Kž-535/2013-4 · Županijski sud u Varaždinu

Broj: 22 Kž-535/13-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Igora Pavlica, kao predsjednika vijeća, te Nade Marincil i Vlaste Patrčević, kao članova vijeća uz sudjelovanje zapisničara Klementine Lodeta, u kaznenom predmetu protiv 1. okrivljenika V. P. i 2. okrivljene pravne osobe „U.“ d.o.o. Š. radi kaznenih djela iz čl. 292. st. 2. u svezi st. 1. al. 4. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97) i dr., odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Čakovcu (dalje: ODO) i 1. i 2. okrivljenika podnesenim protiv presude Općinskog suda u Čakovcu broj K- 200/09-52 od 11. srpnja 2012. godine i rješenja istog suda broj K-200/09-54 od 3. listopada 2012. godine, u sjednici održanoj dana 14. svibnja 2014. godine,

r i j e š i o j e i p r e s u d i o j e

1. Prihvaća se žalba 1. okrivljenika V. P. protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu broj K-200/09-54 od 3. listopada 2012. godine, a u odnosu na 2. okrivljeno „U.“ d. o.o. po službenoj dužnosti, te se isto rješenje ukida.

2. Djelomično se prihvaća žalba 1. okrivljenika V. P. te se djelomično preinačuje presuda Općinskog suda u Čakovcu br. K-200/09-52 od 11. srpnja 2012.god. i to u pogledu roka u kojem je 1. optuženik V. P. dužan ispuniti dodatni uvjet određen u uvjetnoj osudi izrečenoj tom presudom (oštećeniku T. P. i. d.o.o. iz M. S. isplatiti iznos od 61.479,83 kn) tako da mu se za ispunjenje dodatnog uvjeta određuje u rok od godinu dana.

3. U preostalom dijelu žalba 1. okrivljenika V. P. te u cijelosti žalbe ODO i 2. okrivljenika „U.“ d.o.o. iz Š. odbijaju se kao neosnovane te se u preostalom pobijanom, a nepreinačenom, dijelu potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu broj K-200/09-52 od 11. srpnja 2012. godine.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašen je krivim 1. okrivljenik V. P. radi kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 1. al. 6. KZ/97 za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine na koju je primijenjena uvjetna osuda tako da se kazna zatvora neće izvršiti ukoliko okrivljenik u roku od 3 ( tri) godine ne počini novo kazneno djelo te ako u roku od 3 (tri) mjeseca oštećenom TD T. P. i. d.o.o. iz M. S. isplati iznos od 61.479,83 kn. Na temelju čl. 132. ZKP-a 1. okrivljenik je na ime imovinskopravnog zahtjeva dužan isplatiti oštećenom trgovačkom društvu iznos od 61.479,83 kn.

Istom presudom proglašena je krivom 2. okrivljena pravna osoba U. d.o.o. radi kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 1. al. 6. KZ/97 u svezi s čl. 3. st. 1. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela za koje mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 30.000,00 kn. Na temelju čl. 9. st. 2. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela 2. okrivljeno U. d.o.o. Š. dužno je platiti novčanu kaznu u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude, a ako isto ne plati novčanu kaznu u gore navedenom roku, novčana kazna naplatit će se prisilno.

Na temelju čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (NN br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 u nastavku ZKP/97), u svezi čl. 574. Zakona o kaznenom postupku (NN br. 152/08, 76/09 i 80/11) 1. okrivljenik V. P. i 2. okrivljeno T. U. d.o.o. dužni su naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. ZKP-a u iznosu od 6.631,44 kune, svaki na jednake dijelove u iznosu od 3.315,72 kune, troškove oštećenika iz čl. 119. st. 2. toč. 8. ZKP-a u ukupnom iznosu od 9.840,00 kuna, svaki na jednake dijelove u iznosu od 4.955,00 kuna, te iz čl. 119. st. 2. toč. 6. ZKP-a u paušalnom iznosu i to 1. okrivljenik u iznosu od 600,00 kuna, a 2. okrivljeno TD u iznosu od 600,00 kuna.

Troškovi postavljenog predstavnika 2. okrivljene pravne osobe padaju na teret proračunskih sredstava.

Nadalje, rješenjem Općinskog suda u Čakovcu broj K-200/09-54 od 3. listopada 2012. godine ispravljena je presuda Općinskog suda u Čakovcu broj K-200/09-52 od 11. srpnja 2012. godine u izreci i to u činjeničnom opisu te pravnoj i zakonskoj oznaci kaznenog djela sukladno dopuni optužnice ODO od 16. listopada 2009. godine.

