Kž-196/2016-1 · Županijski sud u Splitu

Kž-196/16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marice Šćepanović kao predsjednice vijeća te Spomenke Tonković i Bruna Kleina kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika mr. sc. Srećka Grgurevića kao zapisničara u kaznenom predmetu protiv okrivljenika M. B. zbog kaznenih djela iz članka 256. stavak 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i okrivljenika podnesenima protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj K-514/12-36 od 31. prosinca 2015. u sjednici održanoj 14. travnja 2016.

p r e s u d i o j e

I. Prihvaća se žalba okrivljenika M. B. a povodom te žalbe kao i povodom žalbe državnog odvjetnika po službenoj dužnosti preinačuje se pobijana presuda suda prvoga stupnja na način da glasi:

Okrivljenik: M. B. (ostali podaci kao u izreci presude suda prvoga stupnja)

Temeljem odredbe članka 453. točka 1. Zakona o kaznenom postupku – („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/11- odluka Ustavnog suda broj 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08)

oslobađa se od optužbe

da je:

1) u razdoblju od 01. siječnja 2006. godine do 31. siječnja 2009. godine, u R. i K., nakon što je 30. svibnja 2005. godine po sili zakona proglašen prestanak njegova obrta K. g. u., nastavio obavljati samostalnu djelatnost kojom je ostvarivao prihode, pri tome u više navrata i izdajući račune klijentima na ime navedenog obrta te u cilju izbjegavanja plaćanja poreza, a protivno obvezi iz članka 39. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" br. 177/04 i 73/08 – dalje u tekstu:ZPD) i članka 18. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" br. 47/95, 106/96, 164/98, 107/99, 54/00, 73/00, 127/00, 48/04, 82/04, 90/05 i 76/07 – dalje u tekstu: ZPDV), nije podnosio prijave na opisani način stečenog prihoda, pa tako:

a) 2006. godine nije podnio porezne prijave i time izbjegao plaćanje poreza na dohodak od obavljanja samostalne djelatnosti u iznosu od 137.233,19 kuna te poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 106.371,39 kuna,

b) 2007. godine nije podnio porezne prijave i time izbjegao plaćanje poreza na dohodak od obavljanja samostalne djelatnosti u iznosu od 77.492,97 kuna te poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 93.861,50 kuna,

c) 2008. godine nije podnio porezne prijave i time izbjegao plaćanje poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 21.013,69 kuna,

oštetivši na taj način državni proračun Republike Hrvatske za ukupan iznos od 435.972,74 kuna,

dakle, s ciljem da potpuno izbjegne plaćanje poreza u slučaju obvezne prijave nije prijavio prihod koji je od utjecaja na utvrđivanje porezne obveze, pa je zbog toga došlo do neutvrđenja porezne obveze u iznosu koji prelazi dvadeset tisuća kuna,

2) u razdoblju opisanom pod točkom 1) protivno svojim obvezama prema člancima 23 i 24 ZPD te člancima 23 i 24 ZPDV svjesno propustio voditi poslovne knjige i evidencije – knjigu primitaka i izdataka, popis dugotrajne imovine te knjigu prometa i evidencija o tražbinama i obvezama, knjigu primljenih i izdanih računa, a kakvim postupanjem porezno tijelo nije moglo utvrditi poreznu osnovicu na temelju poslovnih knjiga, čime je u potpunosti onemogućena preglednost poslovanja poreznog obveznika,

dakle, nije vodio poslovne knjige koje je po zakonu obvezan voditi,

pa da bi time počinio dva kaznena djela protiv gospodarstva i to djelo pod točkom 1) izreke utajom poreza ili carine iz članka 256. stavak 1. KZ/11, a djelo pod točkom 2) izreke presude povredom obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11.

