I Kž-405/2006-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 405/06-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. E. G., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnijetima protiv presude Županijskog suda u Zadru od 16. ožujka 2006., br. K-78/05, u sjednici održanoj 12. ožujka 2009., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. E. G. i državnog odvjetnika, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zadru proglašen je krivim opt. E. G. zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ, a primjenom odredaba o ublažavanju kazne osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Optuženiku je izrečena i sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti iz čl. 76. KZ.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po svom branitelju mr. sc. Z. Z., odvjetniku iz Z., iz žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda žalitelja, ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

I Kž 405/06-3

Žali se i državni odvjetnik iz žalbene osnove odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne stroža kazna zatvora.

Odgovori na žalbe nisu podnijeti.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pismenom mišljenju koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 115/06, u nastavku ZKP), predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati te postupi sukladno njegovu prijedlogu, a žalba optuženika da se odbije kao neosnovana.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, a koja se odnosi na okolnost ispitivanja optuženika u ranijem procesnom svojstvu osumnjičenika na policiji u smislu čl. 177. st. 5. ZKP.

Pritom se posebno u žalbi ističe da je počinjena povreda odredbe čl. 225. st. 2. ZKP jer žalitelj prilikom tog ispitivanja nije bio prethodno upozoren da se može braniti šutnjom, kao i da ne mora ništa iznositi u svoju obranu, zbog čega cijela radnja ispitivanja osumnjičenika pred policijom, u formalnom smislu, predstavlja nezakoniti dokaz.

Uz navedeno, žalitelj upire na nevjerodostojnost svjedočkih iskaza svjedoka J. I., koji je vršio kriminalističku obradu predmeta, te svjedoka T. Z., koji je vršio ispitivanje osumnjičenika u nazočnosti branitelja, kao i svjedoka I. I., branitelja osumnjičenika, koji svjedoci u bitnim dijelovima svojih iskaza izričito tvrde da je osumnjičenik upozoren na sva svoja prava, pa tako i ona iz st. 2. čl. 225. ZKP jer mu je prethodno bilo priopćeno za što se okrivljuje i koji osnovi sumnje protiv njega stoje, a istovremeno je upozoren da nije dužan iznijeti svoju obranu, niti odgovarati na pitanja, kao i o pravu na branitelja, a koja su upozorenja unijeta i u sadržaj zapisnika o ispitivanju osumnjičenika, kako to propisuje odredba čl. 177. st. 5. ZKP.

Pritom iz svjedočkog iskaza branitelja osumnjičenika, odvjetnika I. I., proizlazi da je prije ispitivanja osumnjičenika zatražio nesmetan razgovor s osumnjičenikom što mu je policija i omogućila, koji je razgovor trajao oko 10 minuta. U tom razgovoru osumnjičenik mu je naznačio da će sve ispričati, pa je iz tog razgovora svjedok shvatio da će osumnjičenik djelo priznati, zbog čega ga je nastavno i upozorio da ne mora ništa govoriti, niti priznati počinjenje djela.

Istovremeno iz sadržaja zapisnika o ispitivanju osumnjičenika u policiji glede vremenske oznake dolaska branitelja osumnjičenika i početka ispitivanja, proizlazi istinitost iskazivanja navedenog svjedoka, jer je branitelju osumnjičenika omogućen kontakt s osumnjičenikom prije ispitivanja.

Stoga, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ne mogu se prihvatiti izložene žalbene tvrdnje žalitelja da je ispitivanje osumnjičenika pred policijom, u nazočnosti njegova branitelja, nevaljan dokaz u formalnom smislu, a iz razloga što te žalbene tvrdnje nemaju uporišta ni u sadržaju zapisnika o ispitivanju osumnjičenika pred policijom, a niti u pravilnoj ocjeni vjerodostojnosti svjedočkih iskaza svjedoka T. Z., svjedoka J. I., te svjedoka I. I. o

I Kž 405/06-3

zakonitosti radnji poduzetih od strane policije pri ispitivanju osumnjičenika u smislu čl. 177. st. 5. ZKP.

