Revr-901/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 901/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. P. iz S. K. Z., kojeg zastupa punomoćnik J. G., odvjetnik u Z., protiv I-tuženika H. I. d.o.o. iz Z., II-tuženika H. V. v. d.o.o. iz Z., koje zastupa punomoćnik Ž. S., odvjetnik iz Odvjetničkog društva S. i p. u Z., III-tuženika H. P. p. d.o.o. iz Z., i IV- tuženika H. C. d.o.o. iz Z., radi isplate otpremnine, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-930/08-3 od 24. ožujka 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pr-12574/03-17 od 28. studenoga 2006., u sjednici održanoj 3. siječnja 2013.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijeni su zahtjevi tužitelja (toč. I.) za isplatu otpremnine u iznosu od 205.000,00 kn, kao i zahtjev (toč. II.) za isplatu poticajne otpremnine od 150.000,00 kn sve sa zateznom kamatom od 1. listopada 2001. do isplate.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, ukine nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ovoga Zakona.

Tužitelj određeno ne navodi koja bi to bitna povreda bila učinjena u postupku pred nižestupanjskim sudovima, stoga, sukladno odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije bilo niti moguće uzeti u razmatranje.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu otpremnine u iznosu od 205.000,00 kn u smislu odredbe čl. 118. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 - pročišćeni tekst, 137/04 i 68/05 – dalje: ZR) i zahtjeva za isplatu poticajne otpremnine u iznosu od 150.000,00 kn, postavljen kao eventualno kumulirani zahtjev u smislu odredbe čl. 188. st. 2. ZPP.

Navedene zahtjeve prema utvrđenju nižestupanjskih sudova tužitelj temelji na tvrdnji:

- da je bio direktor C. C. d.o.o., društva u 100% vlasništvu tuženog H. d.o.o., koje je radno mjesto ukinuto i zamijenjeno radnim mjestom šefa službe (na koje je 20. srpnja 2001. imenovana druga osoba – V. R.),

- da mu je sporazumno prestao radni odnos (čl. 103. toč. 5. ZR), odobrenim „sporazumnim raskidom radnog odnosa“ odlukom Uprave H. od 20. kolovoza 2001. istekom otkaznog roka od 30 dana od primitka odluke,

- da je 30. rujna 2001. navedeni tuženik preuzeo personalne dosjee radnika bivšeg C. C. d.o.o., bez tužitelja (dopis od 2. listopada 2001.),

- da je Odlukom H. od 26. rujna 2001. br. U-30-63/01 pokrenut postupak za sporazumni prestanak ugovora o radu uz poticajnu otpremninu, na koju su imali pravo svi odjavljeni radnici (list 12 spisa).

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelju prestao ugovor o radu istekom otkaznog roka 3. listopada 2001. sukladno odluci Uprave H. od 20. kolovoza 2001. koja je odobrila njegov prijedlog prestanka ugovora o radu na temelju sporazuma, ali bez prava na poticajnu otpremninu,

- da je stečajni postupak nad C. C. d.o.o. otvoren 10. prosinca 2001. i zaključen 17. ožujka 2004., da tuženi H. d.o.o. nije njegov slijednik, ni poslodavac tužitelja već vlasnik tog društva.

Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da je suglasno volji stranaka ugovor o radu prestao na temelju sporazuma od 20. kolovoza 2001. istekom otkaznog roka 3. listopada 2001., da tuženik nije bio poslodavac tužitelja, već da je to prema tvrdnji tužitelja i zaključku nižestupanjskih sudova bio C. C. d.o.o., te zbog promašene pasivne legitimacije odbijaju tužbene zahtjeve, time da još navode da za isplatu otpremnine nema osnove niti u odredbi čl. 118. ZR koja nalaže poslodavcu da isplati otpremninu u slučaju kada je ugovor o radu otkazan, a ne i kod sporazumnog prestanka ugovora o radu, te da tužitelj nema pravo u svakom slučaju niti na isplatu poticajne otpremnine, jer nije osporavao odluku tuženika od 20. kolovoza 2001. kojom je odbijen njegov zahtjev za isplatu poticajne otpremnine koju traži u predmetnom sporu.

Nižestupanjskim presudama materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

Prema odredbi čl. 118. st. 1. ZR radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem.

Iz izričaja navedene zakonske odredbe proizlazi da radniku pripada pravo na otpremninu, uz ostale pretpostavke, ako je ugovor o radu otkazan od strane poslodavca.

Stoga, polazeći od utvrđene činjenice da je tužitelju ugovor o radu prestao na temelju sporazuma od 20. kolovoza 2001., pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da zahtjev tužitelja za isplatu otpremnine u iznosu od 205.000,00 kn u smislu odredbe čl. 118. st. 1. ZR nije osnovan.

Pravilno je i pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da tužitelju ne pripada niti pravo na isplatu „poticajne“ otpremnine obzirom na odluku tuženika od 20. kolovoza 2001. (list 9 spisa) kojom je prihvaćen njegov prijedlog za prestanka ugovora o radu na temelju sporazuma, ali bez prava na isplatu poticajne otpremnine koju odluku tužitelj nije osporavao. Obzirom na izloženo, sve da je raniji tuženik H. ž. d.o.o., čiji su pravni slijednici sada tuženici od I. do IV., i bio poslodavac tužitelja, pravilnom primjenom materijalnog prava jednako tako bi valjalo tužbeni zahtjev odbiti.

Navodi revizije, u pretežnom dijelu, svode se na prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja i vlastitu ocjenu izvedenih dokaza, a to sukladno odredbi čl. 385. ZPP nisu razlozi zbog kojih je dopušteno podnijeti reviziju.

Zbog svega navedenog na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 3. siječnja 2013.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.