Legislator Case Law & Legislation
Rev-x-394/2012-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal on lost wages, ruling lower courts correctly applied tort law regarding lost earning capacity.

Case Number Rev-x-394/2012-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a second-instance judgment confirming partial liability for lost wages. The defendant argued procedural errors and unequal treatment, but the court found the lower courts correctly established a causal link between the injury and the plaintiff's inability to work as a waiter, necessitating pension payments instead of lost wages. Consequently, the appeal was rejected as unfounded because the factual findings were not subject to review in the appellate phase and the legal application was correct.

Legislator headnote

AI generated

čl. 195. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima; čl. 385. i 393. Zakona o parničnom postupku: In tort actions for lost earning capacity, the appellate court reviews only legal application, not factual errors, and appeals must cite specific legal grounds to be admissible.

Keywords

AI generated
lost earning capacity tort liability lost wages pension entitlement causal link appellate review procedural error

Cited Legislation

AI generated
čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku
Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br.
čl. 392. st. 1. Zakona o parničnom postupku
čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku
čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku
čl. 385. Zakona o parničnom postupku
čl. 5. Zakona o parničnom postupku
čl. 393. Zakona o parničnom postupku
čl. 195. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima
U tom dijelu odluke sudova utemeljene su na odredbi čl. 195. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Broj: Rev-x 394/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca suca izvjestitelja i člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja P. G. iz P., i drugotužitelja A. G. iz P., koje zastupa punomoćnik D. H., odvjetnik u O. društvu „Ž. R. i kolege“ iz S. B., protiv tuženika P. J. iz S. B., kojeg zastupa punomoćnik Z. M., odvjetnik u S. B., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu br. Gžx-66/11-2 od 28. srpnja 2011., kojom je potvrđena djelomična presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu br. P- 311/09-11 od 4. ožujka 2011., u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2014.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Djelomičnom presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da drugotužitelju A. G. isplati na ime naknade štete s osnova izgubljene zarade iznos od 387.194,26 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose od lipnja 1993. do veljače 2011., kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, a od 4. ožujka 2011. na nadalje rentu u mjesečnom iznosu od 2.430,88 kn, sa zateznim kamatama od 10-tog u mjesecu za prethodni mjesec, pa do isplate. Ujedno je odlučeno da će se o zahtjevu prvotužitelja P. G. za naknadu štete odlučiti naknadno, jednako kao i o troškovima postupka.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska djelomična presuda.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se reviziju prihvatiti i pobijanu presudu preinačiti u skladu s revizijskim navodima, odnosno ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tuženika nije osnovana.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizija i samo iz razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392. a st. 1. ZPP).

U reviziji tuženik ističe da je sud drugoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP tvrdeći da sud drugoga stupnja nije dao obrazloženje svoje odluke. Suprotno navodima revidenta sud drugoga stupnja nije počinio navedenu povredu, budući da obrazloženje drugostupanjske presude sadrži ocjenu žalbenih navoda koji su od odlučnog značenja za odluku u ovom predmetu, a isto tako sud drugoga stupnja ispitao je pobijanu presudu glede žalbenih razloga na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji kontradiktornost između izreke pobijane presude i razloga navedenih u obrazloženju iste.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je drugotužitelj teško stradao u događaju za koji je odgovoran tuženik 20. svibnja 1993., kojom prilikom je tuženik drugotužitelju nanio više prostrijelnih rana u predjelu glave i tijela,

- da je pravomoćnom kaznenom presudom tuženik oglašen krivim za navedeno kazneno djelo, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci,

- da je drugotužitelj od 1979. do travnja 1992. radio kao KV konobar i šef sale u H. L. u B. B.,

- da je drugotužitelj od travnja 1992. do svibnja 1993. radio kao konobar i vodio kafić „M.“ u S. B.,

- da je nakon stradavanja drugotužitelj jedno kraće vrijeme radio u poduzeću „R. v.“, ali je dobio otkaz jer nije mogao obavljati poslove skladištara,

- da je drugotužitelj bio prijavljen na Zavodu za zapošljavanje,

- da je drugotužitelju kao posljedica ozljeđivanja zaostala smanjena pokretljivost lijevog koljena i lijevog kuka i to koljena u srednjem stupnju, a kuka u lakom stupnju,

- da je kod drugotužitelja došlo do umanjenja opće životne aktivnosti za 20%, ali da drugotužitelj zbog ozljede koljena i kuka više nije mogao obavljati poslove konobara,

- da je drugotužitelj umirovljen 4. rujna 1998. isključivo zbog oštećenja zdravlja nastalog ranjavanjem u štetnom događaju za koji je odgovoran tuženik,

- da drugotužitelj nije ničim doprinio nastanku štete.

Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi su dosudili drugotužitelju izgubljenu zaradu utvrđujući pritom iznos prosječne neto plaće u ugostiteljstvu za svaku pojedinu godinu, te odbijajući od tog iznosa iznose koje drugotužitelj ostvarivao bilo radeći, bilo iznose mirovine koju je drugotužitelj primao u spornom razdoblju od 1993. do 2011.

Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da postoji adekvatna uzročno veza između štetne radnje štetnika i štete nastale drugotužitelju u vidu izgubljene zarade do umirovljenja, odnosno između zarade koju bi tužitelj ostvarivao da je radio kao konobar i mirovine koju prima. Naime, upravo je zbog posljedica ranjavanja tužitelj umirovljen i upravo zbog posljedica ranjavanja tužitelj više ne može obavljati poslove konobara koje je radio prije štetnog događaja.

U tom dijelu odluke sudova utemeljene su na odredbi čl. 195. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO). Naime, prema odredbi čl. 195. st. 1. ZOO tko drugome nanese tjelesnu povredu i naruši zdravlje dužan je oštećeniku naknaditi sve troškove liječenja, a i zaradu koju je izgubio zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. U st. 2. istog članka propisano je da ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati rentu zbog izgubljene zarade, kao naknadu za tu štetu.

Revizijski navodi tuženika kojima se ukazuje na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ne mogu se uopće razmatrati u revizijskoj fazi postupka, budući da se zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija ne može izjaviti (čl. 385. ZPP).

Tvrdnja tuženika u reviziji da stranke u ovom postupku nisu ravnopravne, odnosno da je drugotužitelj favoriziran ničim nije potkrijepljena. Kod toga su nižestupanjski sudovi dali mogućnost svakoj parničnog stranci da se izjasni o zahtjevima i navodima druge strane, sve u skladu s odredbom čl. 5. ZPP.

Neosnovano je pozivanje tuženika na žalbu i razloge iznesene u žalbi, budući da je revident dužan u reviziji određeno navesti razloge zbog kojih pobija drugostupanjsku presudu.

Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu 19. veljače 2014.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.