Protiv prethodno navedenog rješenja žalbu je podnio 1. okrivljenik V. P. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine.

Protiv presude žale se ODO, 1.okrivljenik V. P. po svojem branitelju Ž. P. odvjetniku u O. P. & Š. d.o.o. iz V. i 2. okrivljenik „U.“ d.o.o. Š. po svojem branitelju M. T., odvjetniku iz Č..

ODO se žali zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 5. ZKP/97 s prijedlogom da se žalba prihvati i pobijana presuda preinači u odluci o kazni na način da se 1. okrivljenika osudi na težu kaznenu sankciju.

Prvookrivljenik V. P. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešne primjene kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji, troškovima postupka i imovinskopravnom zahtjevu s prijedlogom da se žalba prihvati, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Drugookrivljena pravna osoba „U.“ d.o.o. žali se zbog svih zakonom propisanih žalbenih osnova s prijedlogom da se žalba prihvati i da se 2. okrivljena oslobodi od optužbe za predmetno kazneno djelo.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

U smislu čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 - pročišćeni tekst i 115/06 – dalje u tekstu: ZKP/97) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu koje ga je vratilo uz dopis broj KŽ-DO-478/13 od 24. rujna 2013. godine bez mišljenja o žalbi.

O sjednici vijeća u smislu čl. 373. st. 2. ZKP/97 obaviješten je državni odvjetnik koji uredno pozvan na istu nije pristupio te je ista u smislu čl. 374. st. 4. ZKP/97 održana u njegovoj odsutnosti.

Na žalbu 1. okrivljenika V. P. na rješenje:

U pravu je 1. okrivljenik V. P. kada tvrdi da pobijanim rješenjem o ispravku presude prvostupanjski sud nije uskladio izreku presude tako da ista odgovara izreci presude koju je javno objavio na ročištu za objavu presude održanom 13. srpnja 2012. godine. Naime, čl. 359. st. 1. ZKP/97 propisano je da pisana presuda mora potpuno odgovarati presudi koja je objavljena, a čl. 361. st. 1. ZKP/97 propisano je da će se pogreške u imenima i brojevima te druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesuglasnost napisane presude s izvornikom ispraviti posebnim rješenjem, bilo na zahtjev stranaka ili po službenoj dužnosti. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je, na što s pravom ukazuje žalba 1. okrivljenika, donio i objavio presudu drugačijeg sadržaja kako u pogledu činjeničnog opisa, tako i u pogledu pravne oznake djela, a rješenjem o ispravku prvostupanjski sud nije ispravio pogreške propisane čl. 361. st.1. ZKP/97 već je pod formom rješenja o ispravku ustvari donio drugačiju presudu od one koja je objavljena. Slijedom toga u pobijanom rješenju ne radi se o ispravku pogrešaka u pisanju ili nedostacima u obliku i nesuglasnosti napisane presude s izvornikom koje se u smislu čl. 361. st. 1. ZKP/97 mogu rješenjem ispraviti, niti uopće postoji zakonska mogućnost ispravka presude na način kako je to u pobijanom rješenju učinio prvostupanjski sud, te je isti donoseći pobijano rješenje počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP/97 koja je bila od utjecaja na zakonitost rješenja radi čega je žalbu 1. okrivljenika valjalo prihvatiti te pobijano rješenje ukinuti temeljem čl. 398. st. 3. ZKP/97.

Na rješenje o ispravku presude 2. okrivljena pravna osoba „U.“ d.o.o. nije se žalila, ali je ovaj sud u povodu žalbe 1.okrivljenika V. P. utvrdio da su razlozi radi kojih je prihvatio njegovu žalbu i u korist 2.okrivljene te je u smislu čl. 383. ZKP/97 postupio po službenoj dužnosti kao da takva žalba postoji te je pobijano rješenje ukinuo i u odnosu na 2.okrivljenu pravnu osobu.

