Rev-218/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 218/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i mr. sc. Jadranka Juga, kao članova vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja K. K., II- tužiteljice S. K., III-tužitelja I. K., IV-tužiteljice B. K., svi iz Njemačke, B., V-tužitelja A. Z. i VI-tužiteljice N. Z., oboje iz Njemačke, B., svi zastupani po punomoćniku R. A., odvjetniku u Z., protiv tuženice „C.-o.“ d.d. Z., koju zastupa gen. punomoćnica R. S., dipl. pravnica zaposlena kod tuženice, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1836/05 od 24. travnja 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu (sada Općinski građanski sud u Zagrebu) poslovni broj Pn-1899/97 od 27. rujna 2004., u sjednici održanoj 13. svibnja 2009.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tužiteljice N. Z. za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev VI-tužiteljice N. Z. u iznosu od 523.303,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom 27. rujna 2004. do isplate.

Protiv te drugostupanjske presude tuženica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude preinače ili ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 - dalje: ZPP), koji se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 84/08 - dalje: ZPP), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati. Naime, izreka presude ne proturječi razlozima presude te su u njoj navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a ti razlozi su jasni i imaju podlogu u izvedenim dokazima. Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju opisno ističe revidentica.

Predmet spora je potraživanje naknade štete povodom prometne nezgode od 4. srpnja 1987., u kojoj su sudjelovala dva vozila inozemne registracije, a zahtjev je istaknut protiv „C.- o.“ d.d. kao osiguravajućeg društva kojem je povjerena obrada i isplata predmetne štete.

Nije sporno da su tužitelji stradali u prometnoj nezgodi 4. srpnja 1987. u Z., kod J., u smjeru M., kada je na mini-bus reg. oznake …, kojim je upravljao I-tužitelj K. K., u kojem je VI-tužiteljica N. Z. (kćer I-tužitelja) bila jedan od suputnika, zbog neprilagođene brzine svojim prednjim dijelom naletjelo teretno vozilo reg. oznake … s prikolicom reg. oznake …, te da je tom prilikom smrtno stradao sin VI-tužiteljice K. Z..

Također, nije sporno da su oba vozila na dan nezgode imala sklopljen ugovor o osiguranju, time da je vozilo u kojem je stradala tužiteljica N. Z. bilo osigurano policom „N.“ o. d.d. (Njemačka) i to u iznosu od 7.500.000 DEM, koja svota je navedena kao neograničena.

Tužiteljica N. Z. potražuje naknadu nematerijalne štete zbog duševnih bolova zbog smrti sina, te naknadu za vlastitu nematerijalnu štetu uslijed pretrpljenih ozljeda i rentu za tuđu pomoć i njegu, sve to po osnovi police osiguranja („N.“) mini-busa njemačkih registarskih oznaka, u kojem je bila suputnik.

Utvrdivši da tužiteljica ima status treće osobe, u smislu čl. 21. st. 1. toč. 3. tada važećeg Zakona o osiguranju imovine i osoba („Narodne novine“, broj 53/77), te otklonivši pritom istaknuti prigovor tuženice glede obveze naknade štete do granica svote osiguranja propisane Odlukom tadašnjeg Saveznog izvršnog vijeća (30.000.000 dinara) sukladno čl. 53. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba („Narodne novine“, broj 24/76 - dalje. ZOSOIO), nižestupanjski sudovi su prihvatili zahtjev tužiteljice za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 523.303,00 kn, sa pripadajućom zateznom kamatom.

Tuženica u reviziji:

- i nadalje osporava svoju odgovornost preko visine ograničene svote osiguranja (tzv. limit osiguranja) propisane Odlukom bivšeg SIV-a,

- prigovara visini dosuđenog iznosa naknade nematerijalne štete za fizičke bolove i duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti tužiteljice (ostalim vidovima te štete ne prigovara).

Obrazlažući prvi prigovor tuženica navodi da sudovi pogrešno tumače odredbu čl. 8. Haške konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode na cestama od 4. svibnja 1971. (u daljnjem tekstu: Haška konvencija) kada smatraju da se domaće zakonodavstvo kao mjerodavno pravo ne primjenjuje na limit osiguranja.

Ujedno upućuje na čl. 8. Londonskog sporazuma (za kojeg navodi da je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja), koji propisuje da će se Obrađivački ured konzultirati s Isplatnim uredom radi dobivanja suglasnosti za dio odštetnog zahtjeva koji prelazi uvjete ili minimalne svote pokrića utvrđene odredbama o obveznom osiguranju od odgovornosti zakona o osiguranju motornih vozila u zemlji Obrađivačkog ureda, navodeći da je slijedom navedenog bio potreban izričiti pristanak stranog osiguravajućeg društva na isplatu preko limitirane svote osiguranja koja je na dan štetnog događaja vrijedila u Republici Hrvatskoj, a što u ovom slučaju nije uslijedilo.

Iz tih razloga tuženica smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo odredivši limit prema svoti osiguranja u Njemačkoj (polica „N.“ o.).

Suprotno takvom stajalištu tuženice, ovaj revizijski sud prihvaća pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova.

Prije svega, nema dvojbe da se na predmetnu nezgodu primjenjuje domaće zakonodavstvo (u ovom slučaju zakonodavstvo bivše SFRJ), temeljem odredbe čl. 3. Haške konvencije (koju je ratificirala bivša SFRJ) koji propisuje da je mjerodavno unutrašnje pravo države na čijem se području dogodila prometna nezgoda.

