I Kž-439/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 439/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Svedrović Marijana, kao predsjednika vijeća, te mr. Horvatinović Ružice i Primorac Vladimira, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. B.S. zbog krivičnog djela iz čl. 223. st. 2. Krivičnog zakona SFRJ koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju toga zakona ("Narodne novine" br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ), odlučujući o žalbi vojnog tužitelja podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Rijeci od 28. travnja 1992. K- 36/92, u sjednici održanoj 10. prosinca 1992., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Republike Hrvatske P.B.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba vojnog tužitelja te se potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom prvostepenom presudom Vojnog suda u Rijeci oglašen je opt. B.S. krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude učinio krivično djelo kradje oružja ili dijela borbenoga sredstva, provaljivanjem, iz čl. 223. st. 2. KZJ, pa mu je primjenom čl. 52. i 53. st. 2. KZJ izrečena uvjetna osuda i po čl. 223. st. 2. KZJ utvrdjena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci s rokom kušnje od dvije godine.

Protiv te presude žalbu je podnio vojni tužitelj zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnoj sankciji, te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje, odnosno da se pobijana presuda preinači u odluci o izrečenoj krivičnoj sankciji i optuženiku izrekne bezuvjetna kazna zatvora. Javni tužitelj Republike Hrvatske predložio je da se žalba vojnog tužitelja uvaži.

I Kž 439/92

Žalba nije osnovana.

Nije ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 7. ZKP, ispuštanjem u izreci prvostepene presude navoda optužnice "sve u ukupnoj vrijednosti svakako većoj od 15.000 HRD", što je kvalifikatorni element krivičnog djela kradje oružja ili dijela borbenog sredstva iz čl. 223. st. 2. KZJ, jer je prvostepeni sud pravilno pravno ocijenio da je djelo s obzirom na način izvršenja počinjeno provaljivanjem zatvorenih prostorija, što je takodjer jedan od kvalifikatornih elemenata istoga krivičnog djela tj. krivičnog djela iz čl. 223. st. 2. KZJ.

Postoji li ili ne kumulacija kvalifikatornih elemenata može biti od značaja eventualno samo za odluku o kazni. No kako je prvostepeni sud ocijenio s obzirom na sve druge utvrdjene okolnosti izvršenja djela da postoje svi zakonski uvjeti za izricanje uvjetne osude optuženiku što prihvaća i ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud, to okolnost je li pored postojanja jedne kvalifikatorne okolnosti (kradja učinjena provaljivanjem zatvorene prostorije) postoji i druga takva okolnost, tj. da vrijednost ukradenih stvari premašuje iznos od 15.000 HRD, nije u konkretnom slučaju okolnost odlučna za odmjeravanje kazne.

To pogotovo, što je prvostepeni sud optuženika oglasio krivim za kradju u izreci točno navedenih stvari čija vrijednost, doduše, nije precizno utvrdjena, ali ona, očito, ne može biti znatno veća od 15.000 HRD. Vojni tužitelj, doduše, u žalbi ističe da iz naknadno pribavljene potvrde Ministarstva obrane Republike Hrvatske proizlazi da je vrijednost svih predmeta navedenih u činjeničnom opisu optužnice okvirno 750 DEM, medjutim, mišljenje Ministarstva obrane, ne samo da nije do kraja precizno, i bilo čime dokumentirano, već se ono odnosi na sve one predmete, koji su bili obuhvaćeni optužnicom, dok je javni tužitelj na glavnoj raspravi od dijela tih predmeta odustao, odnosno u tom pravcu izmijenio optužnicu u svojoj završnoj riječi, to se više nikako ne može govoriti o ukupnoj vrijednosti od 750 DEM nego svakako manjoj.

