Rev-x-352/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 352/11-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, Jasne Guštek, mr. sc. Lucije Čimić i Jasenke Žabčić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. B. iz Z., koju zastupa B. S., odvjetnik u Z., protiv tuženice C. o. d.d. Z., kojeg zastupa generalna punomoćnica M. V., dipl. iur., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gžn-740/10-2 od 23. ožujka 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pr-5738/08-85 od 25. rujna 2009., u sjednici održanoj 20. travnja 2011.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženice i ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gžn-740/10-2 od 23. ožujka 2010. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pr-5738/08-85 od 25. rujna 2009. u pobijanom dijelu toč. I. izreke i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici isplati iznos 18.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 25. rujna 2009. do isplate, te trošak postupka u iznosu 12.526,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 25. rujna 2009. do isplate. Pod toč. II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtjeva isplatu daljnjeg iznosa 7.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 25. rujna 2009. do isplate.

Ujedno je rješenjem odbačena tužba sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica potražuje iznos 7.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 25. rujna 2009. do isplate.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke.

Protiv presude drugostupanjskog suda reviziju je podnijela tuženica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku, jer pobijana presuda nije podudarna sa zauzetim pravnim shvaćanjem revizijskog suda glede iscrpljenosti svote osiguranja po proširenom tzv. B pokriću odnosno da li se ugovorena svota po proširenom osiguranju revalorizira. T. predlaže da revizijski sud pobijanu presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev iz toč. I. izreke prvostupanjske presude, podredno ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju tuženice.

Revizija tuženice je dopuštena, budući su ispunjeni uvjeti iz čl. 382. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), jer je stajalište nižestupanjskih sudova u suprotnosti sa stajalištem revizijskog suda zauzetom u nizu odluka.

Prema odredbi čl. 392. a. st. 2. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ovog Zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete koja joj pripada temeljem police od automobilske odgovornosti za koju je uplaćena dodatna premija za prošireno osiguravajuće pokriće (tzv. B kombinacija).

Tužiteljica je kao ovlašteni vozač upravljala vozilom koje je osigurano kod tuženika policom proširenog osiguranja za razdoblje od 28. kolovoza 1990. do 28. kolovoza 1991., a štetni događaj dogodio se 3. svibnja 1991., pa svoj zahtjev temelji na ugovoru o proširenom osiguranju od odgovornosti.

Tuženica je prigovorila da je ugovorena svota osiguranja iscrpljena, te da se ugovorena svota osiguranja ne revalorizira jer se radi o dobrovoljnom osiguranju.

Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice (toč. I. izreke prvostupanjske presude), jer smatraju da se ugovorena svota proširenog (dobrovoljnog) osiguranja revalorizira na isti način kao i svota temeljnog (osnovnog - obaveznog) osiguranja.

Pogrešna je ocjena nižestupanjskih sudova da temeljem čl. 17. st. 3. Pravila o osiguranju od automobilske odgovornosti koja se primjenjuju od 1. siječnja 1991. (dalje: Pravila) tužiteljici pripada pravo na naknadu utužene svote prema revaloriziranom iznosu ugovorene svote osiguranja, jer osiguravatelj kod tzv. proširenog osiguranja odgovara bez obzira na ugovorenu svotu osiguranja (limit) na isti način kao i kod obveznog osiguranja.

Osiguranje kojim se osiguravajuće pokriće iz čl. 90. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba ("Narodne novine" broj 53/91), proširuje na osobe koje se u smislu čl. 21. Zakona o osiguranju imovine i osoba ("Narodne novine" broj 53/77 i 10/86), a koji su bili na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, ne smatraju trećim osobama, ugovoreno je dobrovoljno osiguranje, te se prava i obveze koje nastaju iz takvog osiguranja prosuđuju u okviru tog ugovora o osiguranju - police osiguranja i pravila osiguranja osiguravatelja.

Uvjeti za osiguranja od automobilske odgovornosti su sastavni dio ugovora o proširenom osiguranju i prava i obveze koje nastaju iz takvog osiguranja prosuđuju se u okviru police osiguranja i pravila osiguranja tuženice koja su se primjenjivala u vrijeme zaključenja ugovora o osiguranju. Prema tim Pravilima osiguravatelj je u obvezi naknaditi štetu do iznosa ugovorene svote osiguranja, a svota osiguranja za prošireno osiguravajuće pokriće je samostalna i neovisna o svoti osiguranja za temeljno osiguranje, a njena visina je utvrđena svotom osiguranja u polici osiguranja od automobilske odgovornosti (čl. 17. st. 3. u vezi čl. 5. Pravila). Dakle, budući se radi o ugovornom osiguranju, prava i obveze koje nastaju iz tog ugovora prosuđuju se u okviru ugovora i Pravilna osiguranja tuženika, a njima nije predviđena revalorizacija ugovorene svote osiguranja za prošireno osiguravajuće pokriće.

Drugačija je pravna situacija nastupila tek 1. travnja 1992. kada je tuženica izmijenila odredbe Uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti tako da je istim određeno da će se iznos osiguranja za prošireno osiguranje revalorizirati na način kao i za iznos osnovnog pokrića (čl. 1. st. 5. Uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti tuženice koji predviđaju revalorizaciju svote pokriće - u svoti osiguranja na temelju indeksa rasta cijena na malo.

Na temelju toč. 4. Uvodnih odredaba Pravila za osiguranje od automobilske odgovornosti koja čini sastavni dio ugovora o osiguranju, ugovorena svota osiguranja predstavlja gornju granicu obveze osiguravatelja za sva davanja po jednom štetnom događaju, a to je najniži iznos određen tada odlukom SIV-a u vrijeme sklapanja ugovora, ako se drugačije ne ugovori, bez obzira na broj oštećenika.

Dakle, citiranim Pravilima za osiguranje od automobilske odgovornosti tuženice nije predviđena revalorizacija svote osiguranja od automobilske odgovornosti, pa slijedom toga nema ni revalorizacije svote osiguranja za prošireno osiguranje u smislu odredbe čl. 17. st. 8. tih Pravila. Inače prošireno osiguranje je dobrovoljno osiguranje i bitno je za ostvarivanje prava iz tog osiguranja ono što je ugovoreno.

Međutim, zbog pogrešnog pravnog stava nižestupanjski sudovi nisu utvrdili koja je svota osiguranja ugovorena između stranaka u vrijeme sklapanja ugovora o osiguranju (u spisu ne prileži ugovor o osiguranju - polica o osiguranju) kao ni činjenicu da li je već izvršenim isplatama tuženica isplatila ugovorenu svotu osiguranja, a koje činjenice u postupku treba utvrditi.

Iz iznesenih razloga, a temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo je reviziju tuženice prihvatiti kao osnovanu i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 20. travnja 2010.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.