Croatian Supreme Court partially allows appeal, ruling joint liability incorrect where agreement specifies subsidiary liability.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially accepted the defendants' appeal against a lower court judgment ordering them to pay a debt. The plaintiff sought payment from the defendants as joint debtors, but the defendants argued they were only subsidiarily liable under their internal agreement. The court found the lower courts erred in applying joint liability, correctly identifying that the defendants' responsibility was subsidiary based on the specific terms of their self-governance agreement.
Legislator headnote
AI generatedčl. 254. st. 2. Zakona o udruženom radu; čl. 393., 395. st. 1. ZPP: Where a self-governance agreement explicitly stipulates subsidiary liability among associates, lower courts err in imposing joint liability absent statutory grounds for such presumption.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: II Rev 42/1993-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparović, kao predsjednika vijeća, te Gordane Gasparini, Ilije Čuljat, Augusta Husinec i Vladimira Drakulić, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja "K. " Consultin office, Damask (Republika Sirija), koju zastupa A.T., odvjetnik iz Z., protiv tuženih: 1) Poduzeće "C. b. i l. " Z., kojeg zastupa V.M., odvjetnik iz Z., 2) Poduzeće "C.T. s. s. " Z. i 3) Poduzeće "C. " T. s.Z., koje zastupa dr. D.K., odvjetnik iz Z., radi isplate USA 68.427,49 spp, rješavajući reviziju prvotuženika protiv pravomoćne presude Privrednog suda Hrvatske u Zagrebu od 22. prosinca 1992. br. Pž-1951/92, kojom je potvrđena presuda Okružnog privrednog suda u Zagrebu od 16. travnja 1992. br. P-7194/90, u sjednici održanoj dana 13. srpnja 1993.,
p r e s u d i o j e :
I. Revizije tuženih protiv presude Privrednog suda Hrvatske u Zagrebu br. Pž-1951/92 od 22. prosinca 1992. odbijaju se u dijelu u kojem je žalba tuženih odbijena i presuda Okružnog privrednog suda u Zagrebu br. P-7194/90 od 16. travnja 1992. potvrđena u dijelu u kojem je tuženicima naloženo da tužitelju plate iznos od 68.427,49 USA$ sa 8% kamata na: 43.125 USA$ od 11.V. 1982., na 10.692 USA $ od 18.V. 1982., na 13.545 USA$ od 19.VI. 1989., na 170,81 USA$ od 21.II. 1981., na 99,40 USA$ od 28.VI. 1983., sve do isplate, 795,28 USA$, kao i u dijelu odluke o parničnom trošku.
II. Revizija tuženih djelomično se prihvaća, te se presuda Privrednog suda Hrvatske u Zagrebu br. Pž-1951/92 od 22. prosinca 1992. i presuda Okružnog privrednog suda u Zagrebu br. P-7194/90 od 16.IV. 1992. preinačava tako da se odbija tužbeni zahtjev da su tuženici solidarno dužni platiti tužitelju dužni iznos iz toč. I. ove izreke.
III. Odbija se zahtjev prvotuženika za naknadu troškova postupka u povodu revizije.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom Privrednog suda Hrvatske u Zagrebu br. Pž-1951/92 od 22.XII. 1992. odbijena je žalba tuženih i potvrđena je presuda Okružnog privrednog suda u Zagrebu br. P- 7194/90 od 16.IV. 1992., kojom je usvojen tužbeni zahtjev da su tuženici dužni solidarno platiti tužitelju iznos od USA$ 68.427,40 spp.
Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju su izjavili tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlažu da se obje presude preinače i tužbeni zahtjev odbije ili da se ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
U odgovoru na reviziju tužitelj osporava revizijske navode i predlaže da se revizije kao neosnovane odbiju.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o revizijama nije izjasnio. Revizije su djelomično osnovane.
Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
U postupku nisu povrijeđene odredbe iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), a na koje ukazuju i revidenti, ističući da je tužitelj prestao postojati.
