Revr-481/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 481/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jadranka Juga, člana vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. M. iz S., koju zastupaju punomoćnici V. Lj. i Ž. V., odvjetnici u S., protiv tuženika D. d.d., S., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžp-1056/11 od 1. prosinca 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-160/11 od 26. svibnja 2011., u sjednici održanoj 5. rujna 2017,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je radni odnos tužiteljice prenesen s D. V. d.d. S. na D. d.d. S. kao novog poslodavca u neizmijenjenom obliku i opsegu.

II. Utvrđuje se nedopuštenim otkaz ugovora o radu tužiteljici po stečajnom upravitelju D. V. d.d. S. M. K.

III. Utvrđuje se ništetnim ugovor o radu između tužiteljice i D. t. d.d. S., sklopljen 6. srpnja 1998. godine po neovlaštenim osobama.

IV. Dužan je tuženik D. d.d. S. u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime neisplaćenih plaća od 1. veljače 2004.g. do zaključno 31. listopada 2008.g. tužiteljici isplatiti iznos od 303.357,14 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedinačni mjesečni iznos teče od dospijeća pa do isplate, kako slijedi:

- na iznos od 4.592,56 kn od 15. 3. 2004.g.

- na iznos od 4.592,56 kn od 15. 4. 2004.g.

- na iznos od 4.592,56 kn od 15. 5. 2004.g.

- na iznos od 4.592,56 kn od 15. 6. 2004.g.

- na iznos od 4.592,56 kn od 15. 7. 2004.g.

- na iznos od 4.592,56 kn od 15. 8. 2004.g.

- na iznos od 4.592,56 kn od 15. 9. 2004.g.

- na iznos od 4.592,56 kn od 15. 10. 2004.g.

- na iznos od 4.592,56 kn od 15. 11. 2004.g.

- na iznos od 4.592,56 kn od 15. 12. 2004.g.

- na iznos od 4.919,52 kn od 15. 2. 2005.g.

- na iznos od 4.919,52 kn od 15. 3. 2005.g.

- na iznos od 4.919,52 kn od 15. 4. 2005.g.

- na iznos od 4.919,52 kn od 15. 5. 2005.g.

- na iznos od 4.919,52 kn od 15. 6. 2005.g.

- na iznos od 4.919,52 kn od 15. 7. 2005.g.

- na iznos od 4.919,52 kn od 15. 8. 2005.g.

- na iznos od 4.919,52 kn od 15. 9. 2005.g.

- na iznos od 4.919,52 kn od 15. 10. 2005.g.

- na iznos od 4.919,52 kn od 15. 11. 2005.g.

- na iznos od 4.919,52 kn od 15. 12. 2005.g.

- na iznos od 4.919,52 kn od 15. 1. 2006.g.

- na iznos od 5.498,01 kn od 15. 2. 2006.g.

- na iznos od 5.498,01 kn od 15. 3. 2006.g.

- na iznos od 5.498,01 kn od 15. 4. 2006.g.

- na iznos od 5.498,01 kn od 15. 5. 2006.g.

- na iznos od 5.498,01 kn od 15. 6. 2006.g.

- na iznos od 5.498,01 kn od 15. 7. 2006.g.

- na iznos od 5.498,01 kn od 15. 8. 2006.g.

- na iznos od 5.498,01 kn od 15. 9. 2006.g.

- na iznos od 5.498,01 kn od 15. 10. 2006.g.

- na iznos od 5.498,01 kn od 15. 11. 2006.g.

- na iznos od 5.498,01 kn od 15. 12. 2006.g.

- na iznos od 5.522,66 kn od 15. 1. 2007.g.

- na iznos od 5.522,66 kn od 15. 2. 2007.g.

- na iznos od 5.522,66 kn od 15. 3. 2007.g.

- na iznos od 5.522,66 kn od 15. 4. 2007.g.

- na iznos od 5.522,66 kn od 15. 5. 2007.g.

- na iznos od 5.522,66 kn od 15. 6. 2007.g.

- na iznos od 5.522,66 kn od 15. 7. 2007.g.

- na iznos od 5.522,66 kn od 15. 8. 2007.g.

- na iznos od 5.522,66 kn od 15. 9. 2007.g.

- na iznos od 5.522,66 kn od 15. 10. 2007.g.

- na iznos od 5.522,66 kn od 15. 11. 2007.g.

- na iznos od 5.522,66 kn od 15. 12. 2007.g.

- na iznos od 5.522,66 kn od 15. 1. 2008.g.

- na iznos od 5.856,43 kn od 15. 2. 2008.g.

- na iznos od 5.856,43 kn od 15. 3. 2008.g.

- na iznos od 5.856,43 kn od 15. 4. 2008.g.

- na iznos od 5.856,43 kn od 15. 5. 2008.g.

- na iznos od 5.856,43 kn od 15.6. 2008.g.

- na iznos od 5.856,43 kn od 15. 7. 2008.g.

- na iznos od 6.604,53 kn od 15. 8. 2008.g.

- na iznos od 6.604,53 kn od 15. 9. 2008.g.

- na iznos od 6.604,53 kn od 15. 10. 2008.g.

