I Kž-522/2000-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-522/00-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Milivoja Mikora, Vesne Vrbetić, Josipa Budinskog i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća, uz učestvovanje višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. D. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 3. KZ, odlučujući o žalbama opt. T. D. i opt. N. K. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Sisku od 17. veljače 2000. broj K-38/99, u sjednici održanoj u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića, dana 05. veljače 2003. godine

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe opt. T.D. i opt. N.K. kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Županijski sud u Sisku je presudom od 17. veljače 2000. broj K-38/99 proglasio opt. T.D. i opt. N.K. da su počinili kazneno djelo iz čl. 173. st. 3. u vezi st. 2. KZ, te ih uz primjenu odredbe čl. 57. st. 1. i st. 2. toč. d) KZ osudio na kazne zatvora u trajanju od jedne godine, svakog, a uz primjenu odredbe čl. 63. st. 1. KZ optuženicima je uračunao provedeno vrijeme u pritvoru od 09. rujna 1999. do 17. veljače 2000. godine, temeljem odredbe čl. 80. st. 3. KZ u vezi čl. 173. st. 7. KZ primijenio je sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta i to 2.243 gr opojne droge marihuana, a temeljem odredbe čl. 122. st. 4. ZKP optuženike je u cijelosti oslobodio obveze nadoknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1.-6. ZKP.

Protiv ove prvostupanjske presude žalbe su podnijeli obojica optuženika i to opt. T.D. po branitelju K.V., odvjetniku iz Z. te opt. N.K. po branitelju V.K., odvjetniku iz S.

Opt. T.D. prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog enog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, tako da ova postupka, zbog pogrešno utvrđ

žalba po čl. 382. ZKP presumira i žalbu zbog odluke o sigurnosnoj mjeri iz čl. 80. KZ, kao jednoj od kaznenopravnih sankcija po čl. 5. st. 1. KZ, sve s prijedlogom da se u odnosu na ovog optuženika pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno preinači u pravnoj oznaci djela po čl. 173. st. 2. KZ i da mu se izrekne uvjetna osuda.

Ovaj žalitelj zahtijeva da se branitelja obavijesti o sjednici vijeća suda drugog stupnja.

Opt. N.K. prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se u odnosu na ovog optuženika prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, sukladno odredbi iz čl. 373. st. 1. i 2. ZKP, spise je dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, te je državnog odvjetnika obavijestio o sjednici vijeća. Sukladno odredbi čl. 374. st. 1. ZKP, sud drugog stupnja izvijestio je o sjednici vijeća i opt. T.D., te njegovog branitelja odvjetnika K.V., sve uredno izvršenom dostavom.

Sjednici vijeća drugog stupnja nazočio je zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, koji je ustrajao kod prijedloga da se žalbe obojice optuženika odbiju kao neosnovane, kako je to navedeno u podnesku Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 18. kolovoza 2000. broj DO-KŽ-1050/00. Sjednici vijeća drugostupanjskog suda nije bio prisutan opt. T.D., niti njegov branitelj odvjetnik K.V., iako su uredno izviješteni, pa je sud drugog stupnja odlučio sukladno odredbi iz čl. 374. st. 4. ZKP sjednicu vijeća održati u odsutnosti navedene stranke.

Žalbe opt. T.D.i opt. N.K. nisu osnovane.

Sud drugog stupnja je, sukladno odredbi iz čl. 379. ZKP, prvostupanjsku presudu ispitao u onom dijelu u kojem se pobija žalbama i iz osnove iz kojih je pobijana, a po službenoj dužnosti ispitao je postoje li one povrede odredaba kaznenog postupka sadržane u toč. 1. st. 1. čl. 379. ZKP, odnosno je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, kako je to propisano u toč. 2. st. 1. čl. 379. ZKP.

Pri ispitivanju prvostupanjske presude po službenoj dužnosti sud drugog stupnja nije našao da bi bile počinjene one povrede odredaba kaznenog postupka, odnosno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon, koje povrede se ispituju po službenoj dužnosti.

Žalitelji nisu iznijeli valjane razloge niti uz jedan od istaknutih žalbenih osnova.

