Gzz-103/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 103/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, mr. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. M., R., koga zastupaju punomoćnici S. Z. i N. V., odvjetnici iz V., protiv tuženika Hrvatske elektroprivrede d.d. Zagreba, DP Elektra, Vinkovci, koju zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj G-DO-35/04 od 27. siječnja 2004. godine protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-1869/03 od 4. prosinca 2003. godine kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Vinkovcima broj P-1052/03 od 3. srpnja 2003. godine, u sjednici održanoj dana 9. studenog 2004. godine,

p r e s u d i o je:

Prihvaća se zahtjev za zaštitu zakonitosti i preinačuje presuda Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-1869/03 od 4. prosinca 2003. godine i sudi:

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima broj P-1052/03 od 3. srpnja 2003. godine.

II Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-1869/03 od 4. prosinca 2003. godine uvažena je žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda tako da je tužitelj odbijen s tužbom i tužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu tuženik isplati iznos od 6.212,39 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 15. siječnja 2002. godine do isplate i parnični trošak u iznosu od 1.281,00 kn sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe, kao neosnovan, time da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

Protiv citirane drugostupanjske presude Državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ili preinaku na način da se žalba tuženika odbije i potvrdi prvostupanjska presuda.

Bitnu povredu odredaba parničnog postupka državni odvjetnik nalazi u tome što se drugostupanjski sud poziva na pravomoćnu presudu Općinskog suda u Zagrebu od 6. svibnja 2002. godine broj Pr-845/01 koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu od 18. veljače 2003. godine broj Gžr-1734/02, a kojom presudom je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje otkaza kolektivnog ugovora sklopljenog između HEP-a i Sindikata (Nezavisni sindikat radnika HEP-a, Hrvatski elektrogospodarstveni sindikat HEP-a i Nezavisni sindikat operativnih radnika HEP-a TEHNOS) smatrajući neosnovanim pozivanje na navedenu presudu kao na prethodno pitanje, jer ne postoji objektivni ni subjektivni identitet tih presuda i stranaka u ovom postupku.

Pogrešnu primjenu materijalnog prava nalazi u tome što je kolektivni ugovor sklopljen 22. prosinca 1992. godine te je trajao do 22. prosinca 2000. godine, a kako nije u tom razdoblju otkazan da se primjenjuje kao pravno pravilo temeljem čl. 195. Zakona o radu (“Narodne novine” br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03). Tuženik je podnio odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti predlažući da se zahtjev kao neosnovan odbije.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Predmet spora je isplata jednokratnih naknada: božićnice, uskrsnice, regresa te usklađenja plaće zbog porasta troškova života, a sve to temeljem odredaba čl. 57. st. 2., čl. 63. i čl. 64. Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. godine, sklopljenog između HEP-a i navedena tri sindikata na vrijeme od godinu dana.

Nije sporna visina tužbenog zahtjeva, već primjena odredaba Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. godine kao pravnih pravila po isteku roka na koji je sklopljen. Prvostupanjski sud smatra da se odredbe Kolektivnog ugovora primjenjuju kao pravna pravila temeljem odredbe čl. 195. Zakona o radu neovisno od činjenice što je tuženik ugovor otkazao nakon njegovog isteka, sve do 23. svibnja 2002. godine kao dana sklapanja novog Kolektivnog ugovora slijedom čega je tuženik kao poslodavac dužan isplatiti tužitelju tražene naknade.

Drugostupanjski sud pak smatra, da se odredbe otkazanog kolektivnog ugovora ne mogu primjenjivati kao pravna pravila, jer je odredbom čl. 195. Zakona o radu propisana produžena primjena odredaba Kolektivnog ugovora kao pravnih pravila samo u slučaju isteka roka na koje je ugovor sklopljen, a ne i u slučaju otkaza kolektivnog ugovora.

Kolektivni ugovor sklopljen je 22. prosinca 1999. godine na određeno vrijeme od godinu dana, a smatra se sklopljenim danom potpisivanja ovlaštenih predstavnika stranaka (čl. 134. Kolektivnog ugovora). Tu odredbu ugovora treba tumačiti tako kako to ističe državni odvjetnik, da je Kolektivni ugovor istekao 22. prosinca 2000. godine.

Kako je otkaz Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. godine uslijedio nakon njegovog isteka 27. prosinca 2000. godine to taj otkaz nije od značaja za odluku u ovom sporu, pa tako ni presuda Općinskog suda u Zagrebu od 26. svibnja 2000. godine broj Pr- 845/01 koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu od 18. veljače 2003. godine broj

Gž-1735/02 kojom je odlučeno o tom otkazu.

Naime, nakon isteka roka na koje je sklopljen Kolektivni ugovor taj ugovor se više ne može otkazati, jer je prestao istekom roka na koji je sklopljen.

Prema odredbi čl. 195. Zakona o radu ako kolektivnim ugovorom nije drukčije određeno nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni u njemu sadržana pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa i dalje se primjenjuju do sklapanja novog kolektivnog ugovora kao dio prethodno sklopljenog ugovora o radu.

Odredbom pak čl. 139. st. 2. Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. godine propisano je da će sve odredbe tog Ugovora primjenjivati nakon proteka vremena na koji je sklopljen sve do sklapanja novog kolektivnog ugovora.

Dakle, ovdje treba primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. godine kojem su se i dalje trebale primjenjivati kao pravna pravila do sklapanja novog kolektivnog ugovora, a po kojim odredbama tužitelj ima pravo na isplatu dosuđenog iznosa kojem visina inače nije sporna (čl. 57. st. 2., čl. 63. i čl. 64. Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. godine).

Stoga je drugostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava polazeći od toga da je odlučna činjenica za pravo tužitelja na isplatu po spomenutom Kolektivnog ugovora ta što je ugovor otkazan 27. prosinca 2000. godine, a o čemu je odlučeno pravomoćnim presudama, pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev, jer otkaz Kolektivnog ugovora nije od utjecaja na pravo tužitelja da ostvaruje traženu naknadu pozivom na odredbe čl. 195. Zakona o radu, odnosno ovdje odredbu čl. 139. st. 2. Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. godine po kojoj se sve odredbe tog Ugovora primjenjuju i nakon njegovog isteka sve do sklapanja novog kolektivnog ugovora.

Radi naprijed rečenog trebalo je prihvatiti zahtjev za zaštitu zakonitosti i preinačiti drugostupanjsku presudu temeljem čl. 408. st. 2. ZPP, a u svezi s čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03, dalje: ZPP) odlučiti kao u izreci.

Trošak odgovora na žalbu tužitelju nije dosuđen, jer ta parnična radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 9. studenog 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.