I Kž-579/2005-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 579/05-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Milivoja Mikora i mr. sc. Branka Brkića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ivone Horvatić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog K. C., zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i 1. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog Karla Crnčića podnesenim protiv presude Županijskog suda u Virovitici od 24. siječnja 2005. godine, broj K-20/03, u sjednici održanoj dana 18. srpnja 2007. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog K. C. kao neosnovane, te se potvrđuje presuda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Virovitici proglašen je krivim K. C. zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i 1. Kaznenog zakona zakona, te mu je temeljem spomenutih zakonskih propisa uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. b Kaznenog zakona utvrđena kazna zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) mjeseci, a temeljem čl. 67. st. 1, 2, 3. i 5. Kaznenog zakona prema njemu je primijenjena uvjetna osuda kojom je izvršenje izrečene kazne odgođeno na vrijeme od 2 (dvije) godine, a koja se neće izvršiti ako optuženik ne počini novo kazneno djelo. Na temelju čl. 82. Kaznenog zakona je od obrtničke radnje „K.“ P., vlasništvo I. K. oduzeta imovinska korist u iznosu od 182.828,45 kuna, a u odnosu na troškove je odlučeno na temelju čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku da je optuženik dužan nadoknaditi trošak kaznenog postupka u iznosu od 7.000,00 kuna, te platiti sudu paušalnu svotu od 1.000,00 kuna.

Nasuprot tome je optuženik, na temelju čl. 354. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i 1. Kaznenog zakona.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude, a u odnosu na osuđujući dio presude žali se zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda ukine u oslobađajućem dijelu i

I Kž 579/05-3

vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a da se optuženiku zbog kaznenog djela za koje je proglašen krivim izrekne adekvatna bezuvjetna sankcija.

Žali se i optuženi K. C. po svojoj braniteljici B. J., odvjetnici iz B. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u svom pismenom mišljenju od 24. srpnja 2005. godine pod brojem KŽ-DO-1285/05, koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97; 27/98; 58/99; 112/99; 58/02 i 143/02; u daljnjem tekstu: Zakon o kaznenom postupku), predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba državnog odvjetnika prihvati i pobijana presuda u oslobađajućem dijelu ukine, a u osuđujućem dijelu preinači u smislu žalbenih prijedloga.

Žalbe nisu osnovane.

Državni odvjetnik u svojoj žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude citira i tumači odredbu čl. 19. Ugovora o radu sklopljenog između optuženika i tvrtke K. P. d.o.o., te ponavlja dio obrane optuženika koji se odnosi na to da je Nadzorni odbor tvrtke na njegovu usmenu zamolbu donio odluku o prihvaćanju formalnog raskida Ugovora o radu uz obvezu optuženika da ostane na istom radnom mjestu do isteka mandata, u koju svrhu je s optuženikom zaključen ugovor o djelu iz kojeg proizlazi da je optuženik preuzeo obavezu da će kao izvršitelj u tvrtci K. P. d.o.o. obavljati poslove s ciljem normalnog funkcioniranja društva i to do popune radnog mjesta direktora društva. Potom državni odvjetnik zaključuje da, u okolnostima kada je optuženik otišao u mirovinu s danom 31. prosinca 1998. godine, ali po Ugovoru o djelu je i dalje ostao raditi u tvrtci K. P. d.o.o, nije bilo zakonskih uvjeta da mu se prizna i pravo na otpremninu, pa da je time pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

Dakle, državni odvjetnik ovakvim tvrdnjama dovodi u vezu optuženikovo ostvarivanje prava na otpremninu s daljnjim postupanjem optuženika koje se sastojalo u tome da je i dalje na temelju Ugovora o djelu ostao raditi u tvrtci K. P. d.o.o. Međutim, s obzirom da takvo postupanje nije obuhvaćeno činjeničnim opisom optužnice, pa se onda niti ne stavlja na teret optuženiku, ovaj sud se, kao i prvostupanjski sud, nije upustio u ispitivanje zakonitosti takvog postupka i u takvom postupku eventualnog postojanja kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona, već se ograničio samo na ispitivanje pravilnosti postupka sadržanog u činjeničnom supstratu presude, koji je slijedio optužnicu.