Na žalbe protiv presude:

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka 1. okrivljenik V. P. ne navodi o kojoj bitnoj povredi se radi, ali se iz obrazloženja žalbe može zaključiti da je mislio na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 jer navodi da pobijanu presudu nije moguće ispitati u pogledu okolnosti zašto se vrijednost navodno otuđene robe iskazuje po veleprodajnim cijenama bez PDV-a, da se ne može ispitati niti u pogledu utvrđenja prvostupanjskog suda da je oštećenik „T. P. inženjering“ d.o.o. oštećen za iznos od 61.479,83 kn, odnosno zašto nije uzeto u obzir da je za iznose od 5.636,00 i 2.000,00 kn oštećenik namiren te konačno da se ne može ispitati niti u pogledu razloga zbog kojih je obveza ispunjenja imovinskopravnog zahtjeva oštećenika nametnuta samo 1. okrivljeniku i to dva puta, dok u odnosu na 2. okrivljeno TD takva obveza nije utvrđena. Nadalje, žalitelj tvrdi da se pobijana presuda ne može ispitati niti vezano za odluku o imovinskopravnom zahtjevu i to stoga što je na raspravi 18. 10. 2010. godine od strane punomoćnika oštećenika postavljen imovinskopravni zahtjev u iznosu od 154.432,74 kn, slijedom čega je prvostupanjski sud trebao donijeti odluku da se oštećenik s preostatkom zahtjeva ili odbija ili upućuje na parnicu.

Prvookrivljenik V. P. žali se i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. u vezi čl. 268. st. 1. toč. 2. ZKP/97 navodeći da je tu povredu prvostupanjski sud počinio time da je činjenični opis kaznenog djela neodređen jer se ne navodi broj zaključka prvostupanjskog suda temeljem kojeg su popisane stvari u ovršnom postupku protiv 2. okrivljenika „U.“ d.o.o. te da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude bitne činjenice koje se odnose na tijek ovršnog postupka unutar inkriminiranog razdoblja utvrdio površno i fragmentarno pa da se u tom dijelu pobijana presuda ne može ispitati.

I 2. okrivljenik „U.“ d.o.o. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka pri čemu također ne navodi o kojoj bitnoj povredi se radi, ali je također moguće zaključiti da je mislio na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 jer tvrdi da u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud ničim ne komentira prigovor 2. okrivljenika da činjenični opis djela ne odgovara pravnoj kvalifikaciji jer bi se eventualno moglo raditi o povredi tuđih prava iz čl. 228. KZ/97, a ne o kaznenom djelu iz čl. 292. st. 1. KZ/97, dakle tvrdi da presuda nema razloga o po njemu odlučnim činjenicama.

Suprotno žalbenim navodima 1. i 2. okrivljenika ovaj sud utvrđuje da nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st.

1. toč.

11. i čl. 367. st.

3. ZKP/97. Prvostupanjski sud je za svoja utvrđenja o odlučnim činjenicama dao jasne razloge koji nisu u suprotnosti sa rezultatima provedenog dokaznog postupka, a suprotno žalbenim navodima 1. okrivljenika u činjeničnom opisu kaznenog djela naveden je naziv suda i broj ovršnog predmeta u kojem je izdan zaključak te je navedeno i da je otuđen dio robe popisan temeljem zaključka Općinskog suda u Čakovcu. Nadalje, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti u dijelu koji se odnosi na utvrđenje prvostupanjskog suda o visini štete nastale počinjenjem kaznenog djela koju povredu žalitelj vidi u tome da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir da je za iznos od 5.636,00 kn ovrhovoditelj bio namiren te da je 2.000,00 kn 1. okrivljenik dobrovoljno platio.

Ovaj sud smatra da je pravilno postupio prvostupanjski sud kada u opisu djela nije umanjivao iznos štete za iznose na koje ukazuje žalba. Ovo stoga što iz podataka u spisu proizlazi da je u ovršnom postupku koji se vodio kod Trgovačkog suda u Varaždinu pod brojem Ovr-191/04-2 16. 12. 2004. godine doneseno rješenje o ovrsi radi namirenja novčane tražbine ovdje oštećenika u glavničnom iznosu od 61.479,83 kn, zakonskih kamata od 18 % godišnje počam od 27. 6. 2001. godine na taj iznos, troškova postupka u iznosu od 5.047,90 kn i kamate na taj iznos od 2. studenog 2001. godine do isplate, kao i dotadašnjih troškova ovršnog postupka u iznosu od 2.800,00 kn te imajući u vidu da se u skladu sa odredbama Ovršnog zakona tražbina vjerovnika namiruje tako da prioritet imaju troškovi postupka i kamata, a tek po namirenju istih se namiruje glavnica, nedvojbeno je da time što se je ovrhovoditelj, a ovdje oštećenik, uspio namiriti za iznos od ukupno 7.636,00 kn, što nije dostatno niti za namirenje dosuđenih troškova, isti nije bio namiren niti u najmanjem dijelu glavničnog iznosa od 61.479,83 kn.

