Legislator Case Law & Legislation
Revr-586/2004-2 AI generated

Supreme Court dismisses appeal for wrongful dismissal, ruling new facts in appeal violate procedural rules.

Case Number Revr-586/2004-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a lower court's confirmation of a wrongful dismissal judgment. The appellant argued that the employer failed to protect his dignity and incorrectly applied overtime regulations, but the court found these arguments constituted new facts introduced for the first time in the appeal. Consequently, the court ruled that the appeal was inadmissible because new facts cannot be raised in appellate proceedings unless they relate to fundamental procedural violations.

Legislator headnote

AI generated

Čl. 392.a. ZPP; Čl. 393. ZPP: Appeals and reviews are limited to examining the lower court's decision based on facts and law already established in the first instance; new facts introduced in the appeal or review stage are inadmissible unless they concern fundamental procedural violations.

Keywords

AI generated
wrongful dismissal appeal new facts in appeal procedural inadmissibility overtime regulations employee dignity protection labor dispute review appellate procedure limits

Cited Legislation

AI generated
čl. 392.a. Zakona o parničnom postupku
Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određeno navedenih u reviziji u smislu odredbe čl. 392.a. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99.
čl. 393. Zakona o parničnom postupku
čl. 3. st. 2. Zakona o radu
čl. 33. Zakona o radu

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 586/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, dr. sc. Ivana Kaladića i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. T. iz L., kojeg zastupa punomoćnica L. Š., odvjetnica iz P., protiv tuženika V. d.o.o. N., kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik iz P., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Puli broj: Gž-606/04-2 od 07. lipnja 2004. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bujama broj: P-223/03-11 od 05. prosinca 2003. godine, u sjednici održanoj dana 02. veljače 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev:

- da je otkaz ugovora o radu nedopušten i da se poništavaju odluka tuženika o otkazu od 08. travnja 2003. godine i od 25. svibnja 2003. godine kojom je odlučeno o zahtjevu za zaštitu prava,

- da se ugovor o radu sklopljen među strankama sudski raskine s danom 22. svibnja 2003. godine,

- da je tuženik dužan tužitelju priznati sva prava iz radnog odnosa do 22. svibnja 2003. godine,

- da je tuženik dužan isplatiti tužitelju neisplaćeni dio plaće za razdoblje od 10. svibnja 2003. do 22. svibnja 2003. godine,

- da je tuženik dužan na ime obeštećenja platiti tužitelju iznos od 28.800,00 kn sa zateznom kamatom.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presude sudova nižeg stupnja preinače i tužbeni zahtjev prihvati.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određeno navedenih u reviziji u smislu odredbe čl. 392.a. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99. i 117/03. – dalje: ZPP), ovaj sud nije našao da su osnovani.

Utvrđeno je da je tuženik odlukom od 08. travnja 2003. godine tužitelju izvanredno otkazao ugovor o radu zbog toga što je dana 05. travnja 2003. godine odbio raditi po nalogu poslovođe i toga dana nije došao na posao, te zbog toga što je dana 04. travnja 2003. godine na krajnje neugodan način verbalno (ne birajući riječi) napao tehničkog direktora V. V., voditelja radova G. V. i poslovođu S. M..

Utvrđeno je da je tužitelj znao da se dana 05. travnja 2003. godine (subota) radi prekovremeno i da treba doći na gradilište raditi, a što nije učinio. Tužitelj je unaprijed najavio da će izostati s posla , premda mu to nije odobreno, već mu je tehnički direktor V. V. naložio da mora doći na posao i zaprijetio mu otkazom ugovora o radu ako to ne učini. Prema utvrđenju prvostupanjskog suda između tužitelja i V. V. izbio je sukob prethodnog dana (04. 04. 2003.) jer se tužitelj smatrao zakinutim zbog neisplaćene naknade za prekovremeni rad u prethodnom mjesecu. Ocjenom provedenih dokaza prvostupanjski sud dolazi do zaključka da je tužitelj bio taj koji je verbalno napao tehničkog direktora na gradilištu u prisutnosti ostalih tuženikovih radnika, optužujući ga da ga je pokrao te se izravno usprotivio njegovom nalogu da sutra dođe na posao.

