Rev-812/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 812/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud, predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića, člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. D. iz C., zastupanog po punomoćniku M. Ž., odvjetniku u Z., protiv tuženika Š. d.o.o., H., zastupanog po punomoćnicima Z. R., D. P. i M. K., odvjetnicima iz Z. odvjetničkog ureda u Prelogu radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Gž-1263/2012-6 od 22. studenoga 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu, Stalna služba u Prelogu, posl. br. P-747/11-83 od 2. prosinca 2011., u sjednici održanoj 22. studenoga 2017.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Nalaže se I-tuženiku Š. d.o.o. (OIB: ...) H. da tužitelju R. D. na ime naknade štete isplati iznos od 217.934,00 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos tekućim od 12. listopada 2004. pa do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom zakonskih posljedica.

Nalaže se tuženom da tužitelju naknadi i trošak ovog parničnog postupka, kao i da na isti plati zatezne kamate tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom zakonskih posljedica." U toč. II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 25.864,67 kn u roku od 15 dana.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužitelj pa se poziva na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Pobija i odluku o parničnom trošku. Predlaže tako da se revizija prihvati a pobijana presuda preinači tako što bi se tužbeni zahtjev prihvatio i tuženiku naložilo naknaditi parnični trošak tužitelju, zajedno s troškom revizije. Podredno predlaže da se prihvati revizije i ukine drugostupanjska presuda i vrati tom sudu na ponovno suđenje ili ukine drugostupanjska zajedno s prvostupanjskom presudom i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži troškove revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Revizijski je sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11– dalje: ZPP) samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u okviru određeno navedenih revizijskih razloga.

Ispitujući na takav način pobijanu presudu ne nalazi se da bi u njenom donošenju bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 375. st. 1. ZPP na koju se sadržajno revizije tužitelj poziva. Ovo stoga što je drugostupanjski sud u svojoj odluci ocijenio one žalbene navode koji su od odlučnog značenja za ovu presudu, pa je utoliko pravilno našao da u prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP zaključivši da je prvostupanjski sud naveo jasne i neproturječne razloge u prilog donošenja odluke o neosnovanosti tužbenoga zahtjeva.

Suprotno reviziji, materijalno je pravo u postupku pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen.

Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja, da je tužitelj od djelatnika tuženika Ž. Ž. kupio 2004. automobil marke T. L. ... koji mu je oduzet zbog sumnje na krađu, ali u međuvremenu i vraćen. Utvrđeno je tako da tuženik u ovome sporu nije bio prodavatelj predmetnog automobila, niti je bio posrednik pri kupnji, a niti je njemu isplaćena kupoprodajna cijena, već je navedena cijena isplaćena njegovom radniku Ž. Ž. koji nije nastupao u ime i za račun tuženika.

Dapače, utvrđeno je da je prilikom preuzimanja automobila tužitelju bio predočen ugovor o kupoprodaji sa D. P.2 kao prodavateljem koji je međutim, samo figurirao kao vlasnik, jer je do prijeporne kupoprodaje tužitelju, taj automobil višestruko bivao prodavan drugim kupcima, ali to nije bilo na odgovarajući način registrirano u dokumentu vozila.

Slijedom takvih utvrđenja valjan je zaključak nižestupanjskih sudova da tuženik nije bio vlasnik vozila koje je prodano tužitelju, niti je s tužiteljem o kupnji navedenog vozila bio u bilo kakvim pregovorima, niti glede cijene niti predmeta kupoprodaje kao bitnih sastojaka kupoprodajnog ugovora, a niti je prijevarno postupao prema tužitelju samim time što je njegov radnik Ž. Ž. bez znanja i suglasnosti tuženika u njegovim prostorijama poduzimao radnje prodaje i svega vezano uz to kako bi kod tužitelja eventualno stvarao privid da se ugovor sklapa sa tuženikom. Da je tome tako proizlazi i iz toga što je Ž. Ž. tužitelja prilikom kupnje obavijestio da će tužitelj kupoprodajni ugovor sklopiti sa D. P.2 kao registriranim vlasnikom tog vozila.

S obzirom na to, pravilan je zaključak da tuženik ne može odgovarati za svog radnika, niti osnovom odredbe čl. 170. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 125/11 – dalje: ZOO), a niti ima elemenata bilo kakve povezanosti sa prijepornom kupoprodajom od strane tuženika.

Utoliko nema niti odgovornosti na strani tuženika za isplatu zatražene štete tužitelju u visini kupoprodajne cijene plaćene za predmetno vozilo osnovom čl. 508. i dr. ZOO. Kada je utvrđeno da tužitelj od tuženika nije kupio predmetni automobil, niti je tuženik na bilo koji način sudjelovao u pregovaranju glede navedene kupnje, tada se bez osnove tužitelj poziva na njegovu odgovornost po odredbi čl. 460. ZOO.

Tužitelj se u reviziji u pretežnom dijelu bavi činjeničnim stanjem međutim, prigovori na utvrđeno činjenično stanje nisu dopušteni revizijski razlozi, pa se njima ovaj sud u revizijskoj fazi postupka ne može baviti, a sve sukladno odredbi iz čl. 385. ZPP.

Kako stoga revizijskim navodima odluka suda stoga ničim nije dovedena u sumnju, valjalo reviziju tužitelja kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 22. studenoga 2017.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.