Kzz-21/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kzz 21/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Neve Šibl, kao predsjednice vijeća, te Ane Garačić, mr. Branka Zmajevića, Milana Gudelja i Senke Klarić- Baranović, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. A. D. zbog kaznenog djela iz čl. 161. st. 1. u vezi čl. 157. st. 1. KZRH, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 30. prosinca 1997. godine, br. Ktz 30/97, podnesene protiv presude Općinskog suda u Zagrebu od 21. svibnja 1996. godine, br. Ks 778/93 i Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 8. listopada 1996. godine, br. Kž 827/99, u sjednici održanoj 10. veljače 1999. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nade Kolak-Parfenjuk,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 30. prosinca 1997. godine.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 8. listopada 1996. godine, br. Kž 827/96 kojom je preinačena odlukom o kaznenoj sankciji presuda Općinskog suda u Zagrebu od 21. svibnja 1996. godine, br. Ks 778/93 opt. A.D. izrečena je zbog kaznenog djela iz čl. 161. st. 1. u vezi čl. 157. st. 1. KZRH uvjetna osuda i utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine sa rokom kušnje od dvije godine, te mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije kroz vrijeme od deset mjeseci. Protiv te presude Državni odvjetnik Republike Hrvatske podnio je zahtjev za zaštitu zakonitosti od 30. prosinca 1997. godine, s prijedlogom da se ukine pravomoćna sudska odluka što je čine presuda Općinskog suda u Zagrebu i presuda Županijskog suda u Zagrebu.

Zahtjev nije osnovan.

U zahtjevu državnog odvjetnika se navodi da se u navedenim odlukama počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, budući su razlozi o odlučnim činjenicama izostali, a nisu niti jasni.

Prije svega treba načelno ustvrditi da ukoliko su razlozi o odlučnim činjenicama izostali "nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama", tada ti razlozi koji su izostali ne mogu biti nejasni. Nejasni razlozi su oni iz kojih se ne može sa sigurnošću zaključiti - pouzdano shvatiti, na što se odnose i što je njima utvrđeno, ali tada razlozi ipak postoje samo su oskudni ili nelogični. Prema tome, to isključuje slučaj kada "nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama", jer tada iz tih razloga u sastavu presude uopće nema.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske smatra da su izostali razlozi o utvrđenju odlučne činjenice, da se vozilo optuženog kretalo prije naleta lijevom prometnom trakom, kako je to utvrdio sud. Prema nalazu vještaka (I. ) vozilo se kretalo desnom prometnom trakom, a kao razlog njegovog skretanja u lijevu traku navodi se izlazak suputnika iz vozila oštećenog. Sam činjenični opis djela, drži državni odvjetnik, ukazuje da su pješaci izašli iz vozila oštećenog, pa i to upućuje na prihvatljivost toga djela nalaza vještaka. Zaključkom suda da je do naleta na vozilo oštećenog došlo poslije poduzetog kočenja i skretanja u lijevo još se više naglašava nedostatak iznesenih razloga, te se postavlja pitanje kako to sud smatra da je do prometne nesreće uopće došlo.

Međutim, u konkretnom slučaju odlučna činjenica koju je sud nedvojbeno utvrdio je da optuženi nije zbog pijanog stanja u kojem se nalazio pravovremeno uočio pješake na kolniku, te nije pravovremeno poduzeo kočenje, to su činjenice na kojima je sud neposredno temeljio primjenu zakona. Za utvrđenje da je optuženi nepravovremeno uočio pješake i zakasnio sa kočenjem, sud je iznio valjane razloge u obrazloženju svoje presude (str. 35 presude) navodeći točno mogućnost uočavanja pješaka (25 m), te mogućnost da se uz pravovremeno kočenje izbjegne nalet (24,8 m). Prema tome činjenica, da li je optuženio vozio lijevom ili desnom prometnom trakom ne ukazuje se odlučnim jer prema zakonskoj klasifikaciji to nije činjenica na kojoj se neposredno temelji primjena zakona. Izostanak jasnih razloga za takovu činjenicu ne predstavlja apsolutnu povredu postupka i ne povlači ništavost presude, već se to samo može odnositi na pouzdanost odlučne činjenice (jeli optuženi mogao pravovremeno uočiti pješaka i jeli mogao pravovremeno vozilom stati) koja je pomoću nje utvrđivana, i to tako da se ona može smatrati nepouzdanom, dakle pogrešnom utvrđenom, pa se presuda u takvom slučaju samo mogla pobijati žalbom zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ali i takav eventualni nedostatak u konkretnom slučaju bez ikakovog je štetnog odraza na pouzdanost utvrđenja naprijed navedenih odlučnih činjenica.

Kako samo nedostatak razloga i to o odlučnim činjenicama i nejasnoće razloga o odlučnim činjenicama predstavljaju apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, to je zahtjev trebalo odbiti. Zbog svega navedenog na temelju čl. 408. ZKP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 10. veljače 1999. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Neva Šibl, v.r.