Revr-940/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 940/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. R. iz S. K., kojega zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u K., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž- 2368/13-2 od 12. ožujka 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-763/13-55 od 29. listopada 2013., u sjednici održanoj 21. veljače 2017.,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.

Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju razliku plaće u bruto iznosu od 69.400,87 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose pobliže naznačenim u izreci te presude (t. I. izreke), dok je u ostalom dijelu zahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđenu glavnicu za dan 15. u svakom mjesecu, odbijen kao neosnovan (t. II. izreke), te je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 14.775,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (t. III. izreke).

Drugostupanjskom presudom žalba tuženice odbijena je kao neosnovana, i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu po točkom I. i III. izreke.

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08- dalje: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu ili ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže reviziju tuženice odbaciti kao nedopuštenu ili ju odbiti kao neosnovanu. Traži trošak sastava odgovora na reviziju.

Revizija tuženice nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. istog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za isplatu naknade za prekovremeni rad, za rad noću, za rad subotom i nedjeljom, blagdanom, a koji je tužitelj kao djelatna vojna osoba obavljao u sklopu dežurstva u razdoblju od veljače 2008. do listopada 2009.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj zaposlen kod tuženice kao djelatna vojna osoba, te da je u razdoblju od veljače 2008. do listopada 2009. prema mjesečnom planu rada i dnevnim zapovijedima nadređenog dežurao, radio noću, vikendima i za blagdane, te da je na taj način ostvario određeni broj prekovremenih sati koji mu nisu nadoknađeni korištenjem slobodnih dana niti je tuženica dostavila dokaz da je tužitelju radno vrijeme bilo preraspodijeljeno, kao i da tužitelj nije obavljao stražarsku službu već je obavljao dežurstva koja traju 24 sata, ujutro od 8 sati do drugog jutra u 8 sati i to u pravilu tri do četiri puta mjesečno, zbog čega su pri izračunu razlike plaće uzeti u obzir svi prekovremeni sati koje je prema evidenciji tuženice tužitelj ostvario u utuženom razdoblju, a za koje mu nije omogućeno korištenje slobodnih dana.

Tužitelju je prema presudi suda prvog stupnja, koju je potvrdio drugostupanjski sud, dosuđena razlika plaće u iznosu od 69.400,87 kn, jer su sudovi smatrali da tužitelju pripada naknada za sve sate kada je obavljajući rad izvan radnog vremena bio dužan biti na svom radnom mjestu, da se ne radi o obavljanju straža danima uzastopce, već je riječ dežurstvu koje je obavljao tri do četiri puta mjesečno, a za koji tužitelju nisu omogućeni slobodni dani, te da mu pravo na naknadu za prekovremeni rad pripada sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru koji se odnosi na državne službenike i namještenike.

Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR), Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07), te čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04, 141/04, 150/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08). Tuženica u reviziji postavlja sljedeće materijalnopravno pitanje:

Može li se tužitelju, kao djelatnoj vojnoj osobi, za vrijeme obavljanja službe, izvan redovnog rada od 8 sati dnevno (40 sati tjedno), priznati prekovremeni rad od 16 sati dnevno radnim danima, te 24 sata dnevno neradnim danima, subotama, nedjeljama i blagdanima i to u kontinuitetu od 7 dana, bez da bi koristili nužan dnevni odmor ?

Obrazlažući razloge važnosti postavljenog pravnog pitanja tuženica se u reviziji poziva na odluku revizijskog suda broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. u kojoj je izraženo shvaćanje da nije životno prihvatljivo da prekovremeni rad traje 24 sata dnevno. U nižestupanjskim presudama zauzeto je pravno shvaćanje da tužitelju, kao djelatnoj vojnoj osobi, za vrijeme službe dežurstva prilikom isplate plaće pripada pravo na prekovremeni rad, koji nije bio uzastopan više dana sa 24- satnim dežurstvima već se radilo o 24 sata dežurstva u prosjeku otprilike tri do četiri puta mjesečno.

U odluci ovog suda, broj Revr-753/09, zauzet je stav o nemogućnosti trajanja prekovremenog rada 24 sata dnevno kada se taj rad odvija uzastopno više dana, što ovdje nije slučaj.

Stoga pozivanje revidentice na odluku ovog suda Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. ne predstavlja valjani razlog zbog kojeg bi postavljeno pravno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, budući da se u toj odluci ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u ovom postupku.

S obzirom da se odluka Revr-753/09 temelji na činjeničnom stanju različitom od činjeničnog stanja u ovom postupku, to prema ocjeni ovog revizijskog suda postavljeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Slijedom navedenog, revizija tuženice nije dopuštena pa ju je valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392. b st. 3. ZPP.

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer ta radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i 155. st.1. ZPP).

Zagreb, 21. veljače 2017.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.