Rev-2326/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2326/2016-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. o. d.d. iz Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. i partneri u Z., protiv tuženika I. Š. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica M. J., odvjetnica u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1246/15 od 18. travnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Povrv-382/13 od 29. travnja 2015., u sjednici održanoj 13. ožujka 2019.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika i preinačavaju se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1246/15 od 18. travnja 2016. i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Povrv-382/13 od 29. travnja 2015. u dijelu pod točkama I. i III. izreke i sudi:

1. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-27/13 od 25. siječnja 2013. donesen po N. K. javnom bilježniku u S. u dijelu kojim se nalaže ovršeniku (sada tuženiku) u roku od 8 dana platiti ovrhovoditelju (sada tužitelju):

- iznos 17.000,00 kn uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 5. siječnja 2010. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena,

- ovršni trošak u iznosu 1.900,00 kn uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 25. siječnja 2013. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te se tužbeni zahtjev odbija.

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu mu parničnog troška u iznosu 8.125,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 8.122,50 kn, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troška odbija.

III. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove revizijskog postupka u iznosu 2.915,00 kn, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Održava se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-27/13 od 25. siječnja 2013. donesen po N. K. javnom bilježniku u S. u dijelu kojim se nalaže ovršeniku (sada tuženiku) u roku od 8 dana platiti ovrhovoditelju (sada tužitelju):

- iznos 17.000,00 kn uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 5. siječnja 2010. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena,

- ovršni trošak u iznosu 1.900,00 kn uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 25. siječnja 2013. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena.

II. Ukida se platni nalog iz rješenja o ovrsi poslovni broj Ovrv-27/13 od 25. siječnja 2013. donesen po N. K., javnom bilježniku u S., u dijelu kojim se nalaže ovršeniku (sada tuženiku) u roku od 8 dana platiti ovrhovoditelju (sada tužitelju) ovršni trošak u iznosu 387,50 kuna sa zateznim kamatama tekućim od donošenja rješenja o ovrsi.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju daljnje parnične troškove u iznosu 8.125,00 kuna sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 29. travnja 2015. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena.“

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a o kojem pitanju je Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Predlaže da se presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji preinače na način da se ukine platni nalog iz rješenja o ovrsi poslovni broj Ovrv-27/13 od 25. siječnja 2013. donesen po N. K., javnom bilježniku u S. i naknadi tuženiku trošak parničnog postupka, podredno da se iste ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži i trošak revizijskog postupka.

U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio da se revizija tuženika odbaci kao nedopuštena. Traži trošak sastava odgovora na reviziju.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju samo ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kako se to primjerice navodi u t. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 17.000,00 kn koji iznos je tužitelj isplatio trećoj osobi - oštećeniku na ime naknade štete prouzročene u štetnom događaju od 29. veljače 2002. skrivljenim ponašanjem tuženika, kao njegovog osiguranika.

U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno da je 29. rujna 2002. došlo do prometne nesreće u kojoj je oštećeniku I. D. Z. prouzročena šteta i to šteta na ogradi u visini 10.547,60 kn te šteta na automobilu u iznosu 5.202,40 kn, da je predmetnu nezgodu prouzročio tuženik upravljajući osobnim vozilom „Opel Ascona“ reg. ozn. …, pri čemu je bio pod utjecajem alkohola od 0,89 g/kg, da je navedeni automobil bio osiguran kod tužitelja, da je tužitelj 4. siječnja 2010. oštećenoj osobi iz štetnog događaja za koji je tuženik kriv isplatio ukupan iznos 17.000,00 kn.

Na temelju navedenih utvrđenja sudovi su prihvatili predmetni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 17.000,00 kn pozivom na odredbe čl. 939. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) i čl. 87. st. 3. Zakona o osiguranju („Narodne novine“ broj 46/97, 116/99 i 11/02) zaključujući da je tužitelj dokazao pretpostavke za regresno potraživanja od tuženika. Pri tome su ocijenili da tražbina tužitelja nije zastarjela, jer da je tužitelj ustao tužbom na isplatu unutar zastarnog roka od pet godina propisanog odredbom iz čl. 371. ZOO, s obzirom da je štetni događaj nastupio 29. veljače 2002., isplata oštećeniku je izvršena 4. siječnja 2010., a da je tužba podnesena 25. siječnja 2013., kao i da se na konkretan slučaj ne primjenjuje trogodišnji zastarni rok.