Stoga, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka kada nije uzeo u obzir iznos od ukupno 7.636,00 kn u kojem je ovrhovoditelj namiren, niti je u tom pravcu činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Nije u pravu 1. okrivljenik V. P. niti kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka time da se pobijana presuda ne da ispitati u pogledu razloga zbog kojih je obveza plaćanja imovinskopravnog zahtjeva nametnuta samo 1. okrivljeniku, a kod činjenice da prvostupanjski sud smatra da je 2. okrivljenom TD pribavljena nepripadna dobit.

Prvostupanjski sud je naveo da je u konkretnom slučaju 1. okrivljenik V. P. inkriminiranim ponašanjem 2. okrivljenom T. pribavio nepripadnu materijalnu dobit, a da je istovremeno time oštećeniku u iznosu od 61.479,83 kune nanio štetu, da je stoga ocijenio da je u obvezi tu štetu naknaditi i da je stoga u odnosu na njega imovinskopravni zahtjev osnovan te ga je temeljem čl. 132. ZKP/97 i usvojio. Pri tome, suprotno žalbenim navodima, ta obveza 1.okrivljeniku V. P. nije nametnuta dva puta već samo jedan puta dosuđenjem imovinskopravnog zahtjeva, a izvršenje ove obveze određeno mu je u uvjetnoj osudi i kao dodatni uvjet.

Prvostupanjski sud nije bio u obvezi obrazlagati zašto nije i 2. okrivljenu pravnu osobu obvezao na plaćanje imovinskopravnog zahtjeva jer u tom pravcu, kako to proizlazi iz izreke presude, nije donio niti bilo kakvu odluku već bi bio u obvezi obrazlagati samo da je i u odnosu na 2. okrivljenu usvojio imovinskopravni zahtjev ili oštećenika u odnosu na 2. okrivljenu uputio na parnicu. Kad takvu odluku nije donio nije ju bio u obvezi niti obrazlagati, a uzgred rečeno nije bilo niti zakonskog osnova za meritorno odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu u odnosu na 2. okrivljenu pravnu osobu jer je o potraživanju oštećenika prema 2.okrivljenoj pravnoj osobi već odlučeno pravomoćnom parničnom presudom te se protiv iste vodi i ovršni postupak u kojem su okrivljenici počinili radnje za koje se vodi ovaj kazneni postupak, pa se u odnosu na 2.okrivljenu radi o presuđenoj stvari.

Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka time što prvostupanjski sud za ostatak postavljenog imovinskopravnog zahtjeva oštećenika nije odbio ili uputio na parnicu jer čl. 132. ZKP/97 nije propisana mogućnost da sud oštećenika odbije sa imovinskopravnim zahtjevom, već imovinskopravni zahtjev može u cijelosti ili djelomično dosuditi, a sa dijelom imovinskopravnog zahtjeva može ga uputiti na parnicu, međutim kada propusti oštećenika sa dijelom nedosuđenog imovinskopravnog zahtjeva uputiti na parnicu time ne čini bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju ukazuje žalba jer isto nije, niti je moglo biti od utjecaja na zakonitost presude.

Vezano za žalbeni navod 2. okrivljenika „U.“ d.o.o. Š. da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka time da nije dao obrazloženje u pogledu prigovora na pravnu oznaku kaznenog djela koji je 2. okrivljena pravna osoba isticala već u svom prigovoru protiv optužnice, a to je da činjenični opis djela ne odgovara kaznenom djelu iz čl. 292. st. 1. KZ/97 već da bi se eventualno moglo raditi o kaznenom djelu povrede tuđih prava iz čl. 228. KZ/97 koji se kazneni postupak pokreće povodom prijedloga, ovaj sud utvrđuje da nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97. Ovo stoga što je čl. 350. ZKP/97 propisano da se presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj odnosno na glavnoj raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici pri čemu sud nije vezan za prijedloge tužitelja o pravnoj ocjeni djela, međutim u konkretnoj presudi prvostupanjski sud je prihvatio prijedlog tužitelja (iz polazne optužbe) o pravnoj ocjeni djela i za isto dao i valjano obrazloženje te stoga nije bio u obvezi obrazlagati zašto smatra da se ne radi o nekom drugom kaznenom djelu za koje okrivljenici nisu niti optuženi, pa niti zašto se ne radi o kaznenom djelu iz čl. 228. KZ/97.

