Gzz-18/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-18/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza kao predsjednika vijeća, mr. Jasne Brežanski, Ivana Mikšića, Katarine Buljan i Ljubice Munić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. V. iz D., zastupanog po M. M., odvjetnici u T., protiv tuženika Republike Hrvatske, radi isplate, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 30. studenog 2001. godine broj G-DO-1123/01, protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Šibeniku od 27. kolovoza 2001. godine broj Gž-816/2001, kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Drnišu od 29. ožujka 2001. godine broj P-5/2001, u sjednici održanoj dana 01. srpnja 2003. godine

p r e s u d i o j e :

Zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju, na ime razlike plaće za razdoblje od 10. studenog 1997. godine do 10. studenog 2000. godine, iznos od 25.883,42 kn, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je navedeno u izreci te presude, i naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 2.732,80 kn. Presudom Županijskog suda u Šibeniku kao suda drugog stupnja djelomično je odbijena žalba tuženika kao neosnovana, te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju na ime razlike plaće za razdoblje od 28. prosinca 1997. do 29. srpnja 2000. godine iznos od 21.319,05 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu uz uvažavanje žalbe tuženika rješenjem ukinuta prvostupanjska presuda i predmet je vraćen na ponovno suđenje.

Protiv navedene drugostupanjske presude Državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku – ZPP (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99), te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da pobijana presuda bude ukinuta i da predmet bude vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na zahtjev za zaštitu zakonitosti tužitelj predlaže da zahtjev bude odbijen kao neosnovan, uz naknadu troškova odgovora.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Predmet spora u ovoj parnici predstavlja zahtjev tužitelja, koji je kod tuženika zaposlen na službeničkom mjestu prometnog policajca u III. policijskoj postaji D., za isplatu iznosa uvećanja plaće temeljem odredbe iz čl. 19. st. 1. toč. 2. Zakona o područjima posebne državne skrbi (“Narodne novine” broj 44/96, 124/97 i 73/2000), kojom je određeno da se plaće državnih službenika i namještenika u tijelima državne uprave, tijelima sudbene vlasti i drugim državnim tijelima, a koji su zaposleni na područjima od posebne državne skrbi, uvećavaju u odnosu na plaće u drugim dijelovima Republike Hrvatske za 25% na područjima II. skupine iz čl. 5. istog Zakona.

Pobijanom presudom ocijenjen je osnovanim dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu razlike plaće za razdoblje od 28. prosinca 1997. godine do 29. srpnja 2000. godine, jer je utvrđeno da je tužitelj u tom razdoblju ostvario pravo na uvećanje plaće temeljem navedene zakonske odredbe.

U odnosu na istaknuti prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, u zahtjevu za zaštitu zakonitosti se ističe da je, s obzirom na odredbu iz čl. 17. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi (“Narodne novine” broj 73/2000) o tužbenom zahtjevu trebalo odlučiti uz primjenu odredaba tim Zakonom noveliranog Zakona o područjima posebne državne skrbi, uz čiju primjenu tužitelju ne bi pripadalo pravo na uvećanje plaće temeljem rečene odredbe iz čl. 19., jer tužitelj nema prebivalište na području posebne državne skrbi, a što je prema odredbi iz čl. 2. st. 2. noveliranog Zakona uvjet za stjecanje prava iz tog Zakona.

Prema odredbi iz čl. 17. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi, postupci pokrenuti radi ostvarivanja prava iz ovog Zakona do dana stupanja na snagu ovoga Zakona dovršit će se po odredbama ovoga Zakona.

U svezi tumačenja smisla i sadržaja citirane odredbe, postavlja se pitanje značenja sintagme “postupci pokrenuti radi ostvarivanja prava”, jer se ta pojmovna cjelina može tumačiti u užem i širem smislu.

Naime, treba razlikovati postupak u kojem se traži kondemnatorna zaštita nekog već stečenog prava od postupka koji se pokreće radi ostvarivanja prava zahtjevom za priznanje tog prava i u kojem odluka kojom se to pravo priznaje ima konstitutivni učinak. Državni službenik stječe pravo na plaću, odnosno povećanje plaće, ispunjenjem propisanih pretpostavki, po samom zakonu, pa stoga postupak u kojem se traži ispunjenje dospjele obveze isplate plaće koja proizlazi iz tog prava predstavlja postupak zaštite već stečenog prava.