U predmetnoj reviziji tuženik je postavio sljedeće materijalnopravno pitanje:

„Koliki je rok zastare u slučaju regresnog potraživanja osiguratelja prema svom osiguraniku temeljenog na gubitku prava iz osiguranja?“

Obrazlažući važnost postavljenog pitanja revident ističe da je ovaj sud o postavljenom pitanju, tj. u slučaju regresnog potraživanja osiguratelja prema svom osiguraniku temeljenog na gubitku prava iz osiguranja već zauzeo shvaćanje, te se poziva na odluke ovog suda broj Rev-x 345/15-2 od 1. rujna 2015., Rev-x 420/14-2 od 9. rujna 2014., Rev-1432/10-2 od 4. travnja 2012., Rev-1371/09-2 od 20. travnja 2010., Rev-56/00-2 od 8. srpnja 2004., pritom navodeći da shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda o tom pitanju.

Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a st. 2. ZPP, u pobijanom dijelu i u okviru postavljenog materijalnopravnog pitanja, ovaj sud nalazi da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa zauzetim shvaćanjem ovog suda o tom pitanju.

Naime, odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO/05 - koji se primjenjuje u konkretnom slučaju) propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Odredbom čl. 234. st. 3. ZOO/05 propisan je takav poseban rok zastare kod ugovora o osiguranju, te je propisano da tražbine osiguratelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine.

Revizijski sud je u više odluka zauzeo pravno shvaćanje da regresno potraživanje osiguratelja prema svom osiguraniku iz ugovora o osiguranju, zastarijeva u roku od tri godine, te da zastarijevanje kod takvih regresnih tražbina počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku (tako ovaj sud u odlukama Rev-x 345/15-2 od 1. rujna 2015., Rev-x 420/14-2 od 9. rujna 2014., i dr.). Zbog navedenog osnovano revident navodi da je pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi u suprotnosti sa zauzetim pravnim shvaćanjem revizijskog suda o tom pravnom pitanju.

Naime, s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o regresnom zahtjevu osiguravatelja prema svom osiguranika iz Ugovora o osiguranju, to takav zahtjev zastarijeva u roku od tri godine u smislu odredbe čl. 234. st. 3. ZOO kojom je propisan takav rok zastare kod ugovora o osiguranju.

Nadalje, predmetnu tužbu (ranije ovršni prijedlog) tužitelj je podnio 25. siječnja 2013.

S obzirom da zastara regresne tražbine osiguratelja prema svom osiguraniku počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku, a imajući na umu utvrđenje da je tužitelj 4. siječnja 2010. isplatio oštećeniku iznos 17.000,00 kn, to proizlazi da je već u trenutku podnošenja tužbe (ovršnog prijedloga javnom bilježniku) istekao trogodišnji zastarni rok, slijedom čega je utužena tražbina tužitelja zastarjela.

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP valjalo prihvatiti reviziju tuženika i presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji u pobijanom dijelu preinačiti i platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika N. K. iz S. poslovni broj Ovrv-27/13 od 25. siječnja 2013. ukinuti i odlučiti kao u izreci (točka I. izreke).

S obzirom da su nižestupanjske presude preinačene, valjalo je sukladno odredbi iz čl. 166. st. 2. ZPP odlučiti i o parničnom trošku, i to na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, te ujedno nalaže tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka koji se odnosi na trošak zastupanja po punomoćniku na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14 i 118/14– dalje: Tarifa). Tuženiku je valjalo priznati trošak za sastav podneska od 27. siječnja 2015. po Tbr. 8/1 u iznosu 1.000,00 kn, za zastupanje na ročištima od 23. siječnja 2015. i 17. ožujka 2015. po Tbr. 9/1 u iznosu od po 1.000,00 kn, za zastupanje na ročištima od 5. svibnja 2014. i 12. studenoga 2014. po Tbr. 9/3 u iznosu od po 500,00 kn, za sastav žalbe od 11. svibnja 2015. po Tbr. 10/1 u iznosu 1.250,00 kn, odnosno ukupno 5.250,00 kn, kao i PDV od 25% (Tbr. 42) u iznosu 1.312,50 kn, te sudske pristojbe sukladno Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11 i 157/13) i to na prigovor protiv platnog naloga u iznosu 520,00 kn (Tbr. 1/3), te na žalbu protiv presude u iznosu 1.040,00 kn (Tbr. 3/1), odnosno ukupno 8.122,50 kn. U ostalom dijelu do zatraženog iznosa 10.152,50 kn zahtjev tuženika za nadoknadu parničnih troškova nije osnovan (točka II. izreke).

Tuženiku je dosuđen i trošak sastava revizije koji je bio potreban, u skladu s Tbr. 10. t. 6. i Tbr. 42. Tarife u iznosu 1.875,00 kn, te pristojbe na reviziju (Tbr. 3/1) u iznosu 1.040,00 kn, odnosno 2.915,00 kn (točka III. izreke).

Tužitelju nisu priznati troškovi odgovora na reviziju koji u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP nije bio nužan u ovom postupku (točka IV. izreke).

Zagreb, 13. ožujka 2019.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v. r.