Prvo i drugo okrivljenici žale se i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Vezano za taj žalbeni osnov 1. okrivljenik V. P. u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje kako u pogledu količine, vrste i vrijednosti zaplijenjenih stvari, tako i u pogledu vrijednosti stvari koje su otuđene od strane ovršenika prije tzv. transferacije. Obrazlažući ove žalbene navode žalitelj ističe da je popis pokretnina proveden formalno i površno, da nisu sve pokretnine popisane i brojene već je popis vršen prema priloženim inventurnim listama i uz tzv. štih probe, da je i vrijednost otuđenih stvari netočno utvrđena jer se razlikuju podaci iz zaključaka ovršnog suda u pogledu vrijednosti transferiranih pokretnina i nalaza i mišljenja vještaka dipl. ing. M., a vezano za činjenice vrijednosti nedostajuće robe činjenično stanje da je i nepotpuno utvrđeno jer je prvostupanjski sud odbio prijedlog da se provede vještačenje po vještaku financijske struke. Konačno navodi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i u pogledu iznosa za koji je oštećenik T. .. d.o.o. oštećen jer nije uzeto u obzir da je on namiren za iznos od 5.636,00 kn prodajom pokretnina te da je I okrivljenik i osobno platio daljnjih 2.000,00 kn.

Drugookrivljenik „U.“ d.o.o. Š. žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja obrazlaže time da je za biće predmetnog kaznenog djela na strani optuženika morala postojati namjera za pribavljanje protupravne imovinske koristi što u konkretnom slučaju nije utvrđeno jer bi ista postojala tek kada bi 1. okrivljenik (posljedično 2. okrivljenik), iako je znao da će se takav popis i pljenidba održati, učinio nedostupnom svu robu za popis i pljenidbu u ovršnom postupku, u protivnom tvrdi da takva namjera nije postojala.

Suprotno žalbenim navodima obojice okrivljenika ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice. Nije u pravu 1. okrivljenik kada tvrdi da je prvostupanjski sud odlučne činjenice koje se odnose na tijek ovršnog postupka utvrdio pogrešno i fragmentarno, da je popis pokretnina proveden formalno i površno jer pokretne stvari nisu pojedinačno popisivane i brojene, već su zapisniku o popisu priložene inventurne liste za okrivljenikovo skladište 2 i 3 dok je sudski ovršitelj vršio tzv. štih probe pa su tako popisane pokretnine za skladište 2 u vrijednosti od 199.286,53 kn bez PDV-a te roba za skladište 3 u vrijednosti od 232.846,55 kn, ali sa PDV-om.

Što se tiče navoda žalitelja da je popis stvari u ovršnom postupku izvršen formalno i površno, ukazuje se žalitelju da iz podataka u spisu i to ovršnog spisa Općinskog suda u Čakovcu broj Ovr-571/07, posebno zapisnika o popisu i procjeni od 1.6.2007. godine i iskaza svjedokinje S. K. sudske ovršiteljice u tom predmetu, proizlazi da je upravo 1. okrivljenik u prisutnosti opunomoćenice I. V. prilikom popisa robe od strane sudske ovršiteljice prezentirao istoj inventurne liste te garantirao da se pokretnine iz popisa doista i nalaze u skladištima, a provedenim tzv.

štih probama je utvrđeno da određena roba po vrsti i količini doista i postoji. Uz to potpuno je nelogično da bi sam 1.okrivljenik tada tvrdio i dozvolio da se popiše neka roba koja stvarno ne postoji, ovo tim više što je isti upozoren da mu se zabranjuje raspolaganje s popisanim stvarima te je upozoren na posljedice istoga. Neosnovano se u žalbi 1. okrivljenika prigovara i utvrđenju vrijednosti otuđene robe ovo stoga što je vrijednost te robe i to bez i sa PDV-om utvrđena vještačenjem po sudskom vještaku A. M... Prvookrivljeniku V.

P. stavljeno je na teret otuđenje robe u iznosu bez PDV-a, dakle u manjem iznosu, što je za njega povoljnije, ali i ta manja vrijednost otuđene robe daleko nadmašuje iznos imovinske koristi pribavljene inkriminiranim kaznenim djelom, iako valja reći da vrijednost otuđene robe bilo sa PDV-om ili bez, a i visina pribavljene imovinske koristi nisu relevantni za biće kaznenog djela iz čl. 292. st.1. KZ/97 za koje su okrivljenici proglašeni krivima pobijanom presudom. Također nije u pravu 2. okrivljenik kada tvrdi da na strani 1.okrivljenika, a time i 2.okrivljenika nije postojala namjera za pribavljanjem imovinske koristi jer da takve namjere nije bilo postavlja se pitanje zašto bi 1.okrivljenik zaplijenjenu robu učinio nedostupnom ovršnom sudu i time onemogućio da ista bude izložena prodaji i daljnjim ovršnim radnjama.

