I Kž-453/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 453/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića i mr. Rudolfa Frančule kao članova vijeća i stručnog suradnika Rajke Tomerlin-Almer kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. P. zbog krivičnog djela iz čl. 236.f. st. 1. u svezi sa čl. 236.n. KZH, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Osijeku od 1. lipnja 1992. K 301/92, u sjednici održanoj 14. srpnja 1992., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske Mladena Pantlika,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. M. P. kao neosnovana, te se potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Vojni sud u Osijeku pobijanom presudom oglasio je krivim opt. M. P. zbog krivičnog djela iz čl. 236.f. st. 1. KZH u svezi čl. 236.n. KZH i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Temeljem čl. 68. KZ SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ) optuženiku je izrečena mjera sigurnosti oduzimanjem puške M-48 i 170 komada streljiva.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno sudjenje, odnosno da se presuda preinači i optuženik oslobodi optužbe, ili oglasi krivim za krivično djelo nedopuštenog držanja oružja (čl. 209. st. 1. KZH) i izrekne mu blaža kazna ili uvjetna osuda, na kraju predlaže da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne uvjetna osuda.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Vraćajući spise, temeljem čl. 370. st. 2. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP), javno tužiteljstvo Hrvatske predložilo je da se žalba

I Kž 453/1992-3

optuženika odbije kao neosnovana.

Iako je u smislu čl. 371. st. 1. ZKP optuženik u žalbi stavio zahtjev da o sjednici vijeća budu obaviješteni on i njegov branitelj, sjednica vijeća održana je u njihovoj odsutnosti na temelju odredbe čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske, prema kojoj se u postupku o žalbi ne primjenjuju odredbe Zakona o krivičnom postupku o obvezi obavješćivanja stranaka o sjednici vijeća (čl. 371. ZKP).

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da utvrdjeno činjenično stanje ne pruža pouzdan osnov za zaključak da je optuženik sudjelovao u pripremanju oružane pobune. Prema navodima žalbe za postojanje krivičnog djela pripremanja oružane pobune iz čl. 236.n. KZH traži se da učesnici na razne načine i sa više radnji doprinose pripremanju oružane pobune, da znaju za plan i ciljeve pobune i da se sa umišljajem pridruže. Posebno smatra žalitelj, potrebno je da nabavljaju oružje, distribuiraju ga, vrbuju učesnike, organiziraju stvaranje oružanih formacija, odredjuju mjesto i vrijeme akcije, a to optuženik nije učinio. On je isključivo čuvao stražu, kako je njemu rečeno protiv ekstremista.

U odnosu na te navode žalbe treba reći, da je prema priznanju samog optuženika, on preuzeo oružje i municiju i bio organiziran u odrede čuvanja straže, te nekoliko puta čuvao stražu na stražarskom mjestu. Iz obrane optuženika nedvojbeno proizlazi da je straža bila organizirana, znalo se je tko zapovijeda (Ž. M.), znao se zamjenik zapovjednika (B. M.), te se je znalo tko rasporedjuje stražu (B. Z.). Očito je dakle da je optuženik koji je u 4-5 navrata čuvao stražu bio sudionik,kao stražar, u pripremanju oružane pobune. Cilj te pobune nesumnjivo je bio jasan, optuženik je znao da stražu drži protiv pripadnika Hrvatske vojske. Dakle, on je bio svjestan da se radi o oružanom organiziranju više osoba radi suprotstavljanja državnim organima Republike Hrvatske. Način na koji je bio angažiran (čuvanje straže) jasno ukazuje da je bio učesnik pobune pa nisu osnovani navodi žalbe prema kojima su potrebne i dodatne aktivnosti da bi se ostvarili bitni elementi krivičnog djela iz izreke prvostepene presude.

