Rev-237/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 237/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca od Jakoba Miletića kao predsjednika vijeća, te Vjere Delić, dr.sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić Špoljarić i mr.sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz N. B., kojeg zastupa punomoćnik B. S., odvjetnik iz K., protiv tuženih A. T. i I. T., oboje iz N. G., koje zastupa punomoćnik I. R., odvjetnik iz K., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženih izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-938/96-2 od 23. kolovoza 1996. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Križevcima broj P- 601/92-61 od 28. veljače 1996. godine, u sjednici održanoj dana 10. travnja 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su tužitelj i tuženici za vrijeme zajedničkog života stekli kuću u N.G., veličine 10 x 12 m, koja se sastoji od tri sobe, dnevnog boravka, kuhinje, kupaonice i predsoblja, zatim dvije garaže i šupu, a od pokretnina kombajn “eple”, televizor u boji Gorenje, motornu pilu Pap-ner 65, telefonski priključak, peć za centralno grijanje Stadler, osobni automobil marke Lada i kutnu klupu sa stolom i 4 stolice – i to tužitelj u 1/6 dijela, a tuženici u 5/6 dijela. Utvrđeno je nadalje da su stranke stekle svaka u 1/3 dijela dvije deke ambasadorke i prekrivač za francuski krevet. Tužitelj je odbijen s tužbenim zahtjevom iznad dosuđenog suvlasničkog omjera, te za dvije deke, dva popluna, servis za jelo i servis za kavu i čaj.

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženici su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju niti se o reviziji izjasnio nadležni državni odvjetnik.

Revizija nije osnovana.

Ovaj revizijski sud nalazi da nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, br. 53/91, 91/92 i 112/99, dalje: ZPP), na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 386. ZPP, a ni one na koje ukazuju revidenti. Revidenti smatraju da je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke samo paušalno naveo da ne stoje žalbeni navodi tuženika, a bez upuštanja u ocjenu žalbenih navoda koji su od odlučnog značaja, pa da je time učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354. st. 2. toč. 13. ZPP. Sve ostalo što revidenti ističu svodi se u suštini na njihovo nezadovoljstvo ocjenom nižestupanjskih sudova o tome da doprinos tužitelja u stjecanju zajedničke imovine iznosi 1/6 i zapravo predstavlja iznošenje razloga koji bi ukazivali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a zbog toga se revizija ne može izjaviti (arg. iz čl. 385. ZPP).

Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je:

- da su tužitelj i tužena A.T. živjeli u bračnoj zajednici od 1981. pa do 1992. godine i to u zajedničkom domaćinstvu sa roditeljima tužene A.T.,

- da je tužitelj bio u radnom odnosu sa GP R. u razdoblju od 1978. pa do 20. prosinca 1983. godine, a tužena A.T. bila je u radnom odnosu za sve vrijeme trajanja bračne zajednice,

- da domaćinstvo ima deset jutara nekretnina (kuća, voćnjak, oranice, livade, vinogradi i šuma) u vlasništvu tuženika I.T.,

- da se domaćinstvo financiralo iz plaće tužene A.T., kao iz plaće tužitelja dok je bio u radnom odnosu, kao i od prihoda gospodarstva tuženika I.T. i njegove pokojne supruge,

- da se nakon raskida radnog odnosa tužitelj bavio poljoprivredom, a na gospodarstvu su radili i tuženik I.T. i njegova supruga (sada pokojna).

Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka je jasna i razumljiva. O svim relevantnim činjenicama u obrazloženju su navedeni razlozi koji su jasni i nisu proturječni. Sukladno utvrđenom činjeničnom stanju prvostupanjski sud je ocijenio da je tužitelj kao mlada i zdrava osoba radio na poljoprivrednom gospodarstvu u vlasništvu ženinih roditelja i da je svojim radom pridonio da domaćinstvo stekne nekretnine i pokretnine koje su označene u izreci. Sud je posebno cijenio i činjenicu da je tuženik I.T. starija osoba sa zdravstvenim problemima, da je na gospodarstvu radila i majka tužene A.T. i da je tužitelj uzdržavao i dijete. Uzimajući u obzir sve te okolnosti prvostupanjski sud je našao da je tužitelj stekao suvlasništvo na nekretninama i pokretninama označenim u izreci (osim na dvije deke i pokrivaču za francuski krevet) u 1/6 dijela. Ta utvrđenja i ocjenu prihvatio je i drugostupanjski sud. U obrazloženju presude drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti (čl. 375. st. 1. ZPP). U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je postupio sukladno toj zakonskoj odredbi, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju ukazuju revidenti.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo. Prema čl. 20. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (“Narodne novine”, br. 53/91, 9/92 i 77/92, dalje: ZOVO) pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na temelju pravnog posla i nasljeđivanjem, a i odlukom državnog tijela, na način i pod uvjetima određenim zakonom. Više osoba ima pravo vlasništva na nepodijeljenoj stvari kada je dio svakog od njih određen razmjerno prema cjelini (idealni dio). Ako suvlasnički dijelovi nisu određeni, pretpostavlja se da su jednaki (čl. 13. ZOVO). Više osoba stječu pravo vlasništva i na kući koju su zajednički izgradili. Ako se nisu sporazumjele o veličini suvlasničkog dijela na novosagrađenoj zgradi, tada se veličina suvlasničkog dijela svake od njih određuje prema njegovom doprinosu u gradnji. Zajedničko građenje uz zajedničko ulaganje sredstava i rada, pretpostavlja, pogotovo ako je riječ o porodičnim odnosima kao što je to u konkretnom slučaju, i namjeru da rezultat bude zajednički, ako nešto drugo nije ugovoreno. Pri tome je bez značaja što zemljište na kojem se gradilo pripada samo jednom ili nekolicini graditelja, jer sporazumna zajednička gradnja sama po sebi podrazumijeva da će graditelji u odgovarajućem dijelu steći pravo vlasništva. U slučaju zajedničkog rada članova domaćinstva za trajanja njihove gospodarske zajednice, pretpostavlja se da se stvari pribavljene rezultatima zajedničkog rada stječu za sve. Takvi slučajevi su česti kod gospodarske zajednice srodnika, iako najčešće njihov sporazum o tome nije izričit, već proizlazi iz ponašanja (konkludentnih radnji) sudionika zajednice. Ugovor kao osnov stjecanja ne mora biti sklopljen izričito, već se zaključak o postojanju ugovora može izvesti iz ponašanja članova zajednice.

Nižestupanjski sudovi su stoga ispravno zaključili da su svi sudionici gospodarske zajednice, koji su doprinosili svojim radom ili na drugi način, stekli pravo vlasništva na spornim nekretninama i pokretninama, uključujući i tužitelja. Ocjenom svih dokaza pravilno su pak zaključili da tužitelju s obzirom na njegov doprinos pripada 1/6 prava vlasništva.

Stoga je temeljem čl. 393. ZPP reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 10. travnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.