I Kž disc-1/2010-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž disc. 1/10-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u javnobilježničkom disciplinskom vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa i javnog bilježnika Marijana Jurića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Buge Mrzljak Stenzel, kao zapisničarke, u stegovnom predmetu protiv stegovnog optuženika I. R., zbog stegovnog prijestupa iz čl. 145. st. 3. toč. 2. Zakona o javnom bilježništvu, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i stegovnog optuženika podnesenim protiv presude javnobilježničkog stegovnog vijeća Županijskog suda u Splitu od 17. rujna 2010. broj 16 Su-589/09, u sjednici održanoj dana 21. studenog 2011.,

p r e s u d i o je:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se steg. opt. I. R., za stegovni prijestup iz čl. 145. st. 3. toč. 2. Zakona o javnom bilježništvu za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 147. st. 1. toč. 2. Zakona o javnom bilježništvu osuđuje na novčanu kaznu u iznosu 16.000,00 kuna (slovima: šesnaesttisućakuna), koju je dužan platiti u tri jednaka mjesečna obroka.

II. Odbija se u žalba steg. opt. I. R. kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom javnobilježničkog stegovnog vijeća Županijskog suda u

no i pravno opisan u izreci

Splitu, steg. opt. I. R. proglašen je krivim da je, na način činjenič

presude, počinio stegovni prijestup iz čl. 145. st. 3. toč. 2. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine br. 78/93., 29/94. i 16/07., dalje u tekstu: ZJB), te mu je na temelju čl. 145. st. 3. toč. 2. u vezi s čl. 147. st. 1. toč. 2. ZJB-a izrečena novčana kazna u visini od 3.000,00 kuna plativa u tri jednaka mjesečna obroka.

I Kž disc. 1/10-5

U odnosu na troškove stegovnog postupka, na temelju čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06., dalje u tekstu: ZKP/97) odlučeno je da je stegovni optuženik dužan platiti paušalnu svotu u iznosu 500,00 kuna.

Protiv te presude žali se stegovni optuženik osobno, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i „pogrešne primjene materijalnog propisa“, te po branitelju J. Č., odvjetniku iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da ga se oslobodi od optužbe, a podredno da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Žalbu je podnio i državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni na način da se stegovnom optuženiku za stegovni prijestup izrekne novčana kazna u visini tri osobne plaće suca Općinskog suda u šest jednakih mjesečnih obroka.

Na žalbe nije podnesen odgovor.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je povodom podnesenih žalbi, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP/97, spise dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje te je po čl. 373. st. 2. ZKP/97 o sjednici vijeća izvijestio državnog odvjetnika.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je spise vratilo drugostupanjskom sudu uz podnesak od 22. prosinca 2010. broj KŽ-DO-2086/10, kojim se očitovalo samo o žalbi državnog odvjetnika predlažući da se ta žalba prihvati.

Žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni je osnovana, a nasuprot tome, žalba stegovnog optuženika nije osnovana.

Drugostupanjski sud je po čl. 379. ZKP/97 prvostupanjsku presudu ispitao u onom dijelu koji se pobija žalbom i iz osnova iz kojih je se pobija, a po službenoj dužnosti ispitao je postoje li povrede odredaba kaznenog postupka navedene u toč. 1. st. 1. čl. 379. ZKP/97, i je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, kako to nalaže odredba toč. 2. st. 2. čl. 379. ZKP/97, te pri tome nije našao da bi bile povrijeđene one odredbe kaznenog postupka, odnosno kaznenog zakona koje u žalbi ističe stegovni optuženik ali niti one koje se ispituju po službenoj dužnosti.

Naime, stegovni optuženik ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, smatrajući da u obrazloženju pobijane presude nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno da su ti razlozi nejasni, a sve glede ocjene postojanja namjere na strani stegovnog optuženika pri počinjenju stegovnog prijestupa.

Međutim, suprotno iznijetom stajalištu, u prvostupanjskoj presudi su iznijeti jasni razlozi o svim odlučnim činjenicama, pa tako i o razlozima na temelju kojih je sud zaključio o krivnji stegovnog optuženika. U stvari, navodi žalbe u tom dijelu pokazuju da se prvostupanjska presuda pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer se iznose

I Kž disc. 1/10-5

razlozi koji po mišljenju žalitelja ukazuju na odsutnost subjektivnog elementa u njegovom postupanju.

