Revr-474/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr-474/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednika vijeća, te mr. Jasne Brežanski, Ivana Mikšića, Ljubice Munić i Jakoba Miletića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. S. pok. G. iz D., kojega zastupaju punomoćnici B. V. i V. V., odvjetnici u S., protiv tuženika S. d.d. V., koje zastupa punomoćnik Z. M., odvjetnik u S., radi naknade štete, rješavajući revizije izjavljene od stranaka protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 23. listopada 1998. godine, br. Gž-1549/98., kojom su odbijene žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 26. veljače 1998. godine, br. P-930/96., u sjednici održanoj dana 28. kolovoza 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja i tuženika odbijaju se kao neosnovane.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Splitu od 26. veljače 1998. godine, br. P-930/96. suđeno je:

"Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju na ime naknade nematerijalne štete ukupan iznos od 59.000,00 kn od čega:

a) za pretrpljene fizičke bolove iznos od 17.000,00 kn,

b) za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 35.000,00 kn, te c) za pretrpljeni strah iznos od 7.000,00 kn,

sve sa zakonskom zateznom kamatom koja teče počev od 26. veljače 1998. godine do isplate.

Preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 41.000,00 kn odbija se kao neosnovan." "I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva u odnosu na traženje naknade za troškove liječenja u iznosu od 3.000,00 kn.

II. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i po prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.465,98 kn."

Presudom Županijskog suda u Splitu od 23. listopada 1998. godine, br. Gž-1549/98. odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i navedena prvostupanjska presuda potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja, reviziju su izjavile obje parnične stranke.

Tužitelj revizijom pobija drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da sud reviziju prihvati i u pobijanom dijelu pobijane presude preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti ili da u pobijanom dijelu nižestupanjske presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, s time da traži i naknadu parničnog troška revizijske faze postupka.

Tuženik revizijom pobija drugostupanjsku presudu, u dijelu kojim je odbijena njegova žalba kao neosnovana i u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev te odlučeno o trošku prvostupanjska presuda potvrđena, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da sud reviziju prihvati, pobijanu presudu preinači, odnosno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Pravovremene, potpune i dopuštene revizije stranaka sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92. i 112/99. – dalje ZPP), na odgovor protivnoj stranci i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Stranke nisu odgovorile na izjavljene revizije, niti se o istima izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizije nisu osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primjenom čl. 386. ZPP, po službenoj dužnosti.

O svim ostalim procesnim povredama, zbog kojih se može izjaviti revizija, bez obzira da li je riječ o povredama apsolutnog ili relativno bitnog značenja, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino onda kada se revident na postojanje takvih bitnih povreda u reviziji određeno i konkretno poziva.

Kako revidenti u ovoj pravnoj stvari ne upućuju u revizijama na postojanje takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, to je ovaj sud ocijenio da se revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvario.

Revidenti neosnovano tvrde da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se zato ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja je ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika u razdoblju od 9. ožujka 1959. godine, do 31. srpnja 1990. godine, kada je tužitelj otišao u mirovinu,

- da je tužitelj više od 5 godina bio izložen fibrogenoj azbestnoj prašini na radnom mjestu i da je kao posljedica kod tužitelja nastala profesionalna bolest – azbestoza pleure,

- da je tužitelj trpio lakše propadajuće i stezajuće bolove u prsima pri obavljanju teških fizičkih poslova s time da su se bolovi javili kod tužitelja jednu do dvije godine prije dijagnosticiranja profesionalnog oboljenja, odnosno tijekom 1993. godine,

- da zbog profesionalne bolesti tužitelj ima lakše restriktivne – opstruktivne smetnje ventilacije, odnosno smanjenje vitalnog kapaciteta za 35% pri čemu je stupanj invalidnosti vezan uz profesionalnu bolest 20%, dok se preostali invaliditet odnosi na neprofesionalnu bolest – kronični bronhitis,

- da je tužitelj zbog tjelesnog oštećenja 20% dijelom ograničen u obavljanju teških fizičkih poslova pri kojima će osjećati lakše zamaranje, nestašicu zraka i bol u prsima i da tužitelj ima 66 godina,

- da je tužitelj, kad je saznao da boluje od azbestoze pleure, trpio strah srednjeg intenziteta koji je trajao oko mjesec i po dana, a nakon toga da je tužitelj trpio strah lakog intenziteta oko 1 godinu, s time da strah nije ostavio posljedice.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su primjenom čl. 6. Zakona o zaštiti na radu (“Narodne novine”, broj 19/83, 17/86, 29/93. – dalje ZZR) ocijenili da postoji odgovornost tuženika za nastalu štetu tužitelja.

Naime, profesionalnom bolešću smatra se bolest uzrokovana dužim neposrednim utjecajem procesa rada i uvjetima rada na određenim poslovima, radnim zadacima odnosno djelatnostima, odnosno one bolesti koje su zakonom ili na drugi zakonom određeni način utvrđene kao profesionalne bolesti, a koje izazivaju trajne promjene na radnikovom organizmu, umanjujući njegovu radnu i zdravstvenu sposobnost. Da bi se neka bolest mogla odrediti kao profesionalna bolest, mora postojati uzročno-posljedična veza između obavljanja određene profesionalne djelatnosti radnika i nastanka bolesti.

Izloženost tužitelja djelovanju azbestozne prašine prilikom obavljanja rada kod tuženika tijekom više od 5 godina, bez daljnjeg se ima dovesti u uzročno-posljedičnu vezu sa pojavom bolesti azbestoze kod tužitelja, zbog čega se ista u konkretnom slučaju ima smatrati profesionalnim oboljenjem, unatoč tome što je u tom pravcu izostalo rješenje Fonda MIORH, koji bi ovo oboljenje tužitelja formalno deklariralo profesionalnom bolešću.

Pritom na navode revizije tuženika valja odgovoriti da se tuženik ne može s uspjehom u ovoj pravnoj stvari pozivati na sadržaj nalaza Hrvatskog zavoda za medicinu rada od 28. lipnja 1999. godine. To iz razloga što se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 3. ZPP), pa tuženik iznošenjem novih dokaza u reviziji neosnovano upućuje na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Nadalje su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da pravičnu novčanu naknadu štete s osnove pretrpljenih fizičkih boli predstavlja iznos od 17.000,00 kn, s osnove duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti iznos od 35.000,00 kn i s osnove pretrpljenog straha iznos od 7.000,00 kn.

Ovo iz razloga što imajući u vidu vrstu i stupanj profesionalne bolesti, duljinu trajanja i intenzitet fizičkih boli koje je tužitelj trpio, duljinu trajanja i intenzitet pretrpljenog straha, kao i opseg smanjenja životnih aktivnosti i pojavne oblike u kojima se smanjenje životnih aktivnosti svakodnevno očituje, te tužiteljeve godine života, ovaj je sud ocijenio da dosuđeni iznosi predstavljaju pravičnu novčanu naknadu (čl. 200. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99.), pa tvrdnje tužitelja da su naknade određene u iznosima koji da su niži od iznosa pravične novčane naknade i tvrdnja tuženika da su naknade utvrđene u iznosima koji da su viši od iznosa pravične novčane naknade nisu osnovane.

Kako se, dakle, nije ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, to su revizije stranaka primjenom čl. 393. ZPP, odbijene kao neosnovane.

U Zagrebu, 28. kolovoza 2002.

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v.r.