Da namjere nije bilo logično je da bi 1.okrivljenik svu popisanu robu ostavio na skladištu i da bi ista bila dostupna za provođenje daljnjih ovršnih radnji. Zbog svega naprijed navedenoga ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice.

Prvookrivljenik V. P. žali se i zbog pogrešne primjene kaznenog zakona ne navodeći u čemu se ista sastoji, dok 2. okrivljenik u dijelu žalbe zbog povrede kaznenog zakona navodi da kada bi se i dokazala krivnja okrivljenika eventualno bi se moglo raditi o kaznenom djelu iz čl. 228. KZ a ne kaznenom djelu iz čl. 292. st.

1. KZ/97 jer da bi se radilo o ovom kaznenom djelu isto je trebalo biti počinjeno u domeni gospodarskog poslovanja sa drugim pravnim ili fizičkim subjektima, dok se ovršni postupak koji je oštećenik vodio protiv optuženog ne može svesti na odnos njihovog međusobnog gospodarskog poslovanja, niti je tom ovršnom postupku prethodio kakav međusobni gospodarski odnos. Suprotno žalbenim navodima 1.okrivljenika V. P. i 2. okrivljene „U.“d.o.o. prvostupanjski sud nije počinio povredu kaznenog zakona na njihovu štetu jer se u konkretnom slučaju ne radi o kaznenom djelu povrede tuđih prava iz čl. 228.

KZ/97 stoga što sukladno zakonskom opisu tog kaznenog djela isto čini osoba koja prikrije, prividno proda, uništi, ošteti ili učini neuporabljivom svoju cjelokupnu imovinu ili njezin dio ili prizna neistinitu tražbinu, sastavi lažni ugovor ili nekom drugom prijevarnom radnjom prividno ili stvarno pogorša svoje imovno stanje i time umanji mogućnost ili spriječi namirenje najmanje jednog od svojih vjerovnika. Dakle za postojanje ovog kaznenog djela bitno je da se radi o raspolaganju svojom imovinom za što se okrivljenik ne tereti niti je on raspolagao svojom imovinom već je raspolagao imovinom pravne osobe, ovdje 2.okrivljene.

Nesporno je da je 1.okrivljenik V. P. bio odgovorna osoba u pravnoj osobi, da inkriminirano ponašanje proizlazi iz ranijeg gospodarskog poslovanja i poslovnog odnosa između 2.okrivljenika i oštećenika, te da je u konkretnom slučaju 1.okrivljenik postupao upravo s ciljem da pribavi protupravnu imovinsku korist za svoju pravnu osobu, jer je protivno zaključku ovršnog suda, a i odredbama ovršnog zakona raspolagao imovinom pravne osobe i to s ciljem da osujeti namirenje potraživanja ovršenika odnosno ovdje oštećenika T. projekt inženjering, ali s prioritetnim ciljem da svojoj pravnoj osobi pribavi imovinsku korist.

Dakle, prvookrivljenik je imao i svojstvo, a poduzeo je i radnje koje čine biće kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st.

1. al.

6. KZ/97. Stoga proglašavajući krivima okrivljenike za kaznena djela kao u izreci presude prvostupanjski sud nije na štetu prvookrivljenika V. P., a niti 2.okrivljene pravne osobe povrijedio kazneni zakon.

Zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 368. t. 5. ZKP/97 žali se i državni odvjetnik navodeći da je kazneni zakon povrijeđen utoliko što je prvostupanjski sud primjenjujući prema 1.okrivljeniku V. P. uvjetnu osudu prekoračio ovlast koju ima po zakonu jer je uvjetna osuda izrečena protivno odredbi čl. 67. st. 3. KZ/97. Ovo obrazlaže time da je za kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. al. 6. KZ/97 za koje se tereti 1.okrivljenik V. P. propisana kazna zatvora od jedne do osam godina za koje kazneno djelo se u skladu s odredbom čl. 67. st. 3. KZ/97 samo iznimno i to uz primjenu odredaba o zakonskom ublažavanju može izreći uvjetna osuda. U konkretnom slučaju zakonskog ublažavanja nije bilo, pa s obzirom na zapriječenu kaznu nije bilo niti uvjeta za izricanje uvjetne osude. Točni su navodi državnog odvjetnika u pogledu mogućnosti izricanja uvjetne osude za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora u trajanju do deset godina, u koju kategoriju kaznenih djela pripada kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. u svezi st. 1. al. 6. KZ/97, međutim ukazuje se državnom odvjetniku da je pobijanom presudom 1. okrivljenik V. P. proglašen krivim radi kaznenog djela iz čl. 292. st. 1. KZ/97 za koje kazneno djelo je propisana kazna zatvora do pet godina pa je i bez primjene odredbi o zakonskom ublažavanju kazne za isto kazneno djelo sukladno čl. 67. st. 3. KZ/97 prvostupanjski sud mogao izreći uvjetnu osudu. Istina u činjeničnom opisu kaznenog djela iz pobijane presude opisano je kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. al. 6. KZ/97 pa ovaj sud utvrđuje da je proglašavanjem krivim 1. okrivljenika V. P. za kazneno djelo iz čl. 292. st. 1. KZ/97 i 2.okrivljenika „U.“ radi istog kaznenog djela u svezi čl. 3. st.1. i 2. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon ali u korist okrivljenika, a kako se državni odvjetnik u tom pravcu na presudu nije žalio, te kako je ukinuto i rješenje o ispravku presude, predmet preispitivanja od strane ovoga suda je presuda za kazneno djelo iz čl. 292. st. 1. al. 6. KZ/97. Slijedom navedenoga nema povrede kaznenog zakona na koju ukazuje žalba državnog odvjetnika.