S obzirom da ovakvim žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda koji je zaključio da u ponašanju optuženika nisu sadržani elementi kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona iz toč. 2. optužnice, žalba državnog odvjetnika nije mogla biti prihvaćena u tom dijelu.

Prije nego što se obrazloži neosnovanost žalbenih navoda optuženika treba istaknuti da je sud zaključak o postojanju krivnje kod optuženika u odnosu na toč. 1) presude utemeljio na činjenici što su cijene, koje je optuženik odobrio obrtu „K.“, nerealno povećane kad se

I Kž 579/05-3

usporede sa cijenama za iste radove u gradovima B. i Đ., te s poduzećem „N.“ iz V.; nadalje, sud nije prihvatio obranu optuženika da je razlog povećanje cijena znatno povećanje troškova i velika inflacija; te je cijenio činjenicu da je optuženik prilikom zaključenja spornog ugovora zaobišao pravnu službu Općine P. i na taj način ostvario mogućnost za izbjegavanja spomenute Uredbe.

Ovakvi argumenti suda u dovoljnoj mjeri opravdavaju zaključak o odgovornosti optuženika i nisu uspješno osporeni njegovim žalbenim tvrdnjama koje se pozivaju na nekoliko okolnosti koje bi trebale dovesti u pitanje krivnju optuženika, odnosno subjektivni element kaznenog djela.

Tako se žalba poziva da optuženiku, kao direktoru trgovačkog društva K. P. d.o.o., nije bilo poznato da je za povećanje cijena usluga potrebno odobrenje Uprave za nabavu pri ministarstvu financija RH, a da takva obveza postoji tek od 1997. godine pri čemu je on dužnost direktora trgovačkog društva K. P. d.o.o. svega par mjeseci prije zaključenja spornog aneksa. Međutim, ova žalbena tvrdnja nije uvjerljiva, a čak i kada bi se prihvatila, takvo navodno nepoznavanje sporne norme ne može optuženika osloboditi odgovornosti s obzirom da je isti kao direktor poduzeća „K. P.“ d.o.o. bio odgovoran za zakonitost rada poduzeća. Osim toga „K. P.“ d.o.o. je djelovalo u okviru Općine i upravo u svrhu osiguranja zakonitosti rada optuženiku je bila na raspolaganju pravna služba Općine P., koju je on propustio konzultirati prilikom zaključenja ugovora, a što također ukazuje na postojanje subjektivnog elementa.

Nadalje, žalitelj navodi da je Ugovorom od 18. listopada 1994. godine broj 106. predviđeno da je odlučivanje o financijskoj strani ugovora u nadležnosti općinskog vijeća P., a optuženik je kod drugih firmi koje pružaju te usluge provjerio cijene tih usluga, pa iz toga proizlazi da isti nije postupao u namjeri pribavljanja nepripadne novčane dobiti za K., već isključivo rukovodeći se interesima Općine P.. Niti ovaj žalbeni navod nije prihvatljiv budući da u spisu ne postoje podaci da je u spornu odluku bilo uključeno općinsko vijeće P., iako je donesena po usmenoj uputi načelnika općine Đ., a ugovorene cijene usluga nisu po svojim iznosima pratile cijene u drugim gradovima, već su bile znatno više, pa je u toj situaciji irelevantno da li je isti provjeravao ili ne visinu drugih cijena.

Iduća tvrdnja žalbe ističe da je nesporno da cijene usluga nisu povećavane od 1994. godine; da su rasle tijekom tri godine i da su sve ugovorene odnosno plaćene usluge i obavljene od strane obrta „K.“, a onda pogrešno i suprotno podacima u spisu žalba zaključuje da se radilo se o plaćanju po tržišnim cijenama koje su vrijedile u vrijeme zaključenja aneksa ugovora i kod drugih tvrtki, pa dalje žalba rezimira da iz toga proizlazi da nema dokaza da u ponašanju optuženika u subjektivnom pogledu postoje obilježja djela pod toč. 2. (pogrešno navedeno umjesto toč. 1.).

