I Kž-172/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 172/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zmajević mr. Branka kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene, Frančula mr. Rudolfa, Primorac Vladimira i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. Ž. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi javnog tužitelja podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Bjelovaru od 3. veljače 1992. K-2/92, u sjednici održanoj 1. srpnja 1992., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske Papac Baldu,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba javnog tužitelja kao neosnovana i potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Okružnog suda u Bjelovaru od 3. veljače 1992. K 2/92 oslobodjen je na temelju toč. 3. čl. 350. Zakona o krivičnom postupku preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku kao zakona Republike Hrvatske (NN br. 53/91 - ZKP) opt. M. Ž. optužbe za kriv. djelo ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH učinjenog u prekoračenju granica nužne obrane u vezi s čl. 9. st. 3. Krivičnog zakona SFRJ, preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ kao zakona Republike Hrvatske (NN br. 53/91 - KZJ), te je na temelju čl. 99. st. 1. ZKP odlučeno da troškovi krivičnog postupka padaju na teret proračuna suda.

Protiv te presude podnio je žalbu javni tužitelj zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i predložio da se ona uvaži, te prvostepena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Javni tužitelj Republike Hrvatske,nakon razmatranja predmeta, a na temelju čl. 370. st. 2. ZKP, predlaže da se ta žalba usvoji.

Žalba nije osnovana.

I Kž 172/1992-3

Javni tužitelj osporava ispravnost činjenice utvrdjene pobijanom presudom da je optuženik postupao u nužnoj obrani. Pri tome i žalitelj polazi od nesporne činjenice da je postojao oštećenikov napad na optuženika, ali smatra da obrana koju je primijenio optuženik nije bila neophodna za odbijanje tog napada.

Za razliku od optužnice u kojoj se opis napada oštećenika na optuženika svodi na udarac nogom po tijelu, a nakon toga i na hvatanje rukama za kragnu bunde i navlačenje bunde na glavu optuženika, sada u žalbi javni tužitelj prihvaća utvrdjenje pobijane presude da je oštećenik najprije odgurnuo optuženika na vrata, potom ga udario nogom, a onda mu prilazio s nožem u ruci,koji mu je (nož) zbog udarca ili zapinjanja o škrinju ispao iz ruke, no žalitelj usprkos toga što prihvaća iznesena utvrdjenja o napadu oštećenika na optuženika na opisani način, pa dakle i nožem, smatra da oštećenik nije htio ubiti optuženika, jer da za to nije imao motiv, odnosno da je motiv ostećenikovog napada i dalje sporan. Nadalje smatra da oštećenik nije morao lišiti života optuženika radi svoje sigurnosti i sigurnosti planiranih akcija, jer optuženik - kako se on brani - nije ni prijetio oštećeniku da će ga prijaviti a organi gonjenja ne bi bezrezervno povjerovali optuženiku koji je srpske nacionalnosti dok je oštećenik hrvatske, ranije je izmedju njih vladalo povjerenje, pa oštećenik nije imao razloga za sumnju da će ga optuženik izdati. Uz to, smatra da na namjeru oštećenika da optuženika liši života ne upućuje ni tok sukoba kako ga opisuje optuženik.

Ovi se navodi ne mogu prihvatiti.

Ako i žalitelj prihvaća kao ispravno utvrdjenje pobijane presude o napadu oštećenika na optuženika, koji je najprije tako snažno odgurnuo optuženika na izlazna vrata da su ova bila izbačena iz svog ležišta, pa je optuženik pao na vrata (a što ima potvrdu u materijalnim tragovima utvrdjenim zapisnikom o uvidjaju s posebnim detaljem otiska cipele optuženika na vratima izbačenim iz ležišta i nadjena na podu u stanu oštećenika) a prihvaća i to da je nakon toga oštećenik nožem prilazio optuženiku, a kada mu je nož ispao, stao navlačiti bundu preko glave i stiskati ga oko vrata onda se takav napad oštećenika na optuženika mora smatrati ozbiljnim napadom i bez obzira na to kakav je bio oštećenikov motiv za taj napad.