Vezano za primjenu kaznenog zakona valja napomenuti da je nakon donošenja pobijane presude stupio na snagu Kazneni zakon (Narodne novine broj 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11) koji propisuje u članku 3. st.

1. da se prema počinitelju primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je kazneno djelo počinjeno, a u st.

2. istog članka da ako se nakon toga, a prije donošenja pravomoćne presude, zakon izmijeni jedan ili više puta da će se primijeniti zakon koji je najblaži za počinitelja, te konačno u st.

3. istog članka da ako se u slučaju izmjene zakona izmijeni naziv ili opis kaznenog djela, sud će ispitati postoji li pravni kontinuitet tako da se činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona, pa ako utvrdi da postoji, primijenit će zakon koji je blaži za počinitelja, a ako pravni kontinuitet ne postoji da nema kaznenog djela. U tom pravcu ovaj sud je po službenoj dužnosti ispitao pobijanu presudu te je utvrdio da postoji pravni kontinuitet kaznenog djela iz čl. 292. KZ/97 sa kaznenim djelom iz čl. 246. KZ/11. Naime, prema ocjeni ovoga vijeća inkriminirano ponašanje za koje je 1. okrivljenik V. P. proglašen krivim pobijanom presudom može se podvesti i pod zakonski opis kaznenog djela iz čl. 246. st.

1. KZ/11 koji propisuje da ovo kazneno djelo čini onaj tko u gospodarskom poslovanju povrijedi dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu, odluci upravne ili sudbene vlasti, pravnom poslu ili odnosu povjerenja i na taj način pribavi sebi ili drugoj osobi protupravnu imovinsku korist te time ili na drugi način onome o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti prouzroči štetu. U konkretnom slučaju 1. okrivljenik V. P. kao odgovorna osoba dužnika „U.“ d.o.o. iz Š., na temelju odredbi čl. 133. – 135. Ovršnog zakona (dalje: OZ) važećem u vrijeme počinjenja djela te i na temelju zaključka Općinskog suda u Čakovcu broj Ovr-571/07 od 21. svibnja 2007. g. i zapisnika o popisu i procjeni robe od 31. 5. 2007. g. bio dužan u odnosu na zaplijenjene pokretnine, koje su do transferacije na čuvanje ostavljene ovršeniku „U.“ d.o.o., štititi prava ovrhovoditelja „T. P. inženjering“ d.o.o. iz M. S. koji je na zaplijenjenim pokretninama sukladno čl. 135. st.

1. OZ-a stekao založno pravo, a na što je 1. okrivljenik V. P. prilikom popisa bio i upozoren, te je bio upozoren i na kaznenopravne posljedice otuđenja popisanih pokretnina. Kada su popisane pokretnine od strane ovršenika „U.“ d.o.o. otuđene, čime je onemogućena ovrha na istima za korist ovrhovoditelja „T. P. inženjering“ d.o.o., takvim postupanjem 1. okrivljenik V. P. pravnoj osobi u kojoj je on bio odgovorna osoba pribavio je protupravnu imovinsku korist, a istovremeno je prouzročio štetu drugoj pravnoj osobi – ovrhovoditelju „T. P. inženjering“ d.o.o.. Budući da je i za kazneno djelo iz čl. 292. st.

1. alineja 6. KZ/97, a i za kazneno djelo iz čl. 246. st.

1. KZ/11 propisana kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci do 5 godina, KZ/11 nije blaži za počinitelja te je sukladno čl.