- na iznos od 6.604,53 kn od 15. 10. 2008.g.

i dalje mjesečno iznos od 6.604,53 kn s isplatom do 15-og u mjesecu za prethodni mjesec i poviše toga zakonsku zateznu kamatu u slučaju zakašnjenja isplate.“

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11, dalje: ZPP) zbog razloga naznačenih u odredbi čl. 385. ZPP. Predložila je da ovaj sud prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude i usvoji tužbeni zahtjev, podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška sastava revizije u iznosu 4.612,50 kn te pristojbe u iznosu 3.000,00 kn.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je neosnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela odluke prelazi 200.000,00 kn, 2) ako je presuda donesena u sporovima o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenju postojanja radnog odnosa,

3) ako je drugostupanjska odluka donesena prema odredbama čl. 373. a i čl. 373. b toga Zakona.

Stoga je revizija tužiteljice dopuštena u smislu odredbe 382. st. 1. toč. 2. ZPP, pa je kao takvu valja i razmatrati, jer u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a koja se može podnijeti samo u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Revidentica se paušalno u reviziji poziva na sve razloge iz čl. 385. ZPP pa tako i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz tog navedenog članka bez da je određeno naznačila u čemu bi se sastojale bitne povrede odredaba parničnog postupka, pa sud takve paušalne navode nije ni uzeo u razmatranje.

Nadalje, revidentica revizijskim navodima ukazuje na pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova te prigovara se pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja iz kojeg razloga nije dopušteno izjaviti reviziju kako to proizlazi iz odredbe čl. 385. ZPP. Zato ovaj sud nije cijenio ni revizijske navode koji ukazuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, utvrđenja da je ugovor o radu koji je tužiteljica sklopila s D. V. d.d. u stečaju prenesen na tuženika D. d.d., utvrđenja da je ništetan ugovor o radu između tužiteljice i D. V. d.d., te zahtjev za isplatu plaće i naknade plaće.

Odbijanje tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi temelje na sljedećim utvrđenjima i zaključcima:

- da je tužiteljica imala sklopljen ugovor o radu s D. V. d.d. na neodređeno vrijeme,

- da je temeljem rješenja Trgovačkog suda u Splitu broj XV St-133/03 od 20. studenoga 2003. otvoren stečajni postupka nad tuženikom D. V. d.d.,

- da je stečajni upravitelj 31. prosinca 2003. donio odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici zbog otvaranja stečajnog postupka,

- da tuženik D. d.d. nije preuzelo radnike tuženika D. V. d.d. ,

- da je otkaz ugovora o radu dopušten i zakonit,

- da ugovor o radu nije prenesen na tuženika, jer nije došlo do promjene poslodavca statusnom promjenom ili pravnim poslom

- da u postupku nije dokazano da je tuženik prenošenjem poduzeća ili dijela poduzeća D. V. d.d. ili na drugi način zlonamjerno izbjegavao ispuniti svoje obveze prema tužiteljici.

U revizijskom je stupnju postupka sporno, je li Ugovor o radu od 6. srpnja 1998. sklopljen s D. V. d.d. ništav, kao i je li prije donošenja predmetne odluke na temelju odredbe čl. 129. (čl. 136.) Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 114/03, dalje: ZR) došlo do prijenosa ugovora o radu tužitelja s D. V. d.d. u stečaju, na tuženika D. d.d. i je li tuženik D. d.d. dužan tužiteljici isplatiti plaće za razdoblje od 1. siječnja 2004. pa nadalje.

Iako tužiteljica u reviziji iznosi činjenice zbog kojih smatra da je ništetan Ugovor o radu kojega je sklopila s D. V. d.d. 6. srpnja 1998. pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da predmetni Ugovor nije ništav jer tužiteljica nije predložila dokaze radi utvrđenja tih činjenica, a pozivajući se na odredbe o teretu dokaza iz čl. 7. i čl. 221.a ZPP.

Nadalje, tužiteljica tijekom postupka nije ni dokazala da bi statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca bilo preneseno poduzeće ili dio poduzeća (pogon) u kojem slučaju bi bili preneseni i svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koje bi bilo predmet prenošenja.

Statusne promjene su se zbile prilikom pretvorbe tijekom 1993.–1994. dakle prije nego je stupio na snagu Zakon o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 114/03, dalje: ZR) koji je odredbom čl. 129. propisao pretpostavke koje moraju biti ispunjene da bi došlo do prenošenje ugovora o radu na novog poslodavca.

D. d.d. je 27. svibnja 1994. upisana u sudski registar Trgovačkog suda u Splitu kao pravni slijednik poslovnog sustava D. h. S. i kao osnivač (vlasnik) D. V. d.d. kao i ostalih 20 poduzeća (tzv. kćeri). Tužiteljici je 23. prosinca 2003. otkazan ugovor o radu koji je imala sklopljen s tuženikom D. V. d.d., radi otvaranja stečajnog postupka nad tim tuženikom, a koji ugovor o radu nije prethodno po sili zakona u smislu odredbe čl. 129. (čl. 136.) ZR prenesen na tuženika D. d.d., zbog čega bi upravo D. V. d.d., a ne D. d.d., bio pasivno legitimiran u odnosu na tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu.

Tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da bi tuženik D. d.d. prenošenjem poduzeća ili dijela poduzeća D. V. d.d. ili na neki drugi način izbjegavao ispuniti svoje obveze prema njoj, pa su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su kao neosnovan odbili zahtjev kojim je zatraženo da se naloži tuženiku preuzimanje ugovora o radu te isplata plaće i naknade plaće za razdoblje od 1. siječnja 2004. pa nadalje.

Iz iznesenih razloga nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Zbog izloženog, primjenom odredbe čl. 393. ZPP, revizija je odbijena kao neosnovana.

Zagreb, 5. rujna 2017.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.