Croatian Supreme Court dismisses appeal on insurance contract interpretation and procedural errors. Appeal rejected due to correct application of insurance rules and procedural law.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a second-instance judgment confirming a lower court's decision to reject the claim for damages. The appellant argued for significant procedural violations and misapplication of substantive law regarding insurance coverage limits. The court found the lower courts correctly applied the specific insurance policy rules and procedural statutes, rejecting the claim for increased coverage amounts.
Legislator headnote
AI generatedčl. 382. st. 1. i st. 2. toč. 3. ZPP; čl. 392. a) st. 1. ZPP; čl. 354. st. 2. ZPP; čl. 17. st. 5. i 3. Pravila; čl. 143. ZOO: An appeal is inadmissible if the appellate court correctly interprets contractual terms and applies specific insurance regulations without violating procedural requirements or substantive law principles.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
Broj: Rev-x 375/11-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. S. iz B., kojeg zastupa punomoćnik A. V., odvjetnik u Z., protiv tuženika C. o. d.d. Z., (Filijala Z., Z.), radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-2367/09 od 14. prosinca 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-6269/95 od 30. travnja 2009., u sjednici održanoj 18. siječnja 2012.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
„I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja S. S. koji glasi:
„Tuženik je dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 503.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počevši od 21.6.1995.g. pa nadalje.
Ujedno je tuženik dužan plaćati tužitelju mjesečnu rentu s osnova tuđe pomoći i njege u iznosu od 1.000,00 kn mjesečno počevši od 1.8.1995.g. pa nadalje i to tako da je dospjele obroke dužan platiti odjednom u roku od 15 dana, a tekuće do svakog 10. u mjesecu, te je na dospjele, a neisplaćene obroke dužan platiti zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate, kao i naknaditi parnični trošak sa kamatama od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.“
II Tužitelj S. S. dužan je tuženiku C. o. d.d. naknaditi parnični trošak u iznosu od 63.602,75 kuna (slovima: šezdesettritisućešestotinadvijekuneisedamdesetpet lipa) u roku 15 dana.“
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava pozivom na odredbe čl. 382. st. 1. i st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP). Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tužitelju, te da preinači odluku o trošku i odbije zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova, podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Tuženik je popisao troškove revizije.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija nije osnovana.
Prema odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP pobijana presuda ispitana je u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a pritom je ovaj sud po službenoj dužnosti pazio na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.
Neosnovano tužitelj ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer nižestupanjske presude sadrže jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, slijedom čega nižestupanjske presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.
Ispitujući pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ispituje po službenoj dužnosti, ovaj sud nije našao da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je tužitelj kao vozač osobnog automobila koje je bilo osigurano kod tuženice policom osiguranja s ugovorenim proširenim osigurateljnim pokrićem (B kombinacija) broj … od 23. studenoga 1989. doživio prometnu nezgodu 4. travnja 1990. kojom prilikom je zadobio teške tjelesne ozljede,
- da je po predmetnoj polici bila ugovorena svota osiguranja u iznosu od tadašnjih 12.000.000 YU dinara, kao i da je tužitelj već vodio postupak za naknadu štete i da mu je presudom suda prvog stupnja broj Pn-3582/98 od 13. rujna 2001. tuženica bila u obvezi isplatiti 168.157,22 kn s pripadajućom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 42.265,22 kn, kao i plaćati mu rentu u mjesečnom iznosu od 420,00 kn počevši od 22. kolovoza 1991. pa nadalje, te da u predmetnom postupku tužitelj zahtijeva daljnju štetu na ime pogoršanja zdravstvenog stanja i novih operativnih zahvata,
- da je u spisu Općinskog suda u Zaboku broj P-313/04 po tužbi ovdje tuženice protiv ovdje tužitelja donesena presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev (ovdje tuženice) za ukidanje mjesečne rente u iznosu od 420,00 kn, a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zlataru broj Gž-1192/08 od 18. veljače 2009. i to stoga što su do tada isplaćeni iznosi na ime pretrpljene štete prešli osiguranu svotu, te da nema uvjeta za revalorizaciju ugovorene svote.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju, a jer su stranke ugovorile u polici osiguranu svotu po štetnom događaju u iznosu od 12.000.000 YU dinara, da prema Pravilima tuženice koja su bila na snazi u vrijeme zaključenja police osiguranja (iz 1986.) svota osiguranja po B kombinaciji nije se mogla revalorizirati, a osiguratelj je bio u obvezi naknaditi štetu do iznosa ugovorene svote osiguranja (čl. 17. st. 3. u vezi čl. 5. Pravila), te da tek od 1. travnja 1992. kada je tuženica izmijenila odredbe uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti tako da je istima određeno da će se svota osiguranja za prošireno osiguranje revalorizirati na način kao i svota osnovnog pokrića, pa jer su dosuđeni i isplaćeni iznosi u konkretnom slučaju prešli ugovorenu svotu radi čega je i u spisu Općinskog suda u Zaboku broj P-313/08 ukinuta dosuđena renta, nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev.
