Rev-1015/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1015/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasne Guštek, članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. M. iz Z., koju zastupa punomoćnica I. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika M. A. d.o.o., Z., kojeg zastupa punomoćnik A. S., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž- 38/08 od 25. svibnja 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru P-2672/06 od 21. svibnja 2007., u sjednici održanoj dana 20. ožujka 2012.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženiku je naloženo tužiteljici platiti 170.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom, time da se te obveze tuženik može osloboditi predajom tužiteljici u posjed i vlasništvo čest. zem. 1968/348 k.o. C. (toč. I. izreke); naloženo je tuženiku tužiteljici naknaditi troškove postupka u iznosu od 9.150,00 kn (toč. II. izreke); odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.050,00 kn (toč. III. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 12.200,00 kn (toč. IV. izreke).

Drugostupanjskom presudom žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu u toč. I., II. i IV. izreke, te je preinačena odluka o kamatama u pogledu kamatne stope.

Protiv te presude reviziju je podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tuženika nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 170.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom i troškom postupka, a na ime ostatka kupovne cijene.

U postupku koji je prethodio reviziji, kao nesporno, utvrđeno je

-da su stranke dana 10. studenoga 2004. sklopile ugovor o kupoprodaji čest. zem. 1968/348 k.o. C. za ugovorenu cijenu od 300.000,00 kn;

-da je tužiteljica tuženiku dozvolila uknjižbu prava vlasništva na nekretninama prije isplate kupovne cijene te se je tuženik dana 1. kolovoza 2005. uknjižio u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetne čestice;

-da je tuženik tužiteljici do zaključno 21. srpnja 2006. isplatio iznos od 130.000,00 kn;

-da su stranke dana 21. srpnja 2006. sastavile pismeno prema kojem su suglasne da je tuženik u ispunjenju obveze iz ugovora od 10. studenoga 2004. tužiteljici, zaključno do tog dana, isplatio 130.000,00 kn te da će razliku od 170.000,00 kn kupac isplatiti "kad bude u mogućnosti za to";

-da tuženik do podnošenja tužbe, pa ni do zaključenja glavne rasprave nije ispunio svoju obvezu utanačenu suglasnošću od 21. srpnja 2006.

Tijekom nižestupanjskog postupka bilo je sporno, a sporno je i u ovom stadiju postupka je li, inače nesporno, potraživanje tužiteljice dospjelo.

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su zaključili da u konkretnom ugovornom odnosu rok ispunjenja nije određen, da je sukladno odredbi čl. 314. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) vjerovnik mogao odmah zahtijevati ispunjenje obveze, stoga da je najkasnije podnošenjem tužbe u ovoj pravnoj stvari dospjela obveza tuženika.

Tuženik u reviziji ustraje u tvrdnji iznošenoj tijekom nižestupanjskog postupka da rok ispunjenja obveze tuženika nije određen, ali je odrediv i ovisan o likvidnosti dužnika, koju odlučnu okolnost, da su nižestupanjski sudovi, zbog pogrešnog pravnog pristupa, propustili utvrditi.

Suprotno tvrdnji revidenta pravilno je izraženo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da vežući ispunjenje uz neizvjestan događaj - mogućnost tuženika za isplatu, stranke nisu navele ni odrediv rok, stoga da, zbog toga što rok nije određen, dospjelost obveze valja ocjenjivati u smislu odredbe čl. 314. ZOO.

Prema navedenoj zakonskoj odredbi, ako rok nije određen, a svrha posla, priroda obveze i ostale okolnosti ne zahtijevaju stanovit rok za ispunjenje, vjerovnik može zahtijevati odmah ispunjenje obveze, a dužnik sa svoje strane može zahtijevati od vjerovnika da odmah primi ispunjenje.

U situaciji kad je u kupoprodajnom ugovoru od 10. studenog 2004. bilo određeno da će kupac kupovnu cijenu platiti odmah, kad je neovisno o neispunjenju obveze tuženika tužiteljica kao prodavatelj tuženiku dozvolila uknjižbu 1. kolovoza 2005. te kad se tuženik 21. srpnja 2006. ponovno obvezao na ispunjenje svoje obveze, svakako je do podnošenja tužbe (8. prosinca 2006.) protekao stanoviti rok za ispunjenje obveze koji su zahtijevale okolnosti na strani tuženika, pa su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 314. ZOO kada su zaključili da je obveza tuženika dospjela te obvezali tuženika na isplatu iznosa od 170.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom.

Ne postoji stoga revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 - dalje: ZPP).

Budući da nije nađena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 392.a st. 1. ZPP), na temelju čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 20. ožujka 2012.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.