Naprotiv, sud drugog stupnja nalazi da je nakon pravilno i zakonito provedenog kaznenog postupka sud prvog stupnja donio pravilnu i na zakonu osnovanu presudu, potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, za što je dao valjane i dostatne razloge, sukladno odredbi iz čl. 359. st. 7. ZKP. Također je u svemu pravilno primijenio odredbe kaznenog zakona i dao valjane i dostatne razloge kojima se vodio pri rješavanju tih pravnih pitanja glede utvrđivanja postojanja kaznenog djela, krivnje optuženika i primjeni ostalih odredaba kaznenog zakona na optuženika i njihovo djelo, također sukladno navedenoj odredbi ZKP, kao što je optuženicima pravilno i na zakonit način izrekao kazne zatvora i sigurnosnu mjeru, za što je dao dostatne i valjane razloge, sukladno odredbi iz čl. 359. st. 8. ZKP. Glede bitne povrede odredaba kaznenog postupka:

Obojica žalitelja ističu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, koja da bi bila ostvarena u vidu proturječja izreke razlozima presude, odnosno u izostanku razloga o odlučnoj činjenici udruživanja više osoba radi činjenja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, a upravo ta činjenica, udruživanje, jest odlučna činjenica na osnovu koje se kazneno djelo može pravno označiti po st. 3. u vezi st. 2. čl. 173. KZ, kako to iz žalbenih navoda smisleno proizlazi, s time da se ovaj prigovor u žalbi opt. T.D. precizira da se takva činjenica – udruživanje ne može obrazložiti davanjem razloga o pojmu više osoba u smislu čl. 89. st. 20. KZ, a u žalbi opt. N.K. se ovaj prigovor precizira da su u presudi prvog stupnja izostali razlozi o namjeri ovog optuženika na udruživanje, a osim toga da su izostali još i razlozi o odlučnoj činjenici da je ovaj optuženik nabavio drogu radi daljnje prodaje, što bi u smislu žalbenih navoda predstavljalo odlučnu činjenicu kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ.

Suprotno žaliteljima, sud drugog stupnja ne smatra da je u pobijanoj presudi počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, kako u onom vidu koji žalitelji izričito navode, tako niti u smislu ostalih vidova kojima se ostvaruje ova bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

Naime, u izreci presude u činjeničnom opisu jasno stoji da su optuženici T.D. i N. prethodno imali međusobni dogovor o kupnji i prodaji opojne droge, nakon čega je opt. T.D. u četiri navrata od preprodavača kupio 4 kg marihuane, koja je sadržavala više od 0,3% THC i nalazi se na popisu opojne droge, a potom ih prodao opt. N.K., koji ju je prepakiravao radi daljnje prodaje za sada nepoznatim osobama, od čega jedan dio i prodao, a u daljnjoj prodaji preostale količine od 2.243 gr bio je spriječen po djelatnicima policije. U pravnom opisu jasno stoji da su se optuženici udružili radi prodaje, te kupili radi prodaje tvari koje su propisima proglašene opojnom drogom, te najzad, u pravnoj oznaci djela stoji da su time počinili kazneno djelo iz čl. 173. st.

3. u vezi st.

2. KZ. U razlozima presude stoji da se obojica optuženika u odnosu na djelo iz optužnice smatraju krivima. Ukratko je iznijeta obrana obojice optuženika, navedeni su dokazi koji su tijekom glavne rasprave provedeni, time da ih sadržaja tih dokaza koji se nalaze u spisima ne proizlaze proturječja između pojedinih dokaza, niti pak su ti dokazi proturječni obranama optuženika. Obrana tijekom glavne rasprave nije predlagala izvođenje drugih dokaza, niti je imala prigovore na sadržaj izvedenih dokaza. Zbog takvog stanja stvari, sud drugog stupnja nalazi da su razlozi pobijane presude, iako sumarni, još uvijek dostatni glede svih odlučnih činjenica, pa tako i glede činjenice udruživanja od strane dvojice optuženika, dakle više osoba, radi činjenja kaznenih djela iz čl. 173. st.

2. KZ, te glede činjenice svijesti opt. N.K. na takvo udruživanje, kao i glede namjere da nabavljenu drogu dalje nakon prepakiravanja prodaje. To je razvidno iz razloga prvostupanjske presude navedenih na stranici 2., u 2. i 3. odlomku, te na stranici 3., u 1. i 2. odlomku, gdje se iznosi očitovanje optuženika da se smatraju krivima za djelo iz optužnice, gdje se očituju o okolnostima za koje se terete te iznose činjenice koje im idu u korist u smislu čl. 320. st.

4. ZKP, te na stranici 3. u predzadnjem odlomku, u kojima se iznosi razloge dokazanosti svih činjenica kako su one navedene u činjeničnom opisu izreke te presude, zatim na stranici 3. u zadnjem odlomku i na stranici 4. u prvom odlomku, gdje se iznosi razloge kojima se otklanja prihvatljivost završnih riječi branitelja optuženika glede pravne oznake po čl. 173. st.

3. KZ i obrazlaže zbog čega sud prvog stupnja smatra da se pod pojmom više osoba smatraju već dvije osobe, odnosno zbog čega je tako utvrđeno ponašanje dvojice optuženika taj sud ocijenio kao udruživanje.