Medjutim, ni jedan podatak iz spisa ne opovrgava inače dosljednu obranu optuženika da je motiv ostećenikovog napada na njega bio bojazan da će ga on (optuženik) odati, a nakon što mu je oštećenik otkrio plan svog neprijateljskog djelovanja (ubojstvo četiri pripadnika HDZ) u čemu je optuženik odbio učestvovati, već naprotiv, niz predmeta pronadjenih u kući oštećenika čine uvjerljivim onaj dio obrane optuženika u kojem iznosi da mu se oštećenik razotkrio kao pripadnik KOS-a (topografska karta s nazivom Slatina u omjeru 1:50.000, vojnički karabin M 48 za koji oštećenik nije imao dozvolu, ukupno 6 bombi i kutija metaka). Ali i bez obzira na to, pa dakle i bez obzira da li je motiv napada oštećenika na optuženika bio upravo onakav kako to iznosi optuženik,ili se, eventualno, radilo o nekom drugom motivu, valja ocijeniti da je napad u svakom slučaju bio ozbiljan. Naime, na to upućuje činjenica da se oštećenik nije zadovoljio time što je

I Kž 172/1992-3

optuženika gurnuo tako žestoko na vrata da su ona čak bila izvaljena iz svog ležišta, već je nakon toga pošao s nožem na optuženika, ali mu je nož ispao, pa se optuženik s razlogom mogao bojati za svoj život kada mu je oštećenik nakon toga stao navlačiti na glavu odjeću i gušiti ga, i bez obzira na činjenicu na koju ukazuje javni tužitelj u žalbi, a naime da se oštećenik nije istog trenutka ponovno latio noža, jer se optuženik mogao opravdano bojati da će to oštećenik učiniti i nož upotrijebiti i to još lakše u situaciji kada je optuženik navlačenjem jakne na glavu onemogućen da prati ostećenikovo kretanje i djelovanje. Što se pak. tiče činjenice da se oštećenik nije mašio kubure, a što bi po stanovištu žalitelja takodjer trebalo podržavati tezu da oštećenik nije htio usmrtiti optuženika, treba istaći da kubura nije ni bila nadohvat ruke oštećenika, jer se ona prema obrani optuženika (koja takodjer ni jednom pojedinošću nije dovedena u sumnju) - nalazila ispod jastuka na krevetu u kuhinji, pa dakle podalje od mjesta napada oštećenika na optuženika u hodniku. Ako se tome doda da je i mišljenjem sudskomedicinskog vještaka potvrdjena obrana optuženika u dijelu da se on nalazio u klečećem položaju u času kada je nožem oštećenika ubo u trbuh (sudskomedicinski je vještak iskazao da je vjerojatnije da je optuženik bio u nižem položaju u odnosu na oštećenika u času zadavanja uboda i to s obzirom na visinu ozljede koju je zadao oštećeniku na lijevoj natkoljenici), a takav niži klečeći položaj optuženika svakako je u borbi inferiorniji u odnosu na stojeći položaj napadača, onda je prvostepeni sud s pravom zaključio da se obrana optuženika kretala u granicama neophodne potrebne, pa dakle nužne obrane, koja nije prekoračena time što je optuženik zadao oštećeniku dva uboda tim nožem, te je stoga pobijanom presudom optuženik s razlogom na temelju čl. 9. st. 3. ZKP oslobodjen optužbe.

Prema tome, javni tužitelj nije svojom žalbom doveo u dvojbu činjeničnu osnovu pobijane presude, pa je tu žalbu valjalo na temelju čl. 384. ZKP odbiti i potvrditi presudu suda prvog stepena.

U Zagrebu, 1. srpnja 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka v.r.

Zmajević mr. Branko v.r.