Revr-187/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 187/17-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz N. M., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-108/2015-2 od 18. studenoga 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-8779/14-16 od 24. srpnja 2015., u sjednici održanoj 30. siječnja 2018.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-8779/14-16 od 24. srpnja 2015. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 25.935,79 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose na način pobliže naznačen u izreci (točka I. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 10.937,50 kn sa zateznim kamatama (točka II. izreke), a odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u daljnjem iznosu 937,50 kn (točka III. izreke).

Presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-108/2015-2 od 18. studenoga 2016. preinačena je prvostupanjska presuda odbijanjem zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa 25.935,79 kn sa zateznim kamatama te zahtjeva za naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama (točka 1. izreke), te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 3.750,00 kn (točka 2. izreke).

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), predlažući da revizijski sud pobijanu presudu ukine, odnosno preinači. Traži trošak sastava revizije. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija je dopuštena, međutim nije osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (tzv. redovnu reviziju) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa te ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a.

Obzirom da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi 200.000,00 kn, da se ne radi o sporu iz odredbe čl. 382. st. 1. t. 2. ZPP-a, te da pobijana presuda nije donesena prema odredbi čl. 373.a i 373.b ZPP-a, već na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a, to protiv pobijane presude nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP-a.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju iz čl. 381. st. 1. istoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati tu praksu.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu troškova prijevoza na posao i s posla, dospjelih u razdoblju od lipnja 2011. do svibnja 2014.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je rješenjem Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 4. veljače 2004. tužitelju priznato pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza na posao i s posla autobusom na relaciji R.-Z. i obratno, te da je rješenjem Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 14. svibnja 2012. tužitelju priznata naknada za međumjesni prijevoz na posao i s posla na relaciji R.-Z. i obratno u visini najjeftinije mjesečne karte prijevoznika A. p. d.d. V.

Prvostupanjski je sud, pošavši od utvrđenja da tužitelj u utuženom razdoblju, zbog rada u turnusima, subotom, nedjeljom, blagdanima, nije bio u mogućnosti koristiti javni prijevoz, odnosno da mu kupnja mjesečne karte prijevoznika A. p. d.d. V. ne bi pokrila stvarne troškove prijevoza na posao i s posla, sukladno odredbi čl. 59. st. 8. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'', broj 93/08) i 59. st. 5. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'', broj 89/12), a u vezi sa čl. 3. st. 1. Pravilnika o naknadi troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji (''Narodne novine'', broj 141/04 i 22/05

– dalje: Pravilnik/04), ocijenio da tužitelju pripada pravo na naknadu troškova prijevoza prema cijeni dnevne, odnosno pojedinačne karte autobusnog prijevoznika na predmetnoj relaciji, za svaki dolazak i odlazak s posla.

Drugostupanjski je sud, polazeći od činjenice da je konačnim rješenjima, dakle upravnim aktima tuženika od 4. veljače 2004. i 14. svibnja 2012. odlučeno o pravu tužitelja na naknadu troškova prijevoza u visini najjeftinije mjesečne autobusne karte, ocijenio da je sukladno odredbi čl. 12. ZPP-a vezan za iste, pa da stoga tužitelju ne pripada pravo na isplatu naknade u nekoj drugoj visini, pa tako niti u visini pojedinačne dnevne autobusne karte kako je to potraživao u ovom postupku.

Osporavajući pravilnost zaključaka drugostupanjskog suda, tužitelj je u reviziji postavio sljedeća pitanja:

''Da li propust radnika u vidu nepokretanja upravnog spora protiv rješenja Ministarstva obrane kojim je odlučeno o pravu na naknadu troškova međumjesnog prijevoza na posao i s posla u visini cijene najjeftinije mjesečne karte prijevoznika koji prometuju na relaciji međumjesnog prijevoza isključuje pravo radnika da potražuje razliku troškova prijevoza (novčana potraživanja proizašla iz radnog odnosa) u parničnom postupku (čl. 1. Zakona o parničnom postupku) ukoliko radnik zbog voznog reda ugovorenog prijevoznika i načina rada u turnusima nije imao mogućnost korištenja organiziranog prijevoza samo jednog autoprijevoznika s kojim poslodavac ima zaključen ugovor na njegovim redovnim međumjesnim linijama, uslijed čega su tužitelju nastali dodatni troškovi međumjesnog prijevoza na posao i s posla?

Primjenjuje li se na djelatnu vojnu osobu kojoj je radno vrijeme organizirano kao rad u turnusima 12-24-12-48 (slijedom čega nužno mjesečno ostvaruje sate prekovremenog rada) čl. 3. st. 1. odredba Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji (NN 141/04, 22/05): 'Djelatnoj vojnoj osobi koja zbog potrebe službe bude angažirana na poslu izvan svog redovnog radnog vremena i pri tome ne može koristiti organizirani prijevoz iz članka 2. stavka 1. ovoga pravilnika, isplatiti će se naknada troškova prijevoza na posao i s posla prema cijeni pojedinačne karte javnog prijevoza'.''

Obrazlažući važnost navedenih pitanja tužitelj ukazuje na pravno shvaćanje ovog suda izraženo u odluci poslovni broj Revr-1099/2010 od 21. prosinca 2011., na odluku Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-9721/99 od 31. listopada 2000., te na presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž R-49/15 od 10. veljače 2016., Gž-1833/13 od 26. kolovoza 2015., Gž-2169/13 od 13. studenog 2013., Gž-1176/14 od 13. siječnja 2016., Gž-666/11 od 12. listopada 2011., i Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gžr- 22/12 od 16. srpnja 2014., a u kojima tvrdi da je o navedenim pitanjima zauzeto drugačije shvaćanje od onoga na kojem je utemeljena pobijana drugostupanjska odluka.

