Rev-2138/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ivana Kaladića kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. Andrije Erakovića i Katarine Buljan kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, koju je u tijeku postupka zastupalo Državno pravobraniteljstvo Osječko-baranjske županije iz Osijeka kao punomoćnik zakonskog zastupnika Državnog pravobraniteljstva Republike Hrvatske, a sada Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika T. š. O. d.o.o. iz O., radi predaje u posjed i naknade štete, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 23. ožujka 2000. godine broj Gž-572/00, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 7. travnja 1999. godine broj P-1891/98, u sjednici održanoj 25. rujna 2003. godine,
Legislator headnote
AI generatedRev-2138/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 386. ZPP.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-2138/00-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ivana Kaladića kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. Andrije Erakovića i Katarine Buljan kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, koju je u tijeku postupka zastupalo Državno pravobraniteljstvo Osječko-baranjske županije iz Osijeka kao punomoćnik zakonskog zastupnika Državnog pravobraniteljstva Republike Hrvatske, a sada Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika T. š. O. d.o.o. iz O., radi predaje u posjed i naknade štete, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 23. ožujka 2000. godine broj Gž-572/00, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 7. travnja 1999. godine broj P-1891/98, u sjednici održanoj 25. rujna 2003. godine,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku predaja tužiteljici u posjed odgovarajućeg skladišnog prostora površine od 500 m² za potrebe skladištenja 1000 tona šećera i da joj to pravo osigura do 1. srpnja 2018. godine, zatim da se naloži tuženiku plaćanje naknade štete zbog uskrate prava posjeda skladišta u vremenu od 15. veljače 1996. godine do 30. rujna 1998. godine u iznosu od 137.025,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana tužbe do isplate, a ubuduće do predaje posjeda plaćanje mjesečnog iznosa od 7.200,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od desetog dana idućeg mjeseca za protekli mjesec do isplate.
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda.
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev, ili da se ukinu drugostupanjska i prvostupanjska presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tuženik nije odgovorio, a nadležni državni odvjetnik se nije izjasnio o izjavljenoj reviziji.
Revizija nije osnovana.
U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 386. ZPP.
Ne postoji ni bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, na koju ukazuje revidentica, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
Nije osnovan ni revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.
Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev za predaju u posjed određene površine skladišnog prostora, te plaćanje naknade zbog uskrate tog prava.
Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta utvrđenja je pravilnima ocijenio i sud drugog stupnja:
- da je Republička direkcija za robne rezerve SR Hrvatske temeljem rješenja od 26. studenog 1987. godine osigurala sredstva za sanaciju skladišnog prostora tuženika površine od 2000 m²,
- da je između Republičke direkcije za robne rezerve SR Hrvatske i IPK O. O. T. š. O. (prednik tuženika) sklopljen 13. srpnja 1989. godine ugovor prema kojem se prednik tuženika obvezao da će za vrijeme od 30 godina počev od srpnja 1988. godine osigurati prostor za skladištenje robe iz republičkih robnih rezervi u površini do 500 m², odnosno smještaj 1000 tona šećera, zavisno od najavljenih potreba Direkcije i na njen pismeni zahtjev,
- da je prema robnim karticama u razdoblju od 1. siječnja 1996. godine do 19. studenog 1998. godine u skladištu tuženika bio uskladišten šećer na ime Državnog ravnateljstva za robne rezerve.
Na temelju utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da tuženik nije onemogućio tužiteljici ostvarenje prava iz ugovora.
Naime, iz sklopljenog ugovora na kojem se temelji tužbeni zahtjev ne proizlazi pravo na posjed skladišta, nego pravo na uskladištenje šećera iz robnih rezervi na određenoj površini skladišta tuženika, odnosno u određenoj količini, što ovisi o najavljenim potrebama i pisanom zahtjevu tužiteljice, odnosno Državnog ravnateljstva za robne rezerve kao pravnog sljednika ranije Republičke direkcije za robne rezerve.
Tim ugovorom je tuženik, dakle, preuzeo obvezu sklapanja ugovora o uskladištenju u smislu čl. 730. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje ZOO), a to znači na pisani zahtjev i ovisno o potrebama druge ugovorne strane primiti i čuvati šećer iz robnih rezervi.
Već zbog toga nije osnovan zahtjev tužiteljice za predaju u posjed određene površine skladišta tuženika niti plaćanje naknade zbog uskrate prava na posjed skladišta.
Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev.
U navedenoj pravnoj situaciji nisu odlučni navodi revidentice, koje je isticala i u tijeku postupka, o postojanju više načina osiguravanja prostora za skladištenje robnih zaliha.
Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, o reviziji tužiteljice odlučeno je na temelju čl. 393. ZPP.
U Zagrebu, 25. rujna 2003. godine.
Predsjednik vijeća:
dr. Ivan Kaladić, v.r.