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, navedena odredba ne odnosi se na takav postupak, jer bi drugačije tumačenje te odredbe imalo za posljedicu povredu stečenih prava radnika, što sasvim izvjesno nije bila prava volja zakonodavca, već se ista odredba u pravilu tiče upravnih postupaka u kojima se odlučuje o priznavanju prava iz Zakona o područjima posebne državne skrbi.

Sukladno tome, drugostupanjski sud je materijalno pravo pravilno primijenio kada je pitanje osnovanosti zahtjeva za isplatu razlike plaće za razdoblje od 28.12.1997. do 29. srpnja 2000. godine, kao dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima od posebne državne skrbi, ocijenio uz primjenu nenoveliranog Zakona o područjima od posebne državne skrbi.

Nadalje, u zahtjevu za zaštitu zakonitosti neosnovano se ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP pogrešnom primjenom odredbe iz čl. 12. st. 1. istog Zakona, jer da sud nije bio ovlašten sam rješavati pitanje tužiteljevog prava na uvećanje plaće koje se pojavljuje kao prethodno pitanje, već da se to pitanje može riješiti samo kao glavno pitanje u upravnom postupku donošenjem rješenja u skladu s odredbom iz čl. 5. st. 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti (“Narodne novine” broj 74/94 i dr.).

Prema odredbi iz čl. 12. st. 1. ZPP, u slučaju kada odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riještiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Dakle, parnični sud nije ovlašten sam riješiti prethodno pitanje koje spada u nadležnost upravnog tijela o kojem upravno tijelo nije odlučilo kao o glavnom pitanju, samo ako je ta zapreka posebnim propisimaa određena.

Kako niti Zakonom o državnim službenicima i namještenicima, a niti nekim drugim propisom nije isključeno ovlaštenje suda da kao prethodno pitanje riješi pitanje postojanja prava državnog službenika na plaću, to je, suprotno tvrdnji Državnog odvjetnika, sud pravilno primijenio odredbu iz čl. 12. st. 1. ZPP kada je prethodno pitanje tužiteljevog prava na uvećanje plaće sam riješio.

Suprotno ocjeni Državnog odvjetnika, državni službenici ne stječu pravo na plaću donošenjem rješenja o plaći kao upravnog akta temeljem odredbe iz čl. 5. st. 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti (“Narodne novine” broj 74/94 i dr.), jer su plaće državnih službenika propisane zakonom, te se, kako je već naprijed navedeno, ostvaruju ispunjenjem zakonom propisanih pretpostavki, dok rješenje o plaći ima deklaratorni značaj.

Da državni službenici ne stječu pravo na plaću donošenjem rješenja o plaći, te da to rješenje ima deklaratorni značaj, proizlazi iz odredbe čl. 149. st. 1. Zakona o državnim službenicima i namještenicima, prema kojoj plaće državnih službenika i namještenika “utvrđuju se” razvrstavanjem u platne razrede grupa, položaja, zvanja i raznih mjesta, te odredaba iz čl. 154. istog Zakona, prema kojima pravo na plaću državni službenici ostvaruju od dana postavljenja ako posebnim propisom nije drugačije uređeno, a pravo na povećanje plaće ostvaruju od prvoga dana narednog obračunskog razdoblja, računajući od dana kada su ostvarili pravo na povećanje plaće.

Stoga se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti neosnovano ističe da su sudovi mogli odlučivati o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva tek nakon donošenja rješenja o plaći.

Predmetni spor predstavlja spor iz radnog odnosa, za čije rješavanje postoji sudska nadležnost, sukladno odredbi iz čl. 1. ZPP, pa se stoga u zahtjevu za zaštitu zakonitosti potpuno neosnovano i proizvoljno ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP.

Slijedom izloženog proizlazi da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka koje se ističu u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, te da ne postoji pogrešna primjena materijalnopravnih odredaba koja se navodi u zahtjevu, pa je na temelju odredbe iz čl. 393. u svezi s odredbom iz čl. 408. st. 2. ZPP, zahtjev za zaštitu zakonitosti odbijen kao neosnovan. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi odgovora na zahtjev za zaštitu zakonitosti jer isti nije bio potreban radi vođenja postupka, u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 01. srpnja 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v. r.