3. st.

1. KZ/11 primijenjen kazneni zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, tj. KZ/97.

Iako 1. okrivljenik V. P. navodi da se žali i zbog odluke o kazni, ovaj žalbeni osnov ne obrazlaže, osim što navodi da je rok za ispunjenje dodatnog uvjeta prekratak s obzirom na njegovu mirovinu od 2.500,00 kn, međutim kako žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona u smislu čl. 382. ZKP/97 podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji, ovaj sud je u tom pravcu i po službenoj dužnosti ispitao pobijanu presudu. U pravu je 1.okrivljenik V. P. kada tvrdi da je rok od tri mjeseca za ispunjenje dodatnog uvjeta-plaćanje dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva - prekratak i da objektivno gledano on ne bi bio u mogućnosti u tom roku platiti dosuđeni imovinskopravni zahtjev te je stoga u tom dijelu žalbu prvookrivljenika ovaj sud prihvatio i preinačio pobijanu presudu u dijelu odluke o kaznenoj sankciji na način da je rok za ispunjenje dodatnog uvjeta produljio na jednu godinu. Ovaj sud smatra da će u ovom roku 1.okrivljenik V. P. biti u objektivnoj mogućnosti iz mirovine, a makar i prodajom djela svoje imovine ili podizanjem kredita, namaknuti iznos dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva. U preostalom dijelu izrečenu sankciju ovaj sud smatra primjerenom težini počinjenog kaznenog djela, svim okolnostima koje egzistiraju na strani 1. okrivljenika, a posebno činjenici da usprkos duljem razdoblju od počinjenja kaznenog djela do izricanja presude oštećeniku nije naknadio štetu počinjenu kaznenim djelom, te smatra i da blažom kaznom ne bi bila postignuta zakonom propisana svrha kažnjavanja. Prvookrivljeniku je izrečena kazna zatvora u trajanju od 1 godine, što je tek nešto više od propisanog minimuma za inkriminirano kazneno djelo, te je ista uvjetovana sa rokom kušnje od 3 godine i dodatnim uvjetom da naknadi štetu u visini dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva. Ovakvom uvjetnom osudom 1. okrivljeniku je dana mogućnost da svoje buduće ponašanje uskladi sa pravnim sustavom i obešteti oštećenika i da time izbjegne izvršenje zapriječene kazne. Ovakva sankcija adekvatna je i sa aspekta zaštite interesa oštećenika jer će prijetnja za izvršenjem izrečene kazne zatvora od godinu dana ukoliko 1. okrivljenik ne plati štetu poticajno djelovati na njega da oštećenika obešteti u iznosu dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva.

U odnosu na visinu kazne žali se i 2. okrivljenik „U.“ d.o.o. navodeći da je kazna odmjerena u previsokom iznosu jer da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakšavajuću okolnost u vidu dosadašnje neosuđivanosti okrivljenika. Suprotno žalbenim navodima ovaj sud smatra da izrečena novčana kazna u iznosu 30.000,00 kn nikako nije prestroga jer je s obzirom na Zakonom o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela propisanu kaznu za konkretno kazneno djelo, ova kazna izrečena u visini tek nešto većoj od zakonskog minimuma. Blaža kazna prema ocjeni ovoga vijeća ne bi postigla svoju zakonom propisanu svrhu.

Konačno, 1. okrivljenik V. P. žali se i zbog odluke suda o troškovima postupka ukazujući na visinu svoje mirovine od svega 2.500,00 kn koja je jedva dostatna za njegove osnovne životne potrebe, međutim ovaj sud, imajući u vidu sveukupne imovinske prilike okrivljenika, pa i činjenicu da i njegova supruga ostvaruje mirovinu te imajući u vidu i visinu odmjerenih troškova postupka, smatra da plaćanjem troškova postupka neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika. Ukazuje se žalitelju da sukladno čl. 122. st. 4. ZKP/97 nema zakonske mogućnosti da se okrivljenik oslobodi plaćanja troškova oštećenika i njegovog zakonskog zastupnika te nagrade i nužnih izdataka njegova opunomoćenika.

Radi svega naprijed navedenoga temeljem čl. 398. st. 3. u svezi čl. 383. i čl. 399. ZKP/97 riješeno je kao točki 1. izreke, a temeljem čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP/97 presuđeno je kao u točkama 2. i 3. izreke.

U Varaždinu, 14. svibnja 2014. godine.

ZAPISNIČAR:

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Klementina Lodeta v.r.

Igor Pavlic v.r.