nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što je prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja i što se pozvao na razloge iz prvostupanjske presude. Navodi tužitelja da drugostupanjski sud nije detaljno i studiozno analizirao po njemu iznijete žalbene navode o ključnim činjenicama – te da su u postupku "tužitelji tvrdili a i dokazali u prvostupanjskom postupku da bi im objavom predmetnih informacija bilo povrijeđeno neko određeno pravo ili pravni interes", u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznose svoje stavove o dokaznoj snazi provedenih dokaza – koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (čl. 385. ZPP), te navode ne može razmatrati niti ovaj sud.

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da tuženik kao glavni urednik V. l. objavi ispravak informacije objavljene u V. l. dana ... na stranici 10 pod naslovom "Slučaj P. prijetio samoubojstvom jer nije mogao platiti građevinare, a onda ih pretukao. Radnici došli po plaću, a dobili metalnim cijevima".

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je ... u V. l. na 10 stranici objavljen članak novinarke V. K., pod naslovom " Slučaj P. prijetio samoubojstvom jer nije mogao platiti građevinare, a onda ih pretukao. Radnici došli po plaću, a dobili metalnim cijevima".

- da su …. tužitelji uputili tuženiku zahtjev za objavljivanjem ispravka, a da tuženik nije objavio ispravak informacija,

- da je autorica teksta novinarka V. K. došla po pozivu radnika te da je u članku napisala sve ono što su joj radnici rekli.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi ocjenjuju da je novinarka tuženika postupala u dobroj vjeri prilikom objave tih članaka i pisala o onome što su joj rekli radnici i o onome što je povodom iste stvari rekla tužiteljica, ne donoseći o tome nikakve osobne sudove, pa zaključuju da je tuženik dokazao točnost činjenica iz objavljene informacije a da tužitelji nisu dokazali da bi im objavljenom predmetnom informacijom bilo povrijeđeno neko konkretno pravo ili interes, slijedom čega odbijaju tužbeni zahtjev. Prema odredbi čl. 48. st. 1. ZM rasprava o tužbi za objavu ispravka je ograničena na raspravljanje i dokazivanje činjenica u pogledu tuženikove dužnosti objave ispravka. Stavkom 2. istog članka propisano je da je tuženiku, kao razlog neobjavljivanja ispravka, dopušteno dokazivati točnost činjenica iz objavljene informacije, osim ako je spornom informacijom povrijeđeno pravo na privatnost, zaštićeno na način utvrđen zakonom ili ako se sporna informacija poziva na činjenice obuhvaćene amnestijom, sudskom rehabilitacijom ili revizijom presude.

Odredom čl. 48. st. 3. ZM propisano je da će u sporovima radi objave ispravka sud odbiti tužbeni zahtjev ako utvrdi da nije povrijeđeno pravo ili interes tužitelja ili je utvrđeno da postoji kakva druga okolnost zbog koje prema zakonu ne postoji obveza objave ispravka.

Imajući na umu navedene zakonske odredbe, te činjenična utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, a posebno činjenicu da je novinarka prije objave teksta kontaktirala jednog od tužitelja, da je kontaktirala i II. tužiteljicu radi provjere istinitosti dobivenih informacija i da je pisala i onome što ju joj rekli radnici i o onome što joj je povodom iste stvari rekla II. tužiteljica ne donoseći o tome nikakve osobne sudove, pravilno su nižestupanjski sudovi i po ocjeni ovog suda primijenili materijalno pravo (čl. 48. st. 3. ZM), kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja ocijenivši da je tuženik dokazao točnost činjenica iz objavljene informacije a da tužitelji u konkretnom slučaju nisu dokazali da im je objavljenom informacijom povrijeđeno neko pravo ili interes.

Smisao instituta ispravka informacije je da se netočna ili nepotpuna informacija ispravi. Objavljivanje ispravka može se zahtijevati ako je, prvo, informacija netočna ili nepotpuna i, drugo, ako je informacijom povrijeđeno neko pravo ili interes osobe.

