Croatian Supreme Court dismisses appeal on procedural and substantive grounds regarding wrongful dismissal damages.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against lower court rulings that rejected her claims for damages and reinstatement. The plaintiff argued for significant compensation and job restoration, but the courts found the dismissal lawful due to her failure to seek timely judicial protection. Consequently, the court held that no liability existed for damages and that certain wage claims were time-barred.
Legislator headnote
AI generatedčl. 392.a ZPP; čl. 393. i 400. ZPP; čl. 102. ZR; čl. 131. ZR; Revizija se odbija ako su nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili zakonitost otkaza jer radnik nije tražio sudsku zaštitu u roku, te ako su potraživanja zastarjela.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Revr 806/06-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. G. iz Z., protiv tuženika Z. b. d.d. iz Z., radi naknade štete i poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gžr-882/05 od 20. prosinca 2005. kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Zagrebu, posl. br. Pr-23645/03 od 23. ožujka 2005., u sjednici održanoj dana 16. listopada 2007.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gžr- 882/05 od 20. prosinca 2005. kao neosnovana.
r i j e š i o j e:
Odbija se revizija tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gžr- 882/05 od 20. prosinca 2005. kao neosnovana.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odlučeno:
Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„Tuženik Z. b. d.d. dužna je tužiteljici platiti iznos od 1.393.520,00 kn, kao i novčani iznos koji bude utvrđen nakon provedenog financijskog vještačenja sa zakonskom zateznom kamatom po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate od presuđenja do isplate, sve u roku od 8 dana“.
Drugostupanjskim rješenjem je potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odlučeno:
„Odbacuje se tužba u dijelu koji se odnosi na poništenje odluke tuženika o osobno uvjetovanom otkaza od 30 prosinca 1998. godine i u dijelu u kojem tužiteljica traži povratak na radno mjesto, priznavanje staža, uplatu svih doprinosa za socijalno, zdravstveno i mirovinsko osiguranje i priznavanje drugih zakinutih prava iz radnog odnosa.“
Protiv te presude i tog rješenja reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude i oba nižestupanjska rješenja ukinu.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija nije osnovana.
Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 - dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu odluku samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka opširni navodi revidentice svode se na sljedeće prigovore:
- da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP,
- pred oba nižestupanjska suda počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP,
- da je u postupku pred oba nižestupanjska suda počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP,
- da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
Prema odredbi čl. 354. st. 1. ZPP bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
Iz sadržaja navoda revidentice u tom pravcu nije vidljivo koju odredbu ZPP-a bi nepravilno primijenio drugostupanjski sud, ali može se razabrati da revidentica smatra da drugostupanjski sud nije razmatrao bitne žalbene prigovore, pa to ukazuje da revidentica smatra da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 375. st. 1. ZPP. Prema toj zakonskoj odredbi u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja. Suprotno navodima revidentice obrazloženje odluke drugostupanjskog suda sadrži razloge u odnosu na sve žalbene prigovore koji su od odlučnog značenja i u odnosu na sve činjenice koje su od odlučnog značenja za donošenje odluke.
Zbog toga nije osnovan prvi prigovor revidentice.
Prema odredbi čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom.
Revidentica smatra da je navedena povreda počinjena time što u postupku nije saslušana kao stranka. Na taj prigovor treba reći da u skladu s odredbom čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U slučaju da sud odluči ne provesti dokaze saslušanjem stranaka time ne čini bitnu povredu na koju se poziva revidentica već postupa u skladu s odredbom čl. 220. st. 2. ZPP. Načelo obostranog saslušanja stranaka (čl. 5. ZPP) znači da je sud dužan svakoj stranci dati mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne strane, a ne da je sud dužan provesti dokaz saslušanjem stranaka. Tako je u ovom predmetu pred prvostupanjskim sudom i postupljeno – što je pravilno ocijenio i drugostupanjski sud.
Zbog toga nema nezakonitosti u postupcima sudova u odnosu na pružanje mogućnosti tužiteljici da raspravlja pred sudom, pa nije osnovan ni drugi prigovor revidentice.
Prema odredbi čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP bitna povreda uvijek postoji, između ostalog, ako stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba. Revidentica se u tom pravcu poziva na odredbu čl. 91. ZPP navodeći da osoba koja je u prvostupanjskom postupku zastupala tuženika nije dokazala da ima položen pravosudni ispit – što bi u smislu čl. 91. ZPP bio uvjet za pravilnost zastupanja tuženika. Međutim, što je pravilno ocijenio i drugostupanjski sud, prema odredbi čl. 354. st. 3. ZPP zato što stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba – žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostatci tiču, a ne i protivna stranka. Eventualni nedostatak u zastupanju u smislu čl. 91. ZPP ne može štetiti protivnoj stranci, već samo zastupanoj osobi.
Zbog toga nije osnovan ni treći prigovor revidentice.
Konačno, neosnovano prigovara revidentica da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Suprotno navodima revidentice u obrazloženju drugostupanjske presude i rješenja navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama bez proturječnosti, pa se pravilnost i zakonitost odluke može sa sigurnošću ispitati.
Dakle, nije osnovan niti četvrti od navedenih prigovora, pa nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
U ovom predmetu je riječ o zahtjevu tužiteljice za isplatu (naknade štete) i isplatu u vezi radnog odnosa kao i isplata otpremnine (temeljenu na tvrdnji da je tuženik tužiteljici nezakonito otkazao ugovor o radu).