Temeljem članka 149. stavak 1. ZKP/08 troškovi postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

II. Uslijed odluke pod I. žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Općinskog suda u Rijeci pod točkom 1) izreke okrivljenik M. B. proglašen je krivim zbog jednog kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavak 1. KZ/11 a pod točkom 2) izreke iste presude zbog jednog kaznenog djela povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11 (u pobijanoj presudi pogrešno navedeno članka 287. KZ/11) pa mu je prethodno utvrdio pojedinačne kazne i to za kazneno djelo iz članka 256. stavak 1. KZ/11 uz primjenu članka 51. stavak 1. KZ/11 kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci a za kazneno djelo iz članka 248. KZ/11 također uz primjenu članka 51. stavak 1. KZ/11 kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) mjeseci. Nakon toga na temelju članka 256. stavak 1. u vezi članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11 okrivljenik M. B. je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine nakon čega mu je na temelju članka 56. stavak 1., 2. i 3. KZ/11 izrečena uvjetna osuda time da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

Istom presudom na temelju članka 4. stavak 1. te članka 5. stavak 1. i 3. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine" broj 145/10 – dalje u tekstu: ZPOIKKD) utvrđuje se da iznos od 435.972,74 kuna (slovima:četiristotridesetpettisućadevetstotinasedamdesetdvijekuneisedamdesetčetirilipe) predstavlja imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom iz toč. 1) izreke presude, te dalje utvrđuje da je taj novčani iznos imovina Republike Hrvatske te se nalaže okrivljeniku M. B. da Republici Hrvatskoj isplati navedeni iznos od 435.972,74 kuna (slovima: četiristotridesetpettisućadevetstotinasedamdesetdvijekuneisedamdesetčetirilipe), u roku od 15 (petnaest) dana.

Na koncu, temeljem članka 148. stavak 1. ZKP/08 okrivljeniku M. B. naloženo je podmiriti troškove kaznenog postupka i to troškove stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo mr. sc. A. S. u iznosu od 16.970,49 kn (slovima: šesnaesttisućadevetstotinasedamdesetkunaičetrdesetdevetlipa), troškove svjedoka H. H., o visini kojih će se sukladno odredbi članka 148. stavak 4. ZKP/08 donijeti posebno rješenje te paušalnu svotu u iznosu od 2.000,00 kn (slovima: dvijetisućekuna), u roku od 15 (petnaest) dana.

Protiv navedene presude žalbe su podnijeli okrivljenik M. B. po branitelju V. V., odvjetniku u R., te Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci.

Okrivljenik pobija presudu suda prvoga stupnja zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona s prijedlogom da se pobijana presuda preinači donošenjem oslobađajuće presude.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljeniku izrekne stroža kazna.

Okrivljenik M. B. podnio je odgovor na žalbu državnog odvjetnika s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

U svojoj žalbi kao i odgovoru na žalbu državnog odvjetnika okrivljenik je zatražio da njegov branitelj bude obaviješten i pozvan na sjednicu vijeća suda drugoga stupnja.

S druge strane, državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu okrivljenika M. B., predlažući da se okrivljenikova žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08 dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu na dužno razgledavanje.

Postupajući u skladu s odredbom članka 475. stavak 3. ZKP/08 ovaj drugostupanjski sud o sjednici vijeća nije izvijestio branitelja okrivljenog jer sud odlučuje o žalbi podnesenoj protiv presude koja je donesena u postupku zbog kaznenog djela za koje je zakonom propisana kazna zatvora do 5 (pet) godina, odnosno u konkretnom slučaju do 3 (tri) godine, time da u presudi nije izrečena kazna zatvora niti je vijeće ovog drugostupanjskog suda našlo da bi prisutnost stranaka ili branitelja okrivljenog bila korisna za razjašnjenje stvari.

Žalba okrivljenika M. B. je osnovana.

Žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, ovaj drugostupanjski sud je našao da je okrivljenik u pravu kada tvrdi da je pobijanom presudom na njegovu štetu povrijeđen kazneni zakon u odredbi članka 469. točka 4. ZKP/08 budući da je glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, a na koju povredu kaznenog zakona ovaj drugostupanjski sud pazi i po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08.