Zbog navedenoga, po ocjeni suda drugog stupnja nema proturječja izreke i razloga prvostupanjske presude, a također u obrazloženju te presude nisu izostali razlozi o odlučnim činjenicama.

Najzad, žalitelji niti ne pobijaju prvostupanjsku presudu putem osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u pravcu da je pogrešno sud prvog stupnja zaključio da je između opt. T.D. i opt. N.K. postojao prethodni međusobni dogovor o kupnji i prodaji opojne droge marihuana, te da je nakon toga opt. D. u četiri navrata od preprodavača kupio ukupno 4 kg droge, odnosno opt. K. da je drogu kupio i prepakiravao, jedino što opt. K. u žalbi dalje prigovara da nije bilo osnova zaključivati da su te radnje počinjene radi daljnje prodaje, odnosno da nije bio svjestan udruživanja radi činjenja tog kaznenog djela.

Glede pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja:

Žalitelji, kako je već naprijed navedeno, putem osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjsku presudu zapravo ne pobijaju u smislu da su pogrešno utvrđene činjenice kako su one navedene u opisu djela u izreci te presude, a niti pak tu presudu pobijaju prigovorom da bi sud prvog stupnja pogrešno ocijenio vjerodostojnost izvedenih dokaza, osim što prigovaraju da se iz očitovanja kakav stav optuženici zauzimaju prema optužnici, ne može zaključivati da su oni time priznali sve odlučne činjenice koje čine obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 3. KZ. Pri tome žalitelji izbjegavaju uzeti u obzir sadržaj njihovih očitovanja o okolnostima koje ih terete i činjenicama koje su iznijeli u svoju korist tijekom istrage, a potom ukratko i na glavnoj raspravi. Žalitelji zapravo prvostupanjsku presudu pobijaju zbog zaključka koji je sud prvog stupnja izveo i glede utvrđenih odlučnih činjenica, tj. da su kaznena djela iz čl. 173. st. 2. KZ, a u predmetnoj stvari to je bila kupnja opojne droge radi prodaje, počinjena od strane više osoba, i to od strane dvojice optuženika, nakon što su prethodno postigli dogovor o takvoj višekratnoj kupnji i prodaji, znači pobijaju zaključak o utvrđivanju odlučne činjenice koja tako, inače nesporno utvrđene radnje kupnje radi prodaje, kvalificira prema odredbi čl. 173. st. 3. KZ i to kako glede kvalifikatorne okolnosti da je djelo počinjeno od strane više osoba, tako i glede kvalifikatorne okolnosti da su se te osobe udružile radi činjenja takvih djela.

Tako usmjerenim razlozima i iznijetim navodima žalbe činjenično stanje kako ga je utvrdio sud prvog stupnja u smislu odredbe čl. 369. st. 2. ZKP, nije ozbiljnije dovedeno u sumnju glede pravilnosti ili pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica.

Naime, upravo iz obrane obojice optuženika, usaglašenih već tijekom istrage u bitnom opisivanju njihovih radnji (obrana okr. T.D. na listu 33-35, te 47-48, te obrana okr. N.K. na listu 41-43, te 49), što je ponovljeno tijekom glavne rasprave u vidu očitovanja o svim okolnostima za koje se oni terete i gdje su iznesene sve činjenice koje optuženicima idu u korist, sukladno odredbi čl. 320. st. 4. ZKP, kraj odsustva bilo kakvih protudokaza glede iznijetih činjenica i okolnosti u obranama i očitovanjima optuženika, te kraj izostanka dokaznih prijedloga obrane po čl. 334. st. 1. te čl. 340. ZKP, proizlazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, pa tako i činjenicu da su kaznena djela iz čl. 173. st. 2. KZ i to kupnjom radi prodaje opojne droge marihuana, počinile dvije osobe, što prema odredbi čl. 89. st. 20. KZ o značenju izraza u tome Zakonu znači više osoba, te činjenicu da su se te osobe udružile radi činjenja tih djela, koje su kao supočinitelji, u smislu odredbe čl. 35. st. 2. i 3. KZ, imale takvu kolektivnu počiniteljsku volju da zajedno ostvare više istih kaznenih djela iz čl. 173. st. 2. KZ i takvu zajedničku odluku o izvršenju djela, uz podjelu uloga da se takva djela prema dogovoru i višekratno vrše. Upravo ta zajednička počiniteljska volja i zajednička odluka o izvršenju više djela, uz podjelu uloga u tome, predstavlja udruživanje više osoba radi činjenja takvih djela prema odredbi čl. 173. st. 3. KZ. Takva zajednička počiniteljska volja i zajednička odluka o izvršenju djela i podjeli uloga ne mora nužno ukazivati na neku trajniju i čvršću organizaciju, nego zadostaje da obuhvaća težnju počinitelja ka počinjenju više radnji, pri čemu je za ostvarenje takvog djela dovoljno da je poduzeta makar samo jedna od njih.