Nižestupanjskim presudama materijalno pravo je pravilno primijenjeno. Naime, zaključenjem ugovora o proširenom osiguranju osobe koje se po zakonu ne smatraju trećim osobama nisu se stavile u istu pravnu poziciju, kao i treće osobe kako je to predviđen Zakonom o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba („Narodne novine“, broj: 53/91). U predmetnoj situaciji radi se o ugovornom osiguranju, a prava i obveze koje nastaju iz tog ugovora prosuđuju se u okviru ugovora i pravila osiguranja tuženice, a njima nije predviđena revalorizacija ugovorene svote osiguranja za prošireno osiguravajuće pokriće. Naime, drugačija je pravna situacija nastupila tek 1. travnja 1992. kada je tuženica izmijenila odredbe uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti tako da je istima određeno da će se svota osiguranja za prošireno osiguranje revalorizirati na način kao i iznos osnovnog pokrića. Međutim, ova se pravila zbog rečenog razloga na ovaj slučaj ne mogu primijeniti, kako su to pravilno ocijenili i nižestupanjski sudovi.
Prema odredbi čl. 17. st. 5. Pravila tuženice koja su bila sastavni dio ugovora proizlazi da je svota osiguranja za prošireno osiguravajuće pokriće samostalna i neovisna o svoti osiguranja za temeljno osiguranje, a njena visina je utvrđena svotom osiguranja u polici osiguranja od automobilske odgovornosti kako je to propisano čl. 17. st. 3. Pravila tuženice, iz čega proizlazi da se tužitelju ne može isplatiti veći iznos od ugovorenog po predmetnoj polici osiguranja (tako i ovaj sud u Rev-27/08).
Navedene odredbe čl. 17. st. 5. i 3. Pravila tuženice iz 1986. čija primjena je izričito ugovorena samo definiraju svotu za prošireno osiguravajuće pokriće, pa nije riječ o odredbama koje bi spadale u okvir odredbe čl. 143. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO). Kako dakle, u ovom predmetu nije riječ o odredbi koja bi bila protivna svrsi sklopljenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, niti o odredbi posebnih uvjeta koja bi lišavala drugu stranu prava da stavi prigovore, niti onih na temelju kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, niti onima koje bi inače bile nepravične ili pretjerano stroge prema tužitelju, to neosnovano revident navodi da bi u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu čl. 143. ZOO.
Konačno, neosnovano tužitelj ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 155. i čl. 164. st. 3. ZPP, jer takvu povredu drugostupanjski sud nije niti mogao učiniti. Naime, u konkretnom slučaju o parničnim troškovima prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, dok je drugostupanjski sud pravilno ocijenio sve žalbene navode od odlučnog značaja, pa tako i glede odluke o parničnim troškovima, imajući pritom na umu i odredbu čl. 164. st. 3. ZPP.
Zbog svega navedenog valjalo je reviziju tužitelja na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu, 18. siječnja 2012.
Predsjednica vijeća:
Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.