Naime, okrivljeniku se stavljaju na teret dva kaznena djela i to kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavak 1. KZ/11 i kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11.

Iz činjeničnog opisa utuženih kaznenih djela razvidno je da bi kaznena djela bila počinjena "u razdoblju od 1. siječnja 2006. do 31. siječnja 2009.".

U naznačeno vrijeme počinjenja kaznenih djela nije bio na snazi KZ/11 koji je stupio na snagu tek 1. siječnja 2013. već je na snazi bio Kazneni zakon („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda broj 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97).

Prema odredbi članka 3. stavak 1. KZ/97 kao i identičnoj odredbi članka 3. stavak 1. KZ/11 "prema počinitelju se primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je kazneno djelo počinjeno".

Prema sukladnim odredbama članka 3. stavak 2. KZ/97 i članka 3. stavak 2. KZ/11 propisano je da ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela izmijeni jednom ili više puta primijenit će se zakon koji je blaži za počinitelja.

Navedenim zakonskim odredbama, dakle, propisana je obvezna primjena blažeg zakona.

Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju okrivljenika tereti za kaznena djela počinjena u vrijeme kada je bio na snazi KZ/97, na okrivljenika valja primijeniti KZ/97, osim ako je KZ/11 za njega blaži.

Na obvezu suda da primijeni blaži zakon ne može utjecati pravna kvalifikacija djela koju je državni odvjetnik označio u optužnom aktu niti je sud vezan za pravni opis ni pravu kvalifikaciju djela već za njegov činjenični opis.

Slijedom navedenog, u pravu je okrivljenik kada u žalbi tvrdi da je u odnosu na kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavak 1. KZ/11 za njega blaži KZ/97 odnosno odredba kaznenog djela utaje poreza i drugih davanja iz članka 286. stavak 1. KZ/97. Naime, kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavak 1. KZ/11 čini "tko s ciljem da on ili druga osoba potpuno ili djelomično izbjegne plaćanje poreza ili carine daje netočne ili nepotpune podatke o dohocima, predmetima ili drugim činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje iznosa porezne ili carinske obveze ili tko s ciljem u slučaju obvezne prijave ne prijavi prihod, predmet ili druge činjenice koje su od utjecaja na utvrđivanje porezne ili carinske obveze, pa zbog toga dođe do smanjenja ili neutvrđenja porezne ili carinske obveze u iznosu koji prelazi dvadeset tisuća kuna".

Kazneno djelo utaje poreza i drugih davanja iz članka 286. stavak 1. KZ/97 čini "tko s ciljem da on ili druga pravna ili fizička osoba izbjegne potpuno ili djelomično plaćanje poreza, doprinosa mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, drugih propisanih doprinosa ili davanja, daje lažne podatke o zakonito stečenim dohocima, o predmetima ili o drugim činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje iznosa ovakvih obveza, ili tko s istim ciljem u slučaju obvezne prijave ne prijavi zakonito stečeni prihod, odnosno predmet ili druge činjenice koje su od utjecaja na utvrđivanje ovakvih obveza, koje je po zakonu dužan prijaviti, a iznos obveze čije se plaćanje izbjegava prelazi deset tisuća kuna".

Iako je sudska praksa i pravna teorija na stajalištu da se kod utaje poreza mora uvijek raditi o zakonito stečenim prihodima, a što se u odredbi članka 286. stavak 1. KZ/97 eksplicite i navodi kroz riječi "zakonito stečenim dohocima", ovakvog navoda nema u odredbi članka 256. stavak 1. KZ/11 pa bi u tom smislu, kao što se i u žalbi ističe, počinitelj kaznenog djela iz članka 256. stavak 1. KZ/11 mogao biti porezni obveznik odnosno svaka osoba koja je kao takva određena zakonom kojim se uređuje pojedina vrsta poreza sukladno članku 13. Općeg poreznog zakona pa tako i fizička osoba koja obavlja djelatnost koju nije registrirala kod nadležnog tijela ili prijavila poreznim tijelima odnosno fizička osoba koja obavlja neregistriranu djelatnost, dok naprotiv, kod kaznenog djela utaje poreza i drugih davanja iz članka 286. stavak 1. KZ/97 fizička osoba koja obavlja neregistriranu djelatnost ne može biti počinitelj kaznenog djela iz članka 286. KZ/97, a baš je to ovdje slučaj.

