Rev-607/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 607/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. G. iz Z., zastupanog po punomoćnicima T. T. i I. U., odvjetnicima u Z., protiv tuženika J. K. iz Z., zastupanog po punomoćniku M. U., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn- 824/10-2 od 16. listopada 2012., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-6138/04-56 od 8. prosinca 2009., u sjednici održanoj 4. travnja 2017.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja Ž. G. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke tuženiku je naloženo da tužitelju isplati 3.200,00 kn i naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.351,51 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate. Pod točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za iznos od 5.800,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. siječnja 2003. do isplate, za iznos od 2.800,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 17. ožujka 2003. do isplate, kao i za iznos zatezne kamate koja na dosuđeni iznos od 3.200,00 kn teče od 27. siječnja 2003. do 7. prosinca 2009., kao i zahtjev za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa. Pod točkom III. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 7.844,75 kn, dok je pod točkom IV. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa.

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovan žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkom II. izreke te u dijelu pod točkom III. izreke za iznos od 7.282,62 kn i u dijelu pod točkom I. izreke kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 3.238,17 kn. Nadalje, odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena je pobijana presuda u dijelu pod točkom I. izreke za iznos od 1.920,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom, dok je preinačena pobijana presuda u dijelu pod točkom I. izreke za iznos od 1.250,00 kn te u odluci o parničnom trošku od 2.113,34 kn i u dijelu točke III. izreke za iznos od 562,13 kn te je suđeno na način da je tužitelj odbijen sa zahtjevom od 1.280,00 kn i sa dijelom priznatog parničnog troška od 2.113,34 kn, sve sa pripadajućom zateznom kamatom. Odbijen je i zahtjev tuženika sa dijelom priznatog parničnog troška od 562,13 kn (dio točke III. izreke), te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe i odgovora na žalbu.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) navodeći postupovnopravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovni postupak.

Tuženik je podnio odgovor na reviziju u kojem osporava navode tužitelja te predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu te potvrditi drugostupanjsku presudu.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Iako tužitelj u reviziji navodi da ju podnosi zbog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, dakle, da podnosi reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, uvidom u obrazloženje pobijane presude ovaj sud ocijenio je kako je ista donesena primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a (iako se drugostupanjski sud pogrešno poziva na odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP-a), pa je protiv iste dopuštena tzv. redovna revizija (čl. 382. st. 1. t. 3. ZPP) stoga ovaj sud nije ni razmatrao navode koji se odnose na tzv. izvanrednu reviziju.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog ozljeda zadobivenih 27. siječnja 2003. kada ga je tuženik fizički napao udarivši ga tvrdim predmetom.

Pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelja, prilikom prelaska pješačkog prijelaza, osobnim vozilom zaobišao tuženik ne vodeći računa da tužitelj kao pješak ima prednost,

- da je tužitelj zamahnuo nogom i udario suvozačevu desnu stražnju stranu vozila otkinuvši "lajsnu",

- da se tuženik vozilom vratio unazad prema tužitelju koji je također krenuo prema vozilu,

- da je tuženik izašao iz vozila i "pajserom" udario tužitelja u ruku i prsni koš,

- da je na temelju nalaza i mišljenja medicinskog vještaka utvrđeno da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio natučenje prsnog koša i V prsta lijeve šake.

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica sud prvog stupnja djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev, zaključivši da je tuženik u cijelosti odgovoran za nastanak štete kod tužitelja u vidu natučenja prsnog koša i V prsta lijeve šake. Drugostupanjski sud je preinačio u dijelu prvostupanjsku presudu zaključivši na temelju iskaza tužitelja i uvida u zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka da je tužitelj doprinio štetnom događaju u omjeru od 40% jer je dao povoda tuženiku da neprimjereno postupa.

Tužitelj u reviziji sadržajno ističe prigovor pogrešne primjene materijalnog prava te navodi kako doprinos tužitelja u smislu odredbe čl. 192. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 , 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) tuženik nije ničim dokazao.

Obzirom na okolnosti konkretnog slučaja koje su dovele do štetnog događaja, a posebice cijeneći postupanje oba sudionika, ocjena je ovog suda da je pravilno drugostupanjski sud ocijenio doprinos tužitelja u omjeru od 40% uz primjenu odredbi čl. 192. st. 1. u svezi s čl. 205. ZOO-a. Naime, doprinos tužitelja sastoji se u njegovom postupanju kada je nogom udario u tuženikovo vozilo a potom i krenuo prema tuženiku koji je izašao iz vozila. Pored navedenog drugostupanjski sud cijeni i činjenicu koja proizlazi iz Zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, odnosno da se tužitelj obratio tuženiku neprimjerenim i uvredljivim riječima.

Nadalje, primjenom odredbi čl. 200. ZOO-a, u svezi s odredbama čl. 192. i 205. ZOO-a pravilno su dosuđeni i iznosi s osnova nematerijalne štete, a uzimajući u obzir vrstu i težinu zadobivenih ozljeda, intenzitet i trajanje fizičkih bolova (1 dan jaki, 2 dana srednji, te 5 dana slabi), te doživljeni strah (primarni u trenutku povrjeđivanja, sekundarni jakog intenziteta 1 dan, srednjeg intenziteta 2 dana, slabijeg intenziteta 3 dana).

Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski navodi valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Zagreb, 4. travnja 2017.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.