I Kž-685/2002-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-685/02-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Milivoja Mikora, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. B., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 15. travnja 2002. godine broj K-15/02, u sjednici održanoj 23. travnja 2003. godine, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. Z.B. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Rijeci, presudom od 15. travnja 2002. godine broj K-15/02 proglasio je krivim opt. Z.B. zbog kaznenog djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama KZ i na temelju čl. 173. st. 2. KZ osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

Na temelju čl. 122. st. 1. ZKP/97 optuženik je obvezan na platež troškova kaznenog postupka sudu u paušalnom iznosu od 500,00 kn, te troškova kaznenog postupka u iznosu navedenom u izreci pobijane presude.

Na temelju čl. 82. KZ optuženik je obvezan na platež na ime imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom iznosa od 7.000,00 kn.

Protiv te presude žali se optuženik po branitelju N.M., odvjetnici iz R., iz svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 30. rujna 2002. godine broj KŽ-DO-1292/02, predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Iako se žali iz svih žalbenih osnova optuženik ne obrazlaže žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka pa je ovaj sud, kao sud drugog stupnja, pobijanu presudu u tom dijelu ispitao u smislu čl. 396. st. 1. toč. 1. ZKP/03 (čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97) i nije našao da bi bila ostvarena koja od postupovnih povreda na koje je sud dužan paziti po službenoj dužnosti, pa stoga nije osnovana žalba optuženika u tom dijelu.

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik prigovara prihvaćanju iskaza svjedoka A.M. kao logičnog, okolnosnog i uvjerljivog.

Pri tome komparira obrane optuženika M. koje je iznosio u tijeku postupka u kojem je pravomoćno osuđen, sa iskazom koji je dao u ovom postupku kao svjedok, s obzirom da je ranija presuda ukinuta samo u odnosu na optuženika B., dok je u odnosu na M. postala pravomoćna. Navedene poredbe nisu relevantne, jer u jednom postupku ista osoba ne može imati svojstvo okrivljenika i svjedoka pa žalba nepotrebno traži nedosljednosti, budući ni prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima, ne tvrdi da je iskaz dosljedan, budući je M. saslušan kao svjedok samo jednom i samo taj iskaz podliježe ocjeni, što prvostupanjski sud i čini, nalazeći ga okolnosnim i uvjerljivim.

Osim toga, sada kada je M. pravomoćno osuđen i u ovom postupku imao status svjedoka, nema nikakvih razloga da neistinito iskazuje i nekoga neosnovano tereti.

Stoga mu prvostupanjski sud opravdano poklanja povjerenje cijeneći ga istinitim, kada navodi da je heroin kupovao od optuženika, s obzirom da je potvrđen iskazom svjedoka A.D., liječnika koji je ukazao pomoć M. kada se predozirao, te ostalim provedenim dokazima u odnosu na ostale okolnosti o kojima je svjedočio.

Žalba optuženik se poziva i na svjedoke čije iskaze prvostupanjski sud ne nalazi relevantnima s obzirom da nisu imali saznanja da bi optuženik B. prodavao drogu ili da ju je svjedok M. konzumirao, tražeći preocjenu tih iskaza, jer da oni potvrđuju obranu optuženika.

U navedenom također nije u pravu budući svjedoci i ne moraju imati saznanja o tome, ali to još ne znači da potvrđuju obranu optuženika. Žalba pak sasvim zanemaruje iskaz svjedoka I.M. koji je iskazao da se po R. pričalo da Z.B. prodaje heroin. Ako žalba "sindromom malog mjesta" daje značaj podudarnosti navoda optuženika i svjedoka o odlasku optuženika liječniku, u R., s djetetom, dana 8. prosinca 1999. godine, iako optuženik ne priznaje da bolje poznaje M., a njegova supruga ga poznaje samo "iz viđenja", onda bi trebalo prihvatiti i da malo mjesto kao R. zna tko u njemu prodaje drogu, iako je razumljivo da većina o tome ne želi svjedočiti iz raznih razloga. Uostalom, i sam optuženik priznaje da su takve glasine kolale.

Stoga je logično da se nastoji svjedoka M. žalbom diskreditirati kao osobu, iako on o sebi ništa nije tajio, prije svega da je ovisnik koji nije uvijek na primjeren način dolazio do novca za nabavku droge, što njegovom iskazu ne oduzima već naprotiv, daje uvjerljivost, za razliku od optuženikove obranu koji ju prvi puta daje tek na glavnoj raspravi i koji nije dosljedan osim u prikazivanju M. kao osobe kojoj ne treba vjerovati.

Iz navedenih razloga, te razloga iz prvostupanjske presude, koje prihvaća i ovaj sud, kao sud drugog stupnja, činjenično stanje nije pogrešno ni nepotpuno utvrđeno, jer predloženo provođenje rekonstrukcije ne bi dovelo do drukčijih zaključaka.

Daljnji žalbeni osnovi, zbog povrede kaznenog zakona, odluke o kazni, odluke o oduzimanju imovinske koristi i odluke o troškovima kaznenog postupka se ne obrazlažu pa je ovaj sud ispitao povredu zakona u smislu čl. 396. st. 1. toč. 2. ZKP/03 (čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97) i nije našao da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon. Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni utvrđeno je da je prvostupanjski sud utvrdio sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža, cijeneći optuženiku kao olakotno da ranije nije osuđivan, osobne i obiteljske prilike, da je hranitelj obitelji i da je sudionik Domovinskog rata, dok mu je kao otegotno cijenio upornost prilikom počinjenja djela, sve u cilju pribavljanja imovinske koristi. S obzirom na stupanj krivnje optuženika i pogibeljnost djela, izrečenom kaznom će se i po mišljenju ovog suda ostvariti svrha kažnjavanja.

Kako nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom opravdano je optuženik obvezan na platež iznosa koji odgovara pribavljenoj imovinskoj koristi pa je stoga neosnovana žalba i u tom dijelu.

Troškovi kaznenog postupka obređeni su u skladu sa zakonom i optuženik je opravdano obvezan na platež istih s obzirom da je proglašen krivim, budući nije bilo osnova za oslobođenje dužnosti njihove naknade.

Iz svih navedenih razloga trebalo je žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu, te je na temelju čl. 404. ZKP/03 (čl. 387. ZKP/97) odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 23. travnja 2003. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.