Uvidom u presudu ovoga suda poslovni broj Revr-1099/2010 od 21. prosinca 2011., utvrđeno je da je predmet odlučivanja u tom postupku bio zahtjev državnog službenika, djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova, za naknadu troškova mjesnog prijevoza na temelju važećeg Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike. Budući da iz navedenog proizlazi da se ne radi o istovjetnim predmetima, ne može se govoriti o pravnom shvaćanju izraženom u pobijanoj presudi koje bi bilo suprotno shvaćanju revizijskog suda izraženom u odluci na koju se poziva revident.

Nadalje, u odluci Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-9721/99 od 31. listopada 2000. izraženo je shvaćanje da se o pravu na isplatu jubilarne nagrade, naknade za prekovremeni rad i razlike putnih troškova djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova ne odlučuje u upravnom postupku, pa stoga niti u toj odluci zauzeto pravno shvaćanje nema značaj razloga važnosti za postavljena pitanja u predmetnom postupku, u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

Međutim, u presudi Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž R-49/15-2 od 10. veljače 2016., donesenoj u postupku vođenom povodom zahtjeva tužitelja-djelatne vojne osobe za naknadu troškova prijevoza na posao i s posla (kojem je konačnim rješenjem nadležnog tijela tuženika-Ministarstva obrane odbijen zahtjev za naknadu tih troškova prijevoza) izraženo je shvaćanje da akti tuženika kojima se odlučuje o naknadi troškova prijevoza djelatne vojne osobe nemaju značenje upravnog akta protiv kojih bi bilo dopušteno voditi upravni spor, pa je u tom parničnom postupku, primjenom odredbe čl. 3. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji, prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu zatraženih troškova prijevoza.

Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s odredbom čl. 382. st. 2. ZPP-a ovaj sud je ocijenio da su pravna pitanja zbog kojih je revizija podnesena važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, budući da je pobijana odluka posljedica stava drugostupanjskog suda u odnosu na ta pravna pitanja o kojem postoji suprotna praksa drugostupanjskih sudova, i da je stoga revizija dopuštena, te je ovaj sud pobijanu odluku ispitao samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog postavljenih pravnih pitanja sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a.

Odredbom čl. 4. st. 1. Pravilnika/04, donesenog na temelju Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 33/02, 58/02 i 175/03) propisano je da djelatna vojna osoba zahtjev za osiguranje prijevoza na posao i s posla, odnosno naknadu troškova prijevoza, podnosi zapovjedniku samostalne postrojbe odnosno čelniku ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen.

Odredbom čl. 5. st. 6. i 7. Pravilnika/04 određeno je da je za djelatnike Ministarstva obrane rješenje ovlašten donijeti čelnik ustrojstvene jedinice u koju je djelatnik raspoređen, a da o zahtjevu za naknadu troškova prijevoza osoba raspoređenih u Oružane snage odlučuju osobe koje odredi načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga, dok je odredbom čl. 5. st. 8. Pravilnika/04 određeno da o žalbi na rješenje odlučuje pomoćnik ministra obrane za ljudske sustave.

Nadalje, odredbom čl. 5. st. 1. Pravilnika/13, donesenog na temelju Zakona o službi u oružanim snagama (''Narodne novine'', broj 73/13) određeno je da djelatna vojna osoba zahtjev za ostvarivanje prava na prijevoz podnosi čelniku ustrojstvene jedinice Ministarstva obrane u koju je raspoređen, odnosno nadređenom zapovjedniku bojne, njemu ravne ili više razine.

Prema odredbi čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama (''Narodne novine'', broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09) o svim pitanjima koja nisu uređena tim Zakonom ili propisima donijetima na temelju tog Zakona primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima, dok je odredbom čl. 63. st. 1. Zakona o državnim službenicima (''Narodne novine'', broj 92/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08 i 49/11) propisano da je odlučivanje o rasporedu na radno mjesto te drugim pravima i obvezama državnih službenika, kao i prestanku državne službe, upravna stvar.

Iz navedenoga proizlazi da odlučivanje o pravu tužitelja-djelatne vojne osobe za naknadu troškova prijevoza, predstavlja upravu stvar o kojoj u upravnom postupku odlučuje nadležno tijelo tuženika.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je, da je odlučujući o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, rješenjem Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 4. veljače 2004. tužitelju priznato pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza na posao i s posla autobusom na relaciji R.-Z. i obratno, te da je rješenjem Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 14. svibnja 2012. tužitelju priznata naknada za međumjesni prijevoz na posao i s posla na relaciji R.-Z. i obratno u visini najjeftinije mjesečne karte prijevoznika A. p. d.d. V.

Slijedom navedenoga, a budući da je u upravnom postupku odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova prijevoza, rješenjima koja su postala konačna i pravomoćna (tužitelj protiv istih nije u tom postupku podnosio pravne lijekove), to se ne mogu sada u parničnom postupku sudovi upuštati u ocjenu pravilnosti i zakonitosti rješenja donesenih u upravnom postupku (čl. 12. ZPP-a), pa stoga niti odlučivati pripada li tužitelju pravo na isplatu naknade troškova prijevoza u nekoj drugoj visini od one određene takvim odlukama, pa tako niti u visini pojedinačne dnevne karte iz odredbe čl. 3. Pravilnika/04.

Slijedom navedenoga, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena, reviziju je trebalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti, kako je odlučeno u izreci.

Zagreb, 30. siječnja 2018.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.