Također, tužiteljica je u ovom predmetu podnijela zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti naprijed navedenog otkaza ugovora o radu iako je tužba s takvim zahtjevom već bila odbačena pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Zagrebu, posl. br. Pr-4064/99 od 6. ožujka 2001. (potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-8339/01 od 9. listopada 2002. protiv kojeg je odbijena revizija rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revr-256/03 od 18. veljače 2004. – list 98 – 100 ovog spisa).
Nižestupanjski sudovi u odnosu na zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu temelje odluku na stajalištu da tužiteljici ne pripada pravo na sudsku zaštitu. U odnosu na novčane zahtjeve nižestupanjski sudovi smatraju da za naknadu štete nema protupravne štetne radnje tuženika, jer se odluka o otkazu ugovora o radu ne može smatrati nezakonitom, dok je u pogledu zahtjeva za isplatu otpremnine i razlike plaće nastupila zastara.
Prije svega, treba reći da je odredbom čl. 126. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95 – 114/03 – dalje: ZR) propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno od dana saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ukoliko poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva radnika iz st. 1. ovog članka ne udovolji tom zahtjevu radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom (čl. 126. st. 2. ZR). Odredbom čl. 126. st. 4. ZR je propisano da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz st. 1. tog članka.
U konkretnom slučaju tužiteljica je tužbu za zaštitu svojih prava podnijela sudu dana 30. prosinca 2003. godine, a temeljem saznanja da je tuženik donio odluku o otkazu ugovora o radu. U postupku je utvrđeno da je tužiteljica žalbu protiv odluke o otkazu ugovora o radu uputila tuženiku kao poslodavcu 5. svibnja 1999., a navedenom žalbom je zahtijevala zaštitu svojih prava od poslodavca zbog tog otkaza, pa je u skladu s citiranim odredbama čl. 126. st. 1. i 2. ZR tužbu radi zaštite svojih prava mogla podnijeti do 5. lipnja 1999. jer nakon tog datuma više ne može ostvarivati pravo na sudsku zaštitu.
Zbog toga nisu ispunjene pretpostavke za traženje sudske zaštite predviđene odredbama čl. 126. ZR, pa su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili navedene zakonske odredbe kad su odbacili tužbu u dijelu u kojem tužiteljica traži utvrđenje da je otkaz ugovora o radu nedopušten, te da radni odnos nije prestao kao i u dijelu u kojem se nalaže tuženiku da vrati tužiteljicu na radno mjesto.
Revidentica se u odnosu na odluku kojom je odbačena njena tužba u smislu naprijed navedenog poziva na odredbu čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP smatrajući da je prvostupanjski sud u tom dijelu „prekoračio tužbeni zahtjev“. Međutim, drugostupanjski sud je svojim rješenjem odbio žalbu tužiteljice i potvrdio prvostupanjsko rješenje kojim je odbačen dio tužbe, pa nije razumljiv navedeni prigovor, jer nije jasno na koji način se takva odluka mogla smatrati „prekoračenjem tužbenog zahtjeva“. Također, revidentica u tom dijelu revizije iznosi činjenične prigovore, a prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija se ne može izjaviti, pa takvi navodi revidentice nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.
Zbog svega navedenog nije ostvaren niti jedna od revizijskih razloga u odnosu na odluku nižestupanjskih sudova o odbacivanju dijela tužbe kojim je postavljen zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza i vraćanje na rad.
U pogledu primjene materijalnog prava u odnosu na pobijanu presudu treba reći da su nižestupanjski sudovi pravilno smatrali zahtjev za naknadu štete zbog nedopuštenosti otkaza neosnovanim, jer nije utvrđeno da bi otkaz ugovora o radu koji je dao tuženik tužiteljici bio nedopušten. Naprotiv, s obzirom da tužiteljici ne pripada pravo na sudsku zaštitu protiv odluke o otkazu ta odluka tuženika se smatra zakonitom, pa nije ispunjena osnovna pretpostavka za odgovornost za štetu iz odredaba čl. 102. st. 1. i 2. ZR. Naime, u smislu navedenih zakonskih odredaba ako radnik pretrpi štetu na radu i u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, a pravo na naknadu štete iz st. 1. ovoga čl. odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa. Dakle, za odgovornost za naknadu štete kakvu traži tužiteljica u ovom predmetu je odlučno da je poslodavac uzrokovao radniku štetu povredom njegovih prava iz radnog odnosa, a u odnosu na navedeni otkaz ugovora o radu takve povrede nema – odluka o otkazu se smatra zakonitom, jer je tužiteljica propustila u propisanom roku tražiti sudsku zaštitu.
Također, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili odredbu čl. 131. ZR u odnosu na zahtjev za isplatu otpremnine i razlike plaće, jer je za navedena potraživanja nastupila zastara. Naime, prema odredbi čl. 131. ZR potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva za tri godine, a u postupku je utvrđeno da je od dospjelosti tih potraživanja do podnošenja tužbe prošlo više od tri godine.
Revidentica u dijelu revizije, koji se odnosi na taj dio pobijane presude, ponavlja navode o bitnim povredama (o kojima je već naprijed bilo riječi), dok u odnosu na primjenu materijalnog prava, osim navoda da je „pogrešno primijenjeno materijalno pravo“ iz odredbe čl. 79. ZR, kojom je utvrđeno pravo na otpremninu, ne iznosi ništa određeno. Materijalno pravo iz odredbe čl. 79. ZR je pravilno primijenjeno, jer je zahtjev u smislu navedene zakonske odredbe neosnovan u slučaju da je nastupila zastara – kao što je upravo u ovom predmetu slučaj.
Zbog toga nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Iz tih razloga, na temelju čl. 393. i čl. 400. ZPP je odlučeno kao u izreci.
U Zagrebu, 16. listopada 2007
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.