Revr-272/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr-272/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. N. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik T. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika U. o. – radna zajednica iz Z., kojeg zastupa punomoćnik R. Ž., odvjetnik u Z., radi poništenja odluke, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 15. listopada 2002. godine, posl.br. Gžr-533/02, kojom je potvrđen dio presude Općinskog suda u Zagrebu od 22. listopada 2001. godine, posl.br. Pr-2608/01 u izreci pod III., u sjednici održanoj dana 17. lipnja 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

"I. Poništava se Odluka Disciplinske komisije tuženika broj 02-1/5-1990 od 1.2.1990.g. i Odluka Zbora radnih ljudi tuženika broj 02-1/10 od 28.3.1990.g.

II. Nalaže se tuženiku tužitelju u roku od 8 dana nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 2.587,00 kn.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kom zahtijeva da se naloži tuženiku da tužitelja vrati u radni odnos i rasporedi na radno mjesto "knjigovođe, likvidatora, administratora i povjerenika civilne zaštite.".

Drugostupanjskom presudom je odlučeno:

"Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i u točki III. izreke potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pr-2608/01. od 22. listopada 2001. godine.".

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obije nižestupanjske presude u pobijanom dijelu preinače ili ukinu.

Tuženik je podnio odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija odbaci ili odbije.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Neosnovano revident smatra da je u postupku drugostupanjskog suda počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na način da bi razlozi drugostupanjske presude bili "nerazumljivi, kontradiktorni i u nesuglasju sa stanjem spisa". Suprotno revidentovim navodima u obrazloženju pobijane presude jasno je naveden razlog zbog kojeg suda smatra tužbeni zahtjev tužitelja za vraćanje na rad neosnovanim:

- da je tužitelju po sili zakona prestao radni odnos sa tuženikom 25.3.1992. i da zbog toga tužitelj nije više u radnom odnosu s tuženikom, pa nema pravne osnove za vraćanje tužitelja na rad i raspored na ranije radne zadatke (str. 4 – drugi i treći odjeljak obrazloženja pobijane presude).

Prema tome, u postupku kod drugostupanjskog suda nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju se poziva revident, a u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa nije osnovan taj revizijski razlog. Revident u reviziji ne osporava da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao na način kako je to naprijed navedeno u drugostupanjskoj presudi. Međutim, revident smatra da nije trebalo odbiti tuženi zahtjev za vraćanje na rad, jer on zapravo nije tražio "povrat na rad" već priznanje radnog staža za vremensko razdoblje od donošenja pobijane odluke o prestanku radnog odnosa od 1.2.1990. pa do nesporno prestanka radnog odnosa 25.3.1992.

Stajalište nižestupanjskih sudova je pravilno.

U konkretnom slučaju treba imati na umu slijedeće:

- da se spor o zahtjevu tužitelja za poništenje odluke tuženika o prestanku radnog odnosa od 1.2.1990. još uvijek vodi, jer je rješenjem drugostupanjskog suda ukinuta uvodno citirana presuda prvostupanjskog suda u dijelu pod I.,

- da je nesporno da je radni odnos tužitelja s tuženikom prestao dana 25.3.1992..

U ovom predmetu tužitelj je postavio tužbeni zahtjev "za vraćanje tužitelja na njegove ranije poslove, odnosno radne zadatke knjigovođe, likvidatora, administratora i povjerenika SZ". Taj zahtjev je prvobitno postavljen uz zahtjev za poništenje odluke tuženika od 1.2.1990. kao logična posljedica u slučaju prihvaćanja zahtjeva za poništenje te odluke. Naime, u tom slučaju radni odnos tužitelja ne bi prestao odlukom od 1.2.1990., pa radnik zadržava pravo nastaviti rad na ranijem radnom mjestu. To vraćanje na rad se faktično odnosi na vrijeme nakon pravomoćnosti sudske odluke, a pitanje drugih prava i potraživanja zbog neprekinutog kontinuiteta radnog odnosa (u slučaju utvrđenja nezakonitosti, odnosno poništenja pobijane odluke o prestanku rada) radnik može ostvarivati postavljanjem drugih odgovarajućih zahtjeva (naknada plaće i dr.). Dakle, presuda o poništenju odluke o prestanku radnog odnosa znači da radni odnos nije prestao poništenom odlukom, a presuda o vraćanju na rad da taj radni odnos i dalje traje i da u skladu s tim tužitelju pripada pravo da mu se omogući rad na ranijem radnom mjestu kao da te poništene odluke nije ni bilo. No, ako je radni odnos u međuvremenu prestao na drugi način, tada tužitelj ima mogućnost postavljanja zahtjeva za ostvarivanje prava koja mu pripadaju od donošenja nezakonite odluke do prestanka radnog odnosa (a koja nije ostvario) – ali ne i za vraćanje na rad.

Sud u parničnom postupku donosi odluku na temelju činjeničnog stanja u vrijeme donošenja prvostupanjske presude. U konkretnom slučaju radni odnos je u to vrijeme bio prestao, pa – imajući na umu sve naprijed navedeno – zahtjev za vraćanje na rad onako kako je postavljen nije osnovan. U slučaju da zahtjev tužitelja za poništenje odluke tuženika od 1.2.1990. bude prihvaćen, tada tužitelj ima mogućnost tražiti otklanjanje posljedica takve nezakonite odluke do prestanka radnog odnosa 25.3.1992. postavljanjem odgovarajućeg zahtjeva – što u predmetnom tužbenom zahtjevu tužitelj do sada nije učinio.

Iz tih razloga nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 17. lipnja 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.