Nadalje, stegovni optuženik neosnovano tvrdi da je povrijeđen ZJB, jer da činjenični opis stegovnog prijestupa za koje je proglašen krivim ne sadrži oznaku propisa koju je povrijedio javni bilježnik, niti naznaku posljedice koja je njegovim ponašanjem nastupila.

Odredbom čl. 145. st. 3. toč. 2. ZJB-a propisano je da javni bilježnik čini stegovni prijestup ako povrijedi dužnost utvrđenu tim zakonom i time ozbiljno ugrozi povjerenje u svoju nepristranost i u isprave koje sastavlja, a osobito ako poduzme radnju u stvari u kojoj je po zakonu isključen, ili ako povrijedi dužnost čuvanja tajne. Iz izložene odredbe ZJB-a razvidno je da ista u sebi sadrži opći opis stegovnog prijestupa, te dva primjerice navedena modaliteta kojim počinitelj ostvaruje taj prijestup. U konkretnoj situaciji, stegovni optuženik proglašen je krivim da je poduzeo radnju u stvari u kojoj je po zakonu isključen, i ta je radnja u činjeničnom opisu stegovnog prijestupa jasno opisana čime su i stegovni prijestup i s tim u vezi nastupjela posljedica u dovoljnoj mjeri određeni.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da se odluka o njegovoj odgovornosti temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, koja je posredno dovela do povrede kaznenog zakona.

U tom pravcu, u žalbi se ne iznosi ništa novoga što već nije bilo predmetom ocjene i analize suda prvog stupnja, nego se ponavljanjem navoda obrane iznesene tijekom postupka, tvrdi da u ponašanju stegovnog optuženika nisu ostvareni elementi stegovnog prijestupa.

Naime, u žalbi se i dalje tvrdi da je stegovni optuženik u konkretnoj situaciji postupao u smislu odredbe čl. 90. ZJB-a posvjedočenjem činjenice da nakon smrti pokojnog A. P. nitko nije ulazio u kuću u kojoj su se nalazile njegove osobne stvari, te da sporno pečaćenje nije bilo svrha i cilj radnje nego sredstvo posvjedočenja. U tom pravcu tvrdi, da je postupao po usmenom nalogu N. V., javnog bilježnika i prokurista u TD„A. P.“, koji je od njega tražio da posvjedoči da nitko od smrti pokojnog A. P. nije ulazio u kuću koja je u vlasništvu TD „A. P.“.

Međutim, stegovni optuženik je nekoliko dana nakon poduzimanja sporne radnje uputio dopis Općinskom sudu u Dubrovniku, kojim taj sud obavještava o poduzetim radnjama osiguranja ostavine, prema čl. 199. st. 1. Zakona o nasljeđivanju. U tom dopisu optuženik je naveo kako je postupao prema zahtjevu D. S., izvršitelja oporuke pok. A. P., i L. R., direktora TD „A. P.“, kojima oni od stegovnog optuženika zahtijevaju da poduzme radnje osiguranja ostavine do pokretanja sudskog postupka prema čl. 202. Zakona o nasljeđivanju (jer se u kući u vlasništvu TD„A. P.“ nalaze osobne stvari pokojnog A. P.), a radi se o zahtjevima prema kojima je stegovni optuženik istog dana poduzeo spornu radnju. Stoga motiv stegovnog optuženika jasno proizlazi iz izloženih materijalnih dokaza, pa je prvostupanjski sud s pravom odbio prijedlog obrane za ispitivanje svjedoka N. V., javnog bilježnika u D. i prokurista TD „A. P.“, na okolnost da je optuženik u stvari postupao na njegovo usmeno traženje.

Nadalje, imajući u vidu sadržaj poduzete radnje (u bitnome, omatanje jamstvenika i stavljanje pečata oko ulaznih vrata kuće u kojoj su se nalazile osobne stvari ostavitelja), te činjenicu da stegovni optuženik nakon poduzimanja te radnje sačinjava zapisnik o poduzetoj

I Kž disc. 1/10-5

radnji osiguranja ostavine, a da u postupku nije bilo sporno da je stegovni optuženik u trenutku poduzimanja sporne radnje upoznat s time da ostavinski postupak iza pokojnog A. P. nije bio pokrenut, i da on nije bio postavljen za povjerenika suda, i ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je stegovni optuženik kritične zgode poduzeo upravo radnju osiguranja ostavine, na koju nije bio ovlašten, a ne posvjedočenja činjenice.