Takav postupak tužitelja jeste i prema nalaženju ovog suda osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa, a time i razlog za izvanredni otkaz u smislu čl. 107. st. 1. Zakona o radu (“Narodne novine” broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03. – dalje: ZR). Ovaj sud prihvaća i pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da činjenica što tuženik nije tužitelja prethodno upozorio u pisanom obliku na obveze iz radnog odnosa i na mogućnost otkaza te mu omogućio da iznese svoju obranu u smislu čl. 110. ZR sama po sebi ne čini otkaz ugovora o radu nezakonitim. Poslodavac je naime to dužan učiniti, prema toj zakonskoj odredbi, “osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini”. Pravilno sudovi nižeg stupnja ocjenjuju da utvrđene činjenice (svađa, direktno odbijanje naloga pretpostavljenog da dođe na posao) jesu okolnosti zbog koji nije bilo opravdano očekivati od tuženika da tužitelja prethodno upozorava i da mu omogući iznošenje obrane. Stoga nisu prihvatljivi navodi u reviziji da su sudovi nižeg stupnja pogrešno primijenili materijalno pravo kada je riječ o primjeni odredbi čl. 110. ZR.

U reviziji se navodi da su sudovi nižeg stupnja pogrešno primijenili odredbe čl. 3. ZR temeljem koje je poslodavac dužan štititi prava i dostojanstvo radnika. Poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pritom prava i dostojanstvo radnika (čl. 3. st. 2. ZR). Nepravilnost u primjeni ove zakonske odredbe tužitelj obrazlaže tvrdnjom da je sud ustao u zaštitu prava i dostojanstva tehničkog direktora zanemarujući činjenicu i da tužitelj ima pravo na zaštitu svoga dostojanstva. Sudovi nisu prihvatili iskaz tužitelja da on dana 04. travnja 2003. godine nije napao tehničkog direktora. Ovim navodima tužitelj dovodi u pitanje utvrđene činjenice te daje svoju ocjenu dokaza, ali ne ukazuju na to da su sudovi nižeg stupnja pogrešno primijenili odredbu čl. 3. st. 2. ZR. Tužitelj tijekom postupka, a to ne čini ni u reviziji, nije naveo okolnosti koje bi dovele u pitanje njegovo dostojanstvo te koja bi mu prava bila ugrožena pod pretpostavkom da je postupio prema nalogu poslodavca i dana 05. travnja 2003. došao na posao (na gradilište na kojem je inače obavljao poslove).

U reviziji se navodi i da su sudovi nižeg stupnja pogrešno primijenili odredbe čl. 33. ZR. Prema stavku 1. toga članka u slučaju više sile, izvanrednoga povećanja opsega rada i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punoga radnog vremena (prekovremeni rad), najviše do 10 sati tjedno. Tužitelj navodi da su sudovi nižeg stupnja u obrazloženju svojih odluka “zaboravili” dio zakonske odredbe, tj. dio koji govori da prekovremeni rad može trajati najviše 10 sati tjedno.

Tužitelj je međutim po prvi put u žalbi iznio činjenice (koje ponavlja i u reviziji) koje bi mogle biti relevantne za primjenu te zakonske odredbe, tj.da za travanj 2003. godine nije postojala suglasnost inspektora rada za rad duži od 10 sati tjedno, da je on odradio ukupni tjedni fond sati “odnosno i više od toga, jer je u toku tjedna neosporno radio prekovremeno”. U tužbi i u zahtjevu za zaštitu prava tužitelj je naveo da u subotu 05. travnja 2003.godine nije došao na posao jer mu je poslovođa odobrio slobodan dan. Tijekom postupka nije iznio tvrdnju da je odbio raditi iz razloga što je tog tjedna radio više od deset sati prekovremeno. Tek bi činjenice koje iznosi u žalbi posredno mogle ukazivati na to da je to bio razlog njegovog nedolaska na posao (pri čemu treba reći da tužitelj u žalbi, a ni u reviziji, nije iznio konkretno određene činjenice, tj. da je tog tjedna početkom travnja 2003. godine od ponedjeljka do petka već ostvario 10 sati prekovremenog rada, već je neodređeno naveo da je u “toku tjedna nesporno radio prekovremeno”).

Prema odredbi čl. 352. st. 1. ZPP u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti

čnog postupka

predlagati novi dokaz, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parni zbog kojih se žalba može izjaviti. U konkretnom slučaju tužitelj je u žalbi iznio novu činjenicu tj. da je odradio ukupni tjedni fond sati odnosno i više od toga, jer je u toku tjedna neosporno radio prekovremeno, pa ta činjenica nije mogla biti predmet razmatranja u žalbenom postupku, a ne može biti ni u revizijskom stadiju postupka.

Valjalo je zbog tih razloga temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

U Zagrebu, 2. veljače 2005. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.