Iz izloženog proizlazi da nije ostvarena bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 2. ZKP u svezi sa čl. 225. st. 10. ZKP.

Nisu osnovane ni daljnje žalbene tvrdnje žalitelja o tome da mu je odvjetnik I. I. na neki način od strane policije nametnut, jer se ne radi o osobi branitelja kojeg je on izabrao, niti mu dao punomoć, a što je u konačnici rezultiralo povredom prava obrane žalitelja s obzirom na podatak da mu je onemogućeno prethodno konzultiranje sa braniteljem, a prije njegova ispitivanja.

Suprotno tome, iz sadržaja zapisnika o ispitivanju osumnjičenika pred policijom u nazočnosti branitelja jasno proizlazi vremenska oznaka kada je branitelj pozvan u policiju, te kada se odazvao tom pozivu, s točnom naznakom vremena kada je ispitivanje osumnjičenika u nazočnosti branitelja i započelo, iz čega je jasno vidljivo da je branitelju osumnjičenika ostavljeno više od 10 minuta za konzultaciju s osumnjičenikom koja je prema sadržaju svjedočkog iskaza svjedoka I. I., tadašnjeg branitelja osumnjičenika i ostvarena. Pritom je branitelj osumnjičenika u svom svjedočkom iskazu izričit kada tvrdi da je i sam prethodno upozorio osumnjičenika na sva njegova prava u smislu čl. 225. ZKP.

Nije stoga ni u tom dijelu osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba ZKP iz čl. 367. st. 2. ZKP.

Formalni nedostaci zapisnika o ispitivanju osumnjičenika u vidu izostanka potpisa službene osobe koja je obavljala službenu radnju, kao i izostanka točne naznake vremena kada je završeno ispitivanje osumnjičenika, sami po sebi, ne čine taj zapisnik o ispitivanju osumnjičenika pred policijom u nazočnosti branitelja nezakonitim dokazom već se takova nezakonitost ostvaruje samo ukoliko je postupljeno suprotno odredbama st. 2., 7. i 8. čl. 225. ZKP.

Uz navedeno, žalitelj smatra da su djelatnici policije imali saznanja u vrijeme ispitivanja da se radi o osumnjičeniku ovisniku o opojnim drogama, zbog čega je, po stajalištu žalitelja, i dano olako priznanje djela koje osumnjičenik nije počinio, što taj zapisnik pred policijom i iz tog aspekta čini nezakonitim dokazom.

Suprotno izloženoj tvrdnji žalitelja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, žalitelj prešućuje dvije bitne okolnosti, da je prilikom ispitivanja kod istražnog suca, dva mjeseca nakon policijskog ispitivanja također priznao učin djela, konkretizirajući mjesto gdje je odbacio nož i najlon čarapu koju je imao na glavi.

Isto tako, prešućuje se podatak da je žalitelj prvi puta uopće ispitivan o djelu, tri mjeseca nakon učna djela kroz koje vrijeme je on proveo na bolničkom liječenju u KBC S., kao i na rehabilitaciji od zadobivenih opeklina III i IV stupnja pri učinu kaznenog djela krađe motornog benzina (a koje je počinjeno 10-tak dana iza inkriminiranog kaznenog djela). Upravo ovaj potekli vremenski period od tri mjeseca ukazuje da je kod žalitelja nastupila prisilna apstinencija zbog čega on nakon provedenog bolničkog liječenja, kao i rehabilitacije

I Kž 405/06-3

više nije bio fizički ovisnik o opojnim drogama u vrijeme svog ispitivanja pred policijom, kako to i sam potvrđuje u svojoj obrani.

Stoga, u svemu pravilno sud prvog stupnja prihvaća obranu optuženika pred policijom u nazočnosti branitelja istinitom, kao i njegovu obranu pred istražnim sucem, u kojim obranama on priznaje učin djela, te naznačuje motive zbog kojih se upustio u vršenje te kriminalne djelatnosti, dok njegovu obranu na glavnoj raspravi kojom poriče učin djela ocjenjuje neistinitom i upravljenom na otklanjanje kaznene odgovornosti.