Polazeći od činjenice da je u smislu čl. 48. ZM raspravljanje o tužbi za ispravljanje netočne informacije ograničena raspravljanjem i dokazivanje činjenica u pogledu dužnosti tuženika za objavu ispravka, sudovi su utvrdili da je tuženik dokazao točnost činjenica iz objavljene informacije, a da tužitelji nisu dokazali da im je objavljenim člankom povrijeđeno neko pravo ili interes, čime je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

Okolnost što su tužitelji podnijeli zahtjev za objavljivanje ispravka informacije glavnom uredniku i što u sadržaju zahtjeva ukazuju na povrijeđeno pravo odnosno pravni interes nema za posljedicu prihvaćanje tužbenog zahtjeva. Da bi se ostvarila prava na sudsku zaštitu odnosno na ispravak informacije u smislu čl. 48. st. 3. ZM potrebna je druga pretpostavka da je netočna, nepotpuna ili uvrjedljiva informacija proizvela štetne posljedice, a to je povreda vrijednosti navedenih u toj odredbi koju tužitelji moraju dokazati. Kako je teret dokaza upravo na tužiteljima u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP, oni su ne samo ovlašteni već i dužni iznositi pred sud sve odlučne činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, te su ovlašteni i dužni predlagati dokaze kojima će dokazati istinitost svojih činjeničnih tvrdnji a što nisu učinili, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova to navodima revizije nije dovedena u sumnju pravilnosti i zakonitost pobijanih odluka.

U konkretnom slučaju utvrđeno je da tužitelji nisu dokazali da bi im objavljenom informacijom bilo povrijeđeno neko konkretno pravo ili interes.

Naime osobe ovlaštene zahtijevati i objavljivanje ispravka informacije jesu fizičke ili pravne osobe čije je neko pravo ili interes povrijeđen netočnom ili nepotpunom informacijom.

II. tužitelji A. P. i III. tužitelj P. P. nisu niti tvrdili u tužbi, tijekom postupka niti u reviziji, da je njima objavom informacije povrijeđeno neko pravo ili interes niti su u tom pravcu predlagali dokaze. Stoga je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da II. i III. tužitelji nisu dokazali da bi im objavljenom člankom bilo povrijeđeno neko pravo ili interes.

Što se tiče I. tužitelja kao pravne osobe ovaj sud također prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova da isti nije dokazao da mu je objavljenom informacijom bilo povrijeđeno neko određeno pravo ili pravni interes (a u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP.

Prema odredbi čl. 7. st. 2. ZPP stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sukladno tome tužitelji trebaju dokazati činjenice koje predstavljaju stvarni osnovu tužbe.

III. tužitelj ne samo što nije predlagao dokaze kojima bi dokazao da mu je povrijeđeno neko pravo ili interes, već takav dokaz ne može predstavljati stranački iskaz III. tužitelja na ročištu 14. siječnja 2009. (list 38 spisa) u kojem navodi da je: "nakon tog članka ja sam bio blokiran u poslovnom smislu jer više nitko sa mnom nije htio poslovno surađivati. U to vrijeme odnosno i prije samog članka bio sam u pregovorima radi jednog posla ali se ne mogu sjetiti s kime. Sjećam se da uslijed toga članka do realizacije nije došlo", kao i iskaz II. tužiteljice na ročištu 2. listopada 2009. (list 47 spisa) u kojem navodi da: "posljedice objave ovog članka su te što do dana današnjeg naše poduzeće ne radi".

Ovakvo pasivno držanje tužitelja u postupku dokazivanja odlučnih činjenica nedvojbeno opravdava zaključak sudova da te činjenice tužitelj nije dokazao. Stoga se suprotni navodi revizije ukazuju neosnovanim.

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP

Zagreb, 2. prosinca 2014.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v.r.