Prije svega, sudovi su pravilno ocijenili da je isprava kojom tužitelj dokazuje svoje postojanje - izvod iz trgovačkog registra okruga D. od 22. V. 1988. i od 16. VIII. 1990., kojom se potvrđuje da je tužitelj upisan u taj trgovački registar, valjano legalizirana kada je 20. VII. 1988. i 21. VIII. 1990. legalizirana od strane ambasade bivše Jugoslavije u D., sukladno tada važećem Zakonu o legalizaciji isprava u međunarodnom prometu ("Službeni list SFRJ", br. 6/73).
Člankom 3. stavak 1. citiranog Zakona o legalizacije isprava u međunarodnom prometu propisano je da se javne isprave izdane u inozemstvu mogu upotrijebiti u Jugoslaviji samo ako ih ovjerovi Savezni sekretarijat za vanjske poslove odnosno diplomatsko ili konzularno predstavništvo Jugoslavije u inozemstvu.
Sporna je isprava upotrijebljena u Jugoslaviji u momentu kad ju je tužitelj uložio u spis u dokaz tvrdnji o svom postojanju, a to je 10. IX. 1988. U to je vrijeme ova isprava bila valjano legalizirana od Ambasade SFRJ u Siriji, D..
Ne može se prihvatiti kao pravilan pravni stav izražen u reviziji da je isprava legalizirana od "ambasade ex SFRJ" bez pravne važnosti i da je tužitelj bio dužan u postupku doprinijeti ispravu legaliziranu od državnog organa Republike Hrvatske.
Za ocjenu pravne valjanosti legalizacije isprave mjerodavni su propisi važeći u vrijeme kad je isprava upotrijebljena, a, kako je već navedeno, sporna je isprava upotrijebljena 10. IX. 1988., kada je bio na snazi citirani Zakon o legalizaciji isprava u međunarodnom prometu i prema ovom je zakonu isprava bila valjano legalizirana.
Međutim, sve kad bi se i uzelo da je sporna isprava upotrijebljena u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja, kad je ocijenjena kao dokaz (16. IV. 1992.), dakle, u vrijeme kad je Republika Hrvatska bila samostalna država, onda opet valja zaključiti da je legalizacija valjana.
Zakon o legalizaciji isprava u međunarodnom prometu preuzet je kao republički zakon Zakonom o preuzimanju Zakona o legalizaciji isprava u međunarodnom prometu (čl. 1.) i u čl. 2. toga zakona propisano je da se ovaj zakon u Republici Hrvatskoj primjenjuje u
II Rev 42/93
cijelosti.
Iz citirane odredbe čl. 2. Zakona o preuzimanju Zakona o legalizaciji isprava u međunarodnom prometu - da se Zakon o legalizaciji isprava u međunarodnom prometu u Republici Hrvatskoj primjenjuje u cijelosti - i nedostatka prelazne odredbe koja bi propisivala da legalizacija isprava izvršena do 8. X. 1991. gubi pravnu važnost, valja zaključiti da se u Republici Hrvatskoj i poslije 8. X. 1991. mogu upotrijebiti isprave legalizirane prije 8. X. 1991., dakle, one legalizirane od strane organa bivše SFRJ.
To slijedi i iz toč. 3. Odluke Sabora Republike Hrvatske od 8. X. 1991. ("Narodne novine" br. 53/91) prema kojoj, stupanjem na snagu te Odluke (8. X. 1991.), Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije - SFRJ. Arg. a contrario, to znači da Republika Hrvatska priznaje valjanim pravne akte tijela koje je, do stupanja na snagu te Odluke, nastupilo u ime bivše federacije - SFRJ, a sporna legalizacija je upravo takav pravni akt.
Na temelju izvoda iz trgovačkog registra okruga Damask od 22. V. 1988. i 16. VIII. 1990., a kod činjenice da tuženici nisu dokazali da su u toj ispravi neistinito navedene činjenice ili da je ona nepravilno sastavljena, sudovi su pravilno ocijenili ove isprave i utvrdili da tužitelj postoji (čl. 230. i čl. 231. ZPP).
U reviziji se pogrešno tvrdi da se ove isprave ne odnose na tužitelja, već na fizičku osobu - dr. M.A.K., jer se ovim ispravama potvrđuje da je imenovana fizička osoba vlasnik tvrtke "K.C.O. ", a to je tužitelj.
Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren u dijelu u kojem je odlučeno da su tuženici dužni tužitelju platiti iznos od 68.427,49 USA$ spp, dok je ostvaren u dijelu u kojem je odlučeno da za ovu obvezu odgovaraju solidarno.
U ovoj parnici tužitelj kao vjerovnik glavnog dužnika SOUR "C. " Z. traži od tuženih kao solidarnih dužnika glavnog dužnika SOUR "C. " Z. da mu plate iznos od 68.427,49 USA$ spp, utvrđen izvršnom odlukom Vanjskotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije br. T-369/81 od 20.VI. 1986. (dalje: arbitražna odluka), koji iznos mu nije platio glavni dužnik SOUR "C. " Z.. U reviziji je sporno da li su tuženici solidarno ili supsidijarno odgovorni za obvezu SOUR "C. " Z. po ovoj izvršnoj ispravi i da li su je u obvezi ispuniti.
Za odluku o sporu relevantno je ovo činjenično stanje:
- da je prema izvršnoj arbitražnoj odluci SOUR "C. " Z. bio dužan platiti tužitelju iznos od 68.427,49 USA$ spp,
- da SOUR "C. " Z. obvezu po ovoj izvršnoj ispravi nije ispunio ni u paricionom roku određenom u arbitražnoj odluci, a ni u povodu zatraženog prisilnog izvršenja,
- da tuženici prema Samoupravnom sporazumu o udruživanju u SOUR "C. " Z. za obveze SOUR "C. " Z. u inozemstvu (a takva je sporna obveza) odgovaraju supsidijarno do 10% cjelokupne imovine, te
- da je sporna obveza niža od 10% vrijednosti cjelokupne imovine svakog od dužnika.
II Rev 42/93
Na temelju ovog činjeničnog stanja, pravilno su sudovi prvog i drugog stupnja primijenili materijalno pravo kada su odlučili da tuženici odgovaraju za spornu obvezu i da su ju u obvezi ispuniti.
Odgovornost tuženih za spornu obvezu temelji se na odredbi iz čl. 254. st. 2. tada važećeg Zakona o udruženom radu i na Samoupravnom sporazumu o udruživanju tuženih u SOUR "C. " Z..
Prema Samoupravnom sporazumu o udruživanju tuženih u SOUR "C. " Z. njihova odgovornost za obveze SOUR "C. " Z. supsidijarna je a ne solidarna.
Zahtjev za ispunjenje sporne obveze prema tuženicima je nastao (actio nata) već samom činjenicom što glavni dužnik SOUR "C. " Z. nije ispunio obvezu iz izvršne arbitražne odluke u paricionom roku određenom tom odlukom (anal. iz čl. 1004. st. 1. Zakona o obveznim odnosima).
Sudovi su pogrešno odlučili da tuženici tužitelju odgovaraju solidarno za spornu obvezu glavnog dužnika SOUR "C. " Z.. Ovo iz razloga, što je Samoupravnim sporazumom o udruživanju tuženih u SOUR "C. " Z., kako je to već istaknuto, izričito predviđena supsidijarna odgovornost, tako da nema osnova da se solidarnost pretpostavlja. Solidarnost tuženih kao supsidijarnih dužnika ne proizlazi ni iz odredbe čl. 264. st. 3. bivšeg Zakona o udruženom radu. Ovom odredbom ustanovljeno je pravo vjerovnika da prema svom izboru zahtijeva ispunjenje obveze od svakog supsidijarnog dužnika, a time se između više supsidijarnih dužnika ne ustanovljuje solidarna odgovornost.
Iz ovih je razloga, na temelju odredbe iz čl. 393. i čl. 395. st. 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.
Prvotuženiku nisu priznati troškovi postupka u povodu revizije, jer uspjeh u granicama iz toč. II. izreke ove presude nije utjecao na odluku o troškovima postupka.
U Zagrebu, 13. srpnja 1993.
Predsjednik vijeća:
Veseljko Šeparović v.r.