Stoga i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda priznanje optuženika, kako je to naprijed izloženo, ali i ostale indicijalne činjenice koje se odnose na tvrdnju oštećenice da optuženik po visini i stasu odgovara osobi počinitelju odnosnog kaznenog djela (kojeg ona zbog pokrivanja glave nije mogla prepoznati), uz daljnji indikativni podatak da poslije događaja optuženik nije dolazio u njenu prodavaonicu, već su robu za njihovo domaćinstvo kupovale majka i sestra, iako je prethodno to uredno činio, ali i daljnja indicijalna činjenica da optuženik stanuje u neposrednoj blizini prodavaonice, u cjelini čini (uz priznanje djela) dostatan indicijalni krug za zaključivanje da je upravo optuženik počinitelj odnosnog kaznenog djela kvalificiranog razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ.

Nije stoga u cjelini osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u stvari samo pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na žalbu državnog odvjetnika zbog odluke o kazni te optuženika (čl. 382. ZKP)

Žaleći se iz žalbene osnove odluke o kazni državni odvjetnik smatra da je sud prvog stupnja precijenio sve utvrđene olakotne okolnosti, a da pritom nije dao pravilan značaj utvrđenoj društvenoj opasnosti djela i počinitelja, posebno s obzirom na podatak vezan za raniju osuđivanost ovog optuženika za imovinska kaznena djela.

Optuženik se izričito ne žali zbog navedene žalbene osnove, ali njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni.

Stoga ispitujući osnovanost i zakonitost odluke o kazni, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti bitne za odmjeru kazne, dajući pritom svim utvrđenim olakotnim okolnostima koje se odnose na složene obiteljske, materijalne i zdravstvene prilike optuženika, značaj posebno izraženih olakotnih okolnosti, a u tom sklopu posebno je cijenjena i smanjena ubrojivost optuženika tempore criminis, kako to proizlazi iz provedenog psihijatrijskog vještačenja po dr. V. F..

Istovremeno, sud prvog stupnja pogrešno optuženiku kao otegotno uzima raniju osuđivanost za kazneno djelo krađe, te dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom i sredstvom, a prema presudi Općinskog suda u Zadru br. K-491/05, kada je to djelo počinjeno nakon učina odnosnog kaznenog djela, pa mu se ta okolnost ne može uzeti kao otegotna, već samo podatak da mu je kao mlađem punoljetniku izrečena (2003. godine) sudska opomena zbog učina kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 1. KZ.

Izložena okolnost, ali i podatak da se optuženik zbog dugotrajnog bolničkog liječenja, kao i rehabilitacije potpunoma odvikao od konzumacije opojnih droga, na čemu je tijekom

I Kž 405/06-3

postupka i ustrajao, suprotno žalbi državnog odvjetnika, ukazuje da će se i kaznom zatvora u trajanju od jedne godine, primjenom instituta ublažavanja kazne, postići svrhe kažnjavanja iz čl. 50. u svezi s čl. 6. KZ (u nedostatku ranije osuđivanosti za imovinsko kazneno djelo).

Iz naprijed izloženih razloga nije osnovana ni žalba optuženika zbog odluke o kazni (čl. 382. ZKP).

Isto tako i sigurnosna mjera iz čl. 76. st. 1. KZ izrečena je u svemu zakonito i pravilno, kada je utvrđeno da je optuženik odnosno kazneno djelo kvalificiranog razbojništva počino pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti od opojnih droga, a sukladno provedenom psihijatrijskom vještačenju i dalje egzistira opasnost da bi zbog ovisnosti mogao činiti nova kaznena djela. Pritom je vrijeme trajanja ove mjere ispravno označeno u smislu čl. 75. st. 3. KZ.

Prema svemu naprijed izloženo, a kako u pobijanoj prvostupanjskom presudi nema nedostataka izloženih u žalbi optuženika kao ni povrede kaznenog zakona na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju čl. 387. ZKP presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 12. ožujka 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Ileana Vinja, v.r.