Legislator Case Law & Legislation
Rev-1970/1995-2 AI generated

Court partially allowed appeal by increasing non-pecuniary damages while affirming plaintiff's 30% contributory negligence.

Case Number Rev-1970/1995-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia partially granted the plaintiff's appeal against the lower courts' judgment regarding work-related injury compensation. While the court upheld the finding that the plaintiff contributed 30% to the accident due to lack of proper ladder usage, it found the lower courts' calculation of non-pecuniary damages to be insufficient. Consequently, the court increased the awarded non-pecuniary damages from 102,900 to 136,300 Croatian kunas to better reflect the severity of the injuries, while rejecting the appeal on other grounds.

Legislator headnote

AI generated

ZOO čl. 192., 205.; ZPP čl. 395. st. 1.: The court may increase non-pecuniary damages if the lower courts' assessment was disproportionately low, even when the plaintiff's contributory negligence is established, provided the final award remains proportionate to the total liability.

Keywords

AI generated
contributory negligence non-pecuniary damages work injury compensation liability apportionment appeal review pecuniary liability accident assessment

Cited Legislation

AI generated
ZOO čl. 192.
ZOO čl. 205.
ZPP čl. 395. st. 1.
ZPP čl. 164. st. 1.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1970/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić, kao predsjednice vijeća, te Tome Gložinića, Ivana Mikšića, Ilije Čuljata i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A.J. iz P., Lj. …, koga zastupa A.Z., odvjetnik iz P., protiv tuženika DP P. P., B. A. …, koga zastupa punomoćnik I.P., dipl. pravnik iz P., B. …, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli od 20. veljače 1995. godine broj Gž-189/95-2, s kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli od 10. studenog 1994. godine, broj P-17/94-57, na sjednici održanoj dana 25. veljače 1999. godine,

p r e s u d i o j e :

Djelomično se prihvaća revizija, pa se preinačuju presuda Županijskog suda u Puli od 20. veljače 1995. godine broj Gž-189/95-2 i presuda Općinskog suda u Puli od 10. studenog 1994. godine broj P-17/94- 57, u dijelu koji se odnosi na novčanu naknadu neimovinske štete (toč. I. st. 1. prvostupanjske presude) i sudi:

Tuženik DP P. P. dužan je tužitelju A.J. iz P.Lj. …, na ime novčane naknade neimovinske štete platiti svotu od 136.300,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom kroz vrijeme od 10. studenog 1994. do isplate.

U ostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Županijski sud u Puli, kao drugostupanjski sud je svojom presudom od 20. veljače 1995. godine broj Gž-189/95 potvrdio presudu Općinskog suda u Puli od 10. studenog 1994. godine broj P-17/94-57, s kojom je naloženo tuženiku platiti tužitelju na ime novčane naknade neimovinske štete svotu od 102.900,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom kroz vrijeme od 10. studenog 1994. godine do isplate, na ime naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu svotu od 98,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom kroz vrijeme od 8. prosinca 1992. godine do isplate, na ime novčane naknade imovinske štete po osnovu razlike naknade plaće u vrijeme bolovanja i zarade svotu od 8,99 kn sa zakonskom zateznom kamatom na 0,69 kn kroz vrijeme od 6. travnja 1991. godine, na svotu od 0,16 kn kroz vrijeme od 1. svibnja 1991. godine, na svotu od 2,22 kn kroz vrijeme od 1. prosinca 1991. godine, na svotu od 1,01 kn kroz vrijeme od 1. veljače 1992. godine, na svotu od 2,75 kn kroz vrijeme od 1. kolovoza 1992. godine i na svotu od 2,16 kn kroz vrijeme od 1. listopada 1992. godine sve do isplate. Ujedno je tuženiku naloženo nadoknaditi tužitelju parnični trošak u svoti od 12.881,17 kn, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen. Protiv drugostupanjske presude izjavio je reviziju tužitelj zbog pogrješne primjene materijalnog prava. Pogrješnu primjenu materijalnog prava revident vidi u odluci sudova o utvrđenoj podijeljenoj odgovornosti za nastalu štetu, a posebno u utvrđenom omjeru te odgovornosti. Ističe da nije dobio nikakovu uputu o načinu korištenja ljestava, a tuženik je bio dužan pribaviti ispravne ljestve. Tuženik je u cijelosti odgovoran za štetu, jer se nije pobrinuo za korištenje potpuno ispravnih ljestava, kao i za valjani način korištenja ljestava. Revident nadalje ističe, da dosuđene svote po osnovu novčane naknade neimovinske štete nisu primjerene šteti koju je tužitelj pretrpio. Posljedice ozljeda su velike i trajne, te će ih tužitelj osjećati u svakodnevnom životu. Dosuđene svote nisu primjerene i ne predstavljaju puni osjećaj društvene brige i pažnje, što bi trebalo biti, jer se radi o patnji za koju nema lijeka. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti udovolji tužbenom zahtjevu.