Naime, u činjeničnom opisu kaznenog djela pod točkom 1) izreke pobijane presude, koje djelo se odnosi na utaju poreza, izrijekom se navodi da je okrivljenik "u razdoblju od 1. siječnja 2006. do 31. siječnja 2009. u R. i K., nakon što je 30. svibnja 2005. po sili zakona proglašen prestanak njegovog obrta K. g. u., nastavio obavljati samostalnu djelatnost kojom je ostvarivao prihode …..".

Prema tome, radi se o terećenju okrivljenika za utaju poreza iz prihoda ostvarenih iz neregistrirane djelatnosti pa je na okrivljenika valjalo primijeniti KZ/97 kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela a koji je ujedno za počinitelja blaži, budući da u smislu članka 286. stavak 1. KZ/97 okrivljenik u konkretnom slučaju ne može biti počinitelj kaznenog djela.

U odnosu na kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11, koje djelo vuče svoj pravni kontinuitet iz ranije odredbe članka 287. KZ/97, novi zakon tj. KZ/11 bio bi blaži za počinitelja jer propisuje kaznu zatvora do 3 (tri) godine, dok je za kazneno djelo iz članka 287. KZ/97 zakonom bila propisana kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca do 5 (pet) godina.

Kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11 prema pravnom opisu identično je onom iz članka 287. KZ/97 i odnosi se na počinitelja koji pored ostalog "ne vodi trgovačke knjige ili poslovne knjige koje je po zakonu obvezan voditi".

Međutim, budući da je u konkretnom slučaju okrivljenik u vrijeme počinjenja ovog kaznenog djela kao fizička osoba ostvarivao prihod obavljanjem neregistrirane gospodarske djelatnosti, jasno je da po zakonu nije bio dužan voditi poslovne i trgovačke knjige.

Okrivljenik je evidentno u inkriminiranom vremenskom razdoblju obavljao gospodarsku djelatnost "na crno" te iz takve djelatnosti ostvarivao određene prihode, što je u svakom slučaju nezakonito ali time nije ostvario bitna obilježja kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret.

Proglašavanjem okrivljenika krivim za navedena kaznena djela došlo je do povrede kaznenog zakona na štetu okrivljenika u odredbi članka 469. stavak 4. ZKP/08 jer pravilnom primjenom zakona odnosno obveznom primjenom blažeg zakona djela koja se okrivljeniku stavljaju na teret nisu kaznena djela.

Budući da na utvrđenu povredu kaznenog zakona ovaj drugostupanjski sud u smislu članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08 pazi i po službenoj dužnosti, valjalo je prihvatiti žalbu okrivljenika a povodom te žalbe, kao i povodom žalbe državnog odvjetnika, i po službenoj dužnosti, preinačiti presudu suda prvoga stupnja te po članku 453. točka 1. ZKP/08 okrivljenika osloboditi od optužbe za oba kaznena djela koja mu se stavljaju na teret. U skladu sa presuđenim riješeno je da po članku 149. stavak 1. ZKP/08 troškovi postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Slijedom navedenog na temelju članka 486. stavak 1. ZKP/08 odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove presude suda drugoga stupnja a uslijed prihvaćanja žalbe okrivljenika M. B. i odluke pod točkom I. žalba državnog odvjetnika podnesena zbog odluke o kazni je bespredmetna pa je odlučeno kao pod točkom II.

U Splitu 14. travnja 2016.

ZAPISNIČAR:

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

mr.sc. Srećko Grgurević,v.r.

Marica Šćepanović, v.r.

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

S. K.