Osim toga, niti sadržajno i niti suštinski radnja stegovnog optuženika ne odgovara postupanju prema čl. 90. ZJB-u na koju se žalitelj poziva.

Naime, čl. 90. ZJB-a propisano je da javni bilježnik može potvrditi i druge činjenice koje su se pred njim dogodile, poput rasprava o ponudama, dražbama, ždrijebanju, izjavama osoba o činjenicama, i stanjima za koja je sam ili uz sudjelovanje stručnih osoba saznao. No, omotavanjem jamstvenika na ulazna dvokrilna vrata oko ključanica kuće u D., uz naljepnicu na kojoj je utisnut javnobilježnički žig, a kroz jamstvenik provučeno pismeno o kakvoj mjeri osiguranja se tu radi, uz upozorenje tko ima pravo na skidanje pečata, javni bilježnik kritične zgode očito nije, nekom jednokratnom radnjom, posvjedočio činjenicu niti stanje koje bi saznao u trenutku obavljanja te radnje.

Nasuprot tome, stegovni optuženik je suštinski i stvarno, pečaćenjem ulaznih vrata kuće u kojoj su se nalazile osobne stvari pokojnog A. P., poduzeo radnju osiguranja ostavine, od koje je bio isključen, jer je na nju ovlašten samo sud. Naime, čl. 2. ZJB-a propisano je da javni bilježnici obavljaju između ostaloga poslove po nalogu suda, a odredbom čl. 176. st. 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03. i 163/03., dalje u tekstu: ZN) propisano je da se ostavinski postupak u prvom stupnju provodi pred općinskim sudom, odnosno pred javnim bilježnikom kao povjerenikom suda. Čl. 241. st. 1. ZN-a propisano je da javni bilježnici kao sudski povjerenici provode radnje i donose odluke u ostavinskom postupku sukladno odluci suda o povjeravanju i odredbama tog zakona. Sukladno odredbi čl. 202. ZN-a, prije pokretanja ostavinskog postupka samo sud može odrediti privremene mjere predviđene Ovršnim zakonom radi osiguranja stvari i prava iz ostavine.

Stoga je u svemu promašena tvrdnja žalitelja da je njegovo postupanje bilo utemeljeno na ovlasti iz čl. 90. ZJB-a.

Nije u pravu stegovni optuženik niti u tvrdnji da u njegovom ponašanju nema subjektivnih elemenata stegovnog prijestupa jer je bio svjestan da omatanjem jamstvenika uz naljepnicu na kojoj je utisnut javnobilježnički žig kroz koji je bilo provučeno pismeno kojim se daje informacija o poduzetoj radnji, poduzima radnju osiguranja ostavine na koju nije bio ovlašten, te je htio takvo postupanje, a kao diplomirani pravnik s položenim pravosudnim i javnobilježničkim ispitom, zna da je njegovo djelo zabranjeno. Okolnost, da je stegovni optuženik prvog idućeg radnog dana izvijestio sud o svojoj radnji, te da je naknadno nakon podnošenja prijedloga za pokretanje stegovnog postupka donio ispravak spornog zapisnika od 6. veljače 2009., kojim je riječi „osiguranja imovine“ i „osiguranja“ zamijenio riječima „posvjedočenja činjenica“, na što je ukazuje u žalbi, ničim ne dovodi u sumnju zaključak prvostupanjskog suda o svijesti stegovnog optuženika o tome da je njegovo djelo protupravno, već upravo suprotno.

I Kž disc. 1/10-5

Budući da je stegovni optuženik podnio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a kako žalba zbog te žalbene osnove podnesena u korist optuženika, u smislu odredbe čl. 382. ZKP/97 sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenim sankcijama, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti zbog odluke o kazni kao i povodom žalbe državnog odvjetnika koji se žali iz te žalbene osnove, te je ustanovio da niti u tom dijelu žalba stegovnog optuženika nije osnovana, već da je osnovana žalba državnog odvjetnika.

Osnovano ukazuje državni odvjetnik da je izrečena stegovna kazna preblaga i neprimjerena za ostvarenje svrhe kažnjavanja. S pravom ovaj žalitelj tvrdi da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio prilike u kojima stegovni optuženik živi, odnosno visinu njegovih mjesečnih primanja i iznose javnobilježničkih pristojbi i nagrada.

Stoga, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da težina stegovnog prijestupa ali i značaj i važnost koji javnobilježnička služba ima u pravnom prometu u korelaciji