Opravdano prvostepeni sud nije prihvatio navode žalbe da optuženik nije bio svjestan kome se ustvari suprotstavlja, već da je mislio kako se radi o čuvanju sela od ekstremista. Naime, u vrijeme djelovanja optuženika (lipanj do kraja studenog 1991.) već je bilo potpuno jasno da je došlo do akcija paravojnih četničkih formacija medjusobno povezanih sa ciljem da nasilno stvore teritorij SAO Zapadne Slavonije. Optuženik se je tim jedinicama pridružio sa jedinim ciljem da pruži aktivni otpor legalnim organima vlasti Republike Hrvatske.

Žalitelj ne obrazlaže žalbeni osnov nepotpuno utvrđdjenog činjeničnog stanja.

Prvostepeni sud je dakle na temelju rezultata glavne rasprave izveo pravilan zaključak da je optuženik učinio krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret. Za

I Kž 453/1992-3

svoja činjenična utvrdjenja prvostepeni sud naveo je iscrpne i razumljive razloge, koje kao valjane i potkrijepljene izvedenim dokazima u svemu prihvaća i ovaj sud drugog stupnja

Stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja.

Nije u pravu optuženik ni kada se žali zbog povrede krivičnog zakona, ističući da se eventualno može raditi samo o krivičnom djelu iz č. 209. st. 1. KZH nedopuštenog držanja oružja. Naime, krivičnim djelom iz čl. 209. KZH inkriminirano je samo držanje oružja kao općeopasna radnja, radi se o jednoj preventivno kriminalno-političkoj mjeri, dok se kod krivičnog djela pripremanja oružane pobune radi o pripremnoj radnji zakonom odredjenoj kao krivično djelo. Optuženik je nabavio oružje, dogovarao se za stražu, odlazio na stražu i time stvarao uvjete za oružanu pobunu protiv legalnih organa vlasti Republike Hrvatske. Njemu je cilj jasan i odredjen da se buni protiv Ustavom utvrdjenog državnog ustrojstva Republike Hrvatske. Pri tome treba napomenuti da je oružana pobuna izbila, pa samo obzirom na pravnu kvalifikaciju iz optužnice i činjenicu da javni tužitelj nije podnio žalbu protiv prvostepene presude zbog povrede zakona može opstati kažnjavanje optuženika za pripremanje krivičnog djela oružane pobune (čl. 236.n. KZH).

Kako je, prema tome prvostepeni sud na pravilno utvrdjeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalni zakon, nije učinjena povreda krivičnog zakona.

Ne stoje optuženikovi žalbeni navodi ni zbog odluke o kazni.

Optuženik tvrdi da je prvostepeni sud trebao imati u vidu prilikom odmjeravanja kazne njegovu neosudjivanost, iskreno priznanje, doprinos utvrdjenju činjeničnog stanja na području Općine Našice, te da je otac malodobnog djeteta i okolnost da se je kasnije dobrovoljno javio u Hrvatsku vojsku. Nasuprot tim tvrdnjama, prvostepeni sud je pravilno utvrdio i ocijenio sve po žalitelju navedene okolnosti, koje su od značaja za odmjeravanje kazne, te izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine je i po nalaženju ovog drugostepenog suda primjerena društvenoj opasnosti djela što ga je učinio optuženik, njegovoj ličnosti i ta kazna ostvarit će svrhu kažnjavanja iz čl. 5. st. 2. i čl. 33. KZJ.

Temeljem čl. 69. KZJ opravdano je prvostepeni sud izrekao mjeru sigurnosti optuženiku - oduzimanja puške i streljiva - budući su za. tu mjeru bili ispunjeni uvjeti.

Stoga nije osnovana optuženikova žalba.

Kako, dakle, žalba nije osnovana, a pobijanom presudom nisu ostvarene ni bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu čl. 376. ZKP, to je žalbu trebalo odbiti i potvrditi presudu suda prvog stupnja, temeljem čl. 384. ZKP.

U Zagrebu, 14. srpnja 1992

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Rajka Tomerlin-Almer v.r.

Milan Gudelj v.r.