Međutim, za razliku od tumačenja tuženice, pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da se čl. 8. Haške konvencije, koji upućuje na primjenu mjerodavnog prava (primjena domaćeg zakonodavstva) odnosi samo na vrstu i opseg štete (toč. 4. tog članka), time da se pod vrstom štete podrazumijevaju vidovi štete koje predviđa domaće zakonodavstvo, a opseg štete podrazumijeva visinu materijalne i nematerijalne štete koja se prema propisima domaćeg zakonodavstva može dosuditi), a ne i na limit svote osiguranja.

I prema pravnom shvaćanju ovog suda, pravilo domaćeg prava o ograničenju odgovornosti osiguratelja iz obveznog osiguranja od odgovornosti, ne odnosi se na slučaj kad domaći osiguratelj naknađuje štetu za stranog osiguratelja kod kojega je bio osiguran vlasnik vozila.

Neutemeljeno se tuženica u reviziji poziva na sadržaj citiranog čl. 8. Londonskog sporazuma, budući da je riječ o novom tekstu Londonskog sporazuma iz 1991. koji Hrvatski ured za osiguranje prihvatio 1996., a koji se prema čl. 14. tog Sporazuma primjenjuje na sve odštetne zahtjeve koji su proizašli iz nezgoda koje su se dogodile 1. srpnja 1997. - dakle, ne i u ovom slučaju. S druge pak strane, čl. 8. Londonskog sporazuma iz 1951. uopće nije takvog sadržaja na koji upućuje tuženica.

Naposljetku, valja istaći da je Odlukom SIV-a (sukladno čl. 53. ZOSOIO) određena najniža svota osiguranja, a pritom nije isključeno ugovaranje veće svote osiguranja (dakako, uz plaćanje odgovarajuće premije). U takvom slučaju postoji odgovornost za isplatu štete do visine ugovorene svote osiguranja.

U kontekstu izloženog, dakle, ukazuje se pravilnim zaključak nižestupanjskih sudova da se u ovom slučaju primjenjuje svota osiguranja (7.500.000 DEM) ugovorena policom osiguranja kod njemačkog osiguratelja „N.“.

Stoga su sudovi pravilno utvrdili da dosuđeni iznosi naknade ne premašuju iznos svote osiguranja do kojeg odgovara tuženica, pa je utoliko tuženicin prigovor iscrpljenosti limita osiguranja neosnovan.

Obzirom da se u ovom slučaju ne primjenjuje domaći limit osiguranja, neodlučan je prigovor tuženice glede pogrešnog izračunavanja limita svote osiguranja (revalorizacija umjesto denominacije).

Zbog navedenog nije osnovan prvi prigovor tuženice.

Neosnovan je i drugi prigovor tuženice - u odnosu na visinu utvrđene naknade za pretrpljene fizičke bolove i duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti tužiteljice.

U tom je pogledu u postupku utvrđeno da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila ozljede u vidu udarno krvnih podljeva glave, prijelom zatiljne i tjemene kosti s lijeve strane, potres mozga, traumatsku amputaciju desne nadlaktice i teški traumatski šok, a uslijed navedenih ozljeda trpjela je fizičke bolove jakog intenziteta kroz 10 dana, srednjeg intenziteta oko 2 tjedna, a manji bolovi bili su prisutni još oko 4 mjeseca. Liječenje ozljeda tužiteljice provedeno je najprije u Z., gdje joj je izvršena reamputacija desne nadlaktice, kao i drugi medicinski zahvati, a potom je liječenje nastavljeno u Njemačkoj gdje je provodila rehabilitaciju i dobila estetsku protezu, a liječenje je bilo popraćeno neugodnostima zbog RTG snimanja, uzimanja lijekova, odlazaka na kontrole. Tužiteljica je stradala u dobi od 18 godina, a posljedice zadobivenih ozljeda rezultirale su trajnim smanjenjem životne aktivnosti tužiteljice u omjeru od 80%. Rečeno smanjenje životne aktivnosti ogleda se u tome što tužiteljica nema desnu podlakticu (proteza je samo vizualni nadomjestak i nema nikakvu funkciju), ne može ju presavinuti u laktu niti oponašati stisak šake, a zbog pretrpljene ozljede glave ima problema sa sluhom i vidom, jer zbog oštećenja desnog oka ne može skretati pogled u stranu.

S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje po stajalištu ovog suda nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 200. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) kad su tužiteljici za pretrpljene fizičke bolove utvrdili naknadu u iznosu 40.000,00 kn i za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 600.000,00 kn, jer rečene okolnosti konkretnog slučaja u cijelosti opravdavaju takve iznose naknade i čine primjereno zadovoljenje tužiteljici za te tegobe.

Neutemeljeno se tuženica, smatrajući te iznose naknade previsokima, poziva na Orijentacijske kriterije za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete koje je utvrdio Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici 29. studenoga 2002., jer, kao što to već sam naziv govori, riječ je o orijentacijskim kriterijima koji ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade. Stoga u primjeni rečenog propisa (čl. 200. ZOO) valja uvijek imati na umu sve okolnosti konkretnog slučaja, pri čemu trajanje i jačina fizičkih i duševnih bolova imaju tek značaj osobito važnih, ali ne i jedinih okolnosti koje sud mora imati na umu pri određivanju iznosa pravične novčane naknade. Imajući na umu upravo sve okolnosti konkretnog slučaja i posebice respektirajući činjenicu da je tužiteljica stradala u dobi od 18 godina, što znači da će dugi niz godina trpjeti posljedice ozljeđivanja, ovaj sud rečene iznose novčane naknade za ove oblike nematerijalne štete smatra u potpunosti primjerenim.

Od cjelokupnog iznosa utvrđene naknade za svu nematerijalnu štetu sudovi su pravilno odbili već isplaćeni iznos VI-tužiteljici s tog osnova i sukladno tome joj dosudili iznos naveden u izreci pobijane presude.

Kako se, dakle nisu ostvarili revizijski razlozi, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer isti nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 13. svibnja 2009.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.