Nesporno je utvrđeno, a niti to žalitelji pobijaju, a to proizlazi iz suglasne obrane obojice optuženika i jer nema protudokaza, da su se njih dvojica dogovorila da će u više navrata opt. T.D. kupovati marihuanu radi prodaje opt. N.K., koji će mu pak nakon prepakiranja i prodaje predane droge platiti, da bi je ovaj dalje platio svom dobavljaču. Iz istih razloga nesporno je utvrđeno i da je opt. T.D. u četiri navrata u Z. kupio ukupno 4 kg te droge, a opt. N.K. da ju je preuzeo i prepakirao u K., od koje količine je pronađeno i privremeno oduzeto samo 2.243 gr, dakle ne i sva preuzeta količina. Na to da je postojao prethodni dogovor o višekratnom počinjenju navedenih kaznenih djela ukazuje još i daljnja okolnost, koju su optuženici u bitnim crtama suglasno iznijeli, a to je da je opt. K. u dva navrata putovao s opt. D. u Z., upravo u zgodama kad je ovaj od preprodavača kupovao drogu, te se tada nalazio u blizini.

Zbog iznijetih razloga, te još posebno i zbog obrane opt. N.K., koji je priznao da je od prve primljene pošiljke prodao 300 gr marihuane S.R., zatim 100 gr N.M., a nekom dečku koji se zove N. 100 gr, a manje količine D.Š. i osobi pod nadimkom F., doista su neuvjerljivi žalbeni prigovori da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da se optuženici nisu udružili radi vršenja kaznenih djela iz čl. 173. st. 2. KZ, a posebno neuvjerljiv je žalbeni prigovor opt. N.K. da je pogrešno utvrđena činjenica da je on marihuanu kupovao radi daljnje prodaje, odnosno da je pogrešno utvrđena odlučna činjenica njegove svijesti i volje da je imao dogovor s opt. T.D. o tome da mu ovaj u Z. u više navrata nabavlja marihuanu, koju će on kupiti, prepakirati i nakon daljnje prodaje ovome platiti za sljedeću pošiljku.

Zbog navedenih razloga žalbe nisu osnovane, jer je kazneni zakon primijenjen na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, obzirom da je sud prvog stupnja utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica koje predmetno djelo pravno označuju po čl. 173. st. 3. KZ, nije ostvarena niti povreda kaznenog zakona, kakvu ima u vidu odredba čl. 368. toč. 4. ZKP, sud prvog stupnja je optuženicima izrekao najmanju moguću kaznu zatvora koja se prema odredbama čl. 57. st. 1. i 2. toč. d) KZ može izreći, u koju je, pravilno po čl. 63. st. 1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Oduzimanje predmeta temeljeno na odredbi čl. 80. st. 3. u vezi čl. 173. st. 7. KZ, a nije ostvarena niti povreda kaznenog zakona na štetu

. 6. ZKP.

optuženika u smislu odredbe čl. 368. toč. 5. i toč

Glede odluke o kaznenoj sankciji:

Žalitelji neosnovano prvostupanjsku presudu pobijaju zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri.

Naime, optuženici su proglašeni krivima zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 173. st.

3. u vezi st. 2. KZ, za koje je propisana kazna zatvora najmanje tri godine ili kazna dugotrajnog zatvora. Za takva kaznena djela, prema odredbi čl. 57. st. 1. i 2. toč. d) KZ, zakonom propisana kazna može se ublažiti kada to zakon izričito propisuje ili kada sud nađe posebno izražene olakotne okolnosti, do jedne godine zatvora.

Kako je sud prvog stupnja optuženicima izrekao kazne zatvora u trajanju od po jedne godine, kazne je ublažio do najmanje moguće mjere do koje to kazneni zakon dopušta.

Optuženici su proglašeni krivima zbog kaznenog djela iz čl. 173., koji u st. 7. propisuje da će se opojne droge oduzeti, pa se u predmetnoj stvari radi o primjeni odredbe čl. 80. st. 3. KZ. Primijenjenom sigurnosnom mjerom oduzimanja predmeta odlučeno je da se oduzme privremeno oduzeta opojna droga marihuana u količini od 2.243 gr, što niti žalitelji ne osporavaju.

Zbog navedenih razloga sud drugog stupnja smatra da su kazne zatvora u trajanju od jedne godine i izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, u cijelosti pravilne i na zakonu osnovane.

Slijedom navedenih razloga, sud drugog stupnja odbio je žalbe optuženika kao neosnovane, a prvostupanjsku presudu potvrdio (čl. 387. ZKP).

U Zagrebu, 05. veljače 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v. r.

mr. Branko Zmajević, v. r.