Dakle, ovakva tvrdnja žalbe donosi pogrešne zaključke o tome da se radilo o tržišnim cijenama, što nije bio slučaj, a već je detaljno obrazloženo u prvostupanjskoj presudi, pa onda tvrdnja o inflaciji i rastu troškova (što također nije u spisu dokumentirano), te da su usluge obavljene, nije od utjecaja.

Dalje se ističe da iz nalaza knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je provjerom kod N. V. utvrđeno da su njihove cijene bile na razini cijena utvrđenih u Aneksu, te da iz

I Kž 579/05-3

dobivenih podataka o cijenama sličnih usluga koje su pružane u gradovima Đ. i B. (841,843,844-847) vidljivo je da se radi o različitom obimu i kvaliteti pruženih usluga, zbog čega ih je nemoguće komparirati, a kad bi navedena utvrđenja prvostupanjskog suda bila točna, da bi se eventualno radilo o kaznenom djelu sklapanja štetnog ugovora iz čl. 294. Kaznenog zakona. Međutim, ovaj sud prihvaća detaljnu i opsežnu komparaciju u razlozima prvostupanjskog suda iz kojih jasno proizlazi nerazmjer između inkriminiranih cijena i cijena u drugim gradovima koje su sudu poslužile kao mjerilo. Kazneno djelo štetnog ugovora iz čl. 294. Kaznenog zakona ne proizlazi iz činjeničnog opisa, pa je i ova tvrdnja neosnovana.

Zbog svega navedenog, neprihvatljiva je i iduća tvrdnja žalbe prema kojoj je presuda suprotna načelu in dubio pro reo.

Stoga, nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog K. C. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Ispitujući osnovanost, kao i zakonitost odluke o kazni izrečenoj optuženiku, povodom žalbe državnog odvjetnika i optuženika, ovaj drugostupanjski nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti, koje su inače u smislu čl. 56. st. 1. i 2. Kaznenog zakona, od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja.

U tom sklopu, sud prvog stupnja je ispravno ocijenio kao olakotno kod optuženika njegovu neosuđivanost, stariju životnu dob, te da je na izvršenje djela djelomično potaknut i autoritetom načelnika općine, kao i protek vremena od izvršenja djela. Sud nije našao posebno otegotnih okolnosti.

Državni odvjetnik u svojoj žalbi ističe znatan iznos protupravne imovinske koristi kao razlog za strože kažnjavanje, a ovakav žalbeni prijedlog je neprihvatljiv s obzirom da je sud u dovoljnoj mjeri utvrdio i potom pravilno vrednovao sve okolnosti relevantne za odmjeravanje kazne. Premda iznos od 192.828,45 kn višestruko nadmašuje minimalni iznos od 30.000,00

enih olakotnih

kuna koji predstavlja znatnu imovinsku korist, isti, sagledan u sklopu utvrđ okolnosti, nije takav da bi opravdavao strože kažnjavanje.

Optuženi C. u svojoj žalbi samo uopćeno navodi da je kaznena sankcija određena u predugom vremenskom trajanju i nerazmjerno kaznenoj odgovornosti optuženika, ali bez posebnog argumentiranja ovakvih tvrdnji. Niti ovakav žalbeni navod ne dovodi u pitanje pravilnost odluke o kaznenoj sankciji kako je već obrazloženo.

S obzirom na sve naprijed izloženo, a kako u pobijanoj prvostupanjskoj presudi nema nedostataka izloženih u žalbi državnog odvjetnika i optuženika, kao ni povrede zakona na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 379. st. 1. toč. 2. Zakona o kaznenom postupku), trebalo je na temelju čl. 387. Zakona o kaznenom postupku, presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 18. srpnja 2007. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivona Horvatić, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.