Svakako sa stajališta riješenosti predmeta optužbe irelevantno je je li djelo kvalificirano jednom ili sa dvije kvalifikatorne okolnosti. I u jednom i u drugom slučaju, naime, radi se o kvalificiranom krivičnom djelu u ovom slučaju iz čl. 223. st. 2. KZJ, pa je prema tome predmet optužbe u ovom slučaju u potpunosti riješen.

Iz već navedenih razloga nije osnovana ni žalba vojnog tužitelja zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja u vezi s utvrdjivanjem vrijednosti ukradenih stvari, jer ta okolnost nije odlučna za pravilnu pravnu oznaku djela.

Nije, medjutim, prihvatljivo ni pravno stajalište vojnog tužitelja, da se u konkretnom slučaju provlačenje optuženika kroz željezne rešetke na zaključanim vratima, ne može pravno podvesti pod pojam provaljivanja u smislu čl. 223. st. 2. KZJ, jer da takav način izvršenja djela, doduše, jeste element teške kradje u smislu čl. 131. st. 1. toč. 1. KZH izvršene drugim svladavanjem većih prepreka da se dodje do stvari iz zatvorenih prostorija, ali da takav način nije propisan i odredbom čl. 223. st. 2. KZJ, pa da prvostepeni sud nije mogao zaključiti da je optuženik ostvario sva obilježja krivičnog djela iz čl. 223. st. 2. KZJ provaljivanjem, odnosno da taj kvalifikatorni element u konkretnom slučaju ne postoji, tako da bi za pravilnu pravnu oznaku djela bilo odlučno upravo utvrditi točnu vrijednost

I Kž 439/92

ukradenog oružja i municije.

Suprotno tome, prema pravnom stajalištu ovog Vrhovnog suda "provaljivanje" je pojmovno upravo svladavanje prepreka u prodiranju u zatvoreni tudji prostor protiv volje vlasnika, odnosno posjednika. Provlačenje kroz rešetke na zatvorenim vratima svakako predstavlja takvo svladavanje prepreka u prodiranju u zatvoreni tudji prostor. Izmjenom ranije odredbe čl. 131. st. 1. toč. 1. KZH i dodavanjem riječi ili drugim svladavanjem većih prepreka da se dodje do stvari iz zatvorenih zgrada, soba itd. u smislu citirane odredbe samo se htjelo proširiti pojam provaljivanja npr. kod prodiranja u šatore u campovima i sl. Radi se, naime, o proširivanju pojma provaljivanja u smislu krivičnog djela teške kradje. Prema tome konkretan način izvršenja kradje oružja i dijelova borbenoga sredstva pravilno je prvostepeni sud podveo pod provaljivanje zatvorenih prostorija u smislu čl. 223. st. 2. KZJ.

Nije osnovana ni žalba vojnog tužitelja zbog odluke o izrečenoj krivičnoj sankciji.

Sve okolnosti za odabir adekvatne krivične sankcije prvostepeni sud je pravilno i valjano ocijenio. Ne samo da se radi o vrlo mladom čovjeku, rodjenom 1972. godine, već se radi i o bolesnoj osobi. Optuženik je, naime, teško povrijedjen u prometnoj nezgodi oko dvije godine prije izvršenja ovoga djela, te je sud utvrdio da su kod optuženika i dalje prisutne odredjene psihičke smetnje, zbog čega mu je bilo odgodjeno i dosluženje vojnoga roka, tako da je ponovni poziv dobio tek u veljači 1992. a djelo je učinjeno za vrijeme dosluženja vojnog roka. Kako su svi predmeti vraćeni i štete nema, u ovom slučaju treba očekivati da se svrha kažnjavanja može postići i uvjetnom osudom, čime se optuženiku kao mladom i bolesnom čovjeku daje šansa da ubuduće u potpunosti prestane sa svakom kriminalnom djelatnošću.

Iz svih iznesenih razloga trebalo je na temelju čl. 384. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 10. prosinca 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka v.r.

Svedrović Marijan v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:

Viši stručni referent:

(Vladimir Vuletin)