I Kž-388/2001-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 388/01-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenome od sudaca Vrhovnoga suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Marijana Svedrovića i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. B., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. u vezi čl. 33. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 28. ožujka 2001. god. br. K-1/01, u sjednici održanoj 27. siječnja 2004. god., saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Milojka Vučkovića,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. M. B. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu, oglašen je krivim opt. M. B. zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. u vezi čl. 33. KZ, pa je temeljem istog zakonskog propisa uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 57. st. 1. i 2. toč. b) KZ, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.

Temeljem čl. 63. KZ u izrečenu kaznu zatvora optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 23. rujna do 3. studenog 2000. god.

Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP, okrivljenik je oslobođen snašanja troškova kaznenog postupka koji su pali na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i opt. M. B. izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

I Kž 388/01-3

Protiv presude žali se i optuženik po svom branitelju, zbog odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi kaznene odgovornosti, odnosno da mu se izrekne uvjetna osuda.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske postupajući u smislu čl. 373. st. 1. ZKP, nakon razgledavanja spisa, dostavio je pismeno mišljenje od 3. srpnja 2001. god. br .KŽ-DO-932/01, u kojem je predložio da se žalba državnog odvjetnika u smislu žalbenog prijedloga prihvati, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalbe nisu osnovane.

Optuženik u svojoj žalbi pobijajući presudu zbog odluke o kazni, predlaže da ga se oslobodi od kaznene odgovornosti, pri čemu se osvrće na utvrđeno činjenično stanje, smatrajući ga pogrešnim i nepotpunim.

Naime, ovaj žalitelj drži da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je u cijelosti poklonio vjeru iskazu oštećenice, zanemarujući pri tom obranu optuženika i i iskaze svjedoka koji su potvrdili da je optuženik s oštećenicom bio u ljubavnoj vezi, pa je njena prijava za pokušaj silovanja samo rezultat osvete zbog propale veze. Isto tako smatra da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer nisu izvedeni dokazi vještačenjem, koji bi potvrdili bilo kakve patološke povrede karakteristične za silovanje, odnosno, nije sačinjen fotoelaborat.

Ovaj Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra, da je protivno žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza, kako ponaosob tako i u međusobnoj vezi, izveo pravilan zaključak da je opt. M. B. kazneno odgovoran zbog kaznenog djela pokušaja silovanja iz čl. 188. st. 1. u vezi čl. 33. KZ, počinjenog na štetu M. R..

Ova utvrđenja proizlaze prvenstveno iz decidiranog i okolnosnog iskaza ošt. M. R., koji je potvrđen i iskazima svjedoka S. R. i R. M. koji su oštećenicu neposredno nakon događaja zbrinuli i odveli u bolnicu, time da iz nalaza medicinskog vještaka nedvojbeno proizlazi da je oštećenica kritične zgode zadobila višestruke lake tjelesne povrede, čiji opis u cijelosti odgovara opisu udaraca koje je zadobila od oštećenika prilikom njegovog pokušaja da obavi nasilni spolni odnos. Pri tome dvojbena okolnost da li su optuženik i oštećenica ranije bili u ljubavnoj vezi i po ocjeni ovoga suda, nije od relevantnog utjecaja na činjenična utvrđenja o učinu kaznenog djela za koje je optuženik osuđen.

Optuženik u svojoj žalbi predlaže i izricanje blaže kaznene sankcije, držeći da je kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci prestrogo dosuđena, te da nisu uzete u obzir sve olakotne okolnosti, prvenstveno iskrenost, pokušaj, smanjena ubrojivost, te da se radi o poljoprivredniku kojem bi boravak u zatvoru prouzročio znatnu materijalnu štetu, a i duševne boli koje bi mogle utjecati na njegovo i onako izraženo depresivno stanje.

Stoga predlaže da mu se izrekne uvjetna osuda.

Državni odvjetnik u svojoj žalbi kao razloge pobijanja odluke o kaznenoj sankciji navodi ponašanje optuženika u tijeku postupka, gdje je u dokaznom postupku istaknut navod

I Kž 388/01-3

da je optuženik nakon puštanja iz pritvora ponovno dolazio pred kuću oštećenice nastojeći u nju ući protivno volji oštećenice, iz čega proizlazi da predmetno kazneno djelo nije rezultat situacijskog ekscesa kako ga kvalificira sud prvog stupnja.

Ovaj žalitelj smatra da unatoč svih istaknutih olakotnih okolnosti, nije bilo mjesta izricanju ovako blage kaznene sankcije, jer se istom neće ostvariti niti individualna, niti generalna prevencija.

Ispitujući pobijanu presudu u dijelu odluke o kazni, Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da je sud prvog stupnja u cijelosti pravilno ocijenio sve olakotne i otegotne okolnosti, koje je našao na strani optuženika i njegova djela, a to su prvenstveno njegova ranija neosuđivanost i smanjena ubrojivost tempore criminis, a u odnosu na samo djelo činjenica da su optuženik i oštećenica od ranije bili u dobrim odnosima te da je optuženik znao pomagati oštećenici u radovima oko kuće, zbog čega je sud prvog stupnja pravilno ponašanje optuženika tempore acti kvalificirao kao situacijski eksces.

Stoga je ocjena i ovoga suda da će se ovako ublaženom kaznom u konkretnom slučaju postići svrha, kako generalne tako i specijalne prevencije.

Pobijanu presudu Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je i u smislu odredbe čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP, te nije našao da bi bile počinjene povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

Slijedom svega iznesenog, na temelju čl. 387 ZKP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 27. siječnja 2004. god.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v. r.

Milan Gudelj, v. r.