Protivna strana nije dala odgovor na reviziju, a Državni odvjetnik, kojemu je revizija također dostavljena u smislu čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, dalje ZPP) nije se očitovao na sadržaj revizije.

Revizija je djelomično osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. ZPP ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe iz ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., dakle nije ostvaren taj razlog za reviziju u bitnoj povredi odredbe ZPP na čije ostvarenje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Ostvarenje ostalih bitnih povreda odredaba ZPP iz čl. 354. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP ovaj sud nije ispitivao, budući da bitne povrede odredbi iz ZPP nisu bile razlog za izjavljivanje revizije.

Što se tiče revizijskog razloga pogrješne primjene materijalnog prava iz čl. 356. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP ovaj sud smatra da je taj revizijski razlog djelomično ostvaren i to u odnosu na novčanu naknadu neimovinske štete, koju je tužitelj pretrpio po osnovu duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti, koja je kod tužitelja utvrđena sa 50%. Ovaj sud smatra da su nižestupanjski sudovi po tom osnovu dosudili prenisku svotu novčane naknade, te na taj način nepravilno primijenili odredbu čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, dalje ZOO). Ovaj sud smatra da bi primjerena novčana naknada štete po tom osnovu bila svota od 127.700,00 kn, odnosno da bi ta svota bila primjerena šteti koju je tužitelj pretrpio po tom osnovu.

Ispitujući pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na podijeljenu odgovornost parničnih stranaka za nastalu štetu odnosno udio tužitelja u tome ovaj sud smatra da su nižestupanjski sud tu pravilno primijenili odredbe čl. 192. i 205. ZOO. Ocjena nižestupanjskih sudova da je tužitelj doprinio nastanku štete s udjelom od 30% je osnovana i primjerena svim okolnostima slučaja. Nije moguće potpuno isključiti odgovornost tužitelja za način korištenja ljestava. Tužitelj je znao odnosno morao znati, već s obzirom na svoje radno iskustvo, da je potrebno svratiti posebnu pozornost na korištenje takove vrste ljestava s obzirom na visinu i na oslonac. Budući da su s njim bila još dva radnika, ako ne oba radnika onda je sigurno jedan mogao pridržavati ljestve, kada se tužitelj po njima uspinjao, da bi obavio svoj posao. Prema tome, tužitelj nije upotrijebio dužnu pažnju tom prilikom, makar su na licu mjesta postojali uvjeti da korištenje ljestava bude sigurno, tj. jedan od radnika mogao je pridržavati ljestve. Dakle, nižestupanjski sudovi su pravilno postupili kada su zaključili da je tužitelj doprinio nastanku štete s udjelom od 30%.

Revident je u pravu, kada obrazlaže posljedice ozljeda, koje je tužitelj dobio u nesreći na poslu. Posljedice su uistinu teške, međutim obzirom na utvrđenu visinu novčane naknade štete potrebno je reći, da su nižestupanjski sudovi, imali u vidu sve te okolnosti, a to ima u vidu i ovaj sud. Utvrđene visine novčane naknade neimovinske štete su primjerene svim okolnostima slučaja i uobičajenoj praksi prilikom utvrđivanja novčanih naknada te vrste šteta. Valja napomenuti, da su utvrđene visine novčane naknade u ovom slučaju maksimalne u odnosu na uobičajenu praksu utvrđivanja novčanih naknada tih vrsta šteta. Već ta okolnost sama po sebi navodi na zaključak, da su sudovi imali u vidu sve okolnosti tužiteljevog slučaja, koje su od utjecaja na visinu naknade. Međutim, utvrđene svote valjalo je umanjiti za 30%, koliki je udio tužitelja u nastanku štete. Budući da ovaj sud smatra da su nižestupanjski sudovi utvrdili prenisku svotu po osnovu novčane naknade neimovinske štete, to je ovaj sud umjesto dosuđene svote od 102.900,00 kn tužitelju dosudio svotu od 136.300,00 kn, odnosno 30% od ukupno 194.700,00 kn. Naime, nižestupanjski sudovi su po osnovu smanjenja životne aktivnosti utvrdili novčanu naknadu u svoti od 80.000,00 kn a a ovaj sud smatra da bi bila primjerena svota od 127.700,00 kn. Utvrđene visine novčane naknade neimovinske štete po osnovu pretrpljenih fizičkih bolova, straha i naruženosti po nižestupanjskim sudovima su primjerene.

Zbog toga je ovaj sud na temelju čl. 395. st. 1. ZPP presude nižestupanjskih sudova djelomično preinačio.

O troškovima revizije ovaj sud nije odlučio, budući da revident nije stavio zahtjev za naknadu troškova u smislu čl. 164. st. 1. ZPP, a što se tiče ukupnih parničnih troškova povećanje tužiteljevog uspjeha uslijed preinačenja nižestupanjskih presuda je neznatno.

U Zagrebu, 25. veljače 1999. godine.

Predsjednica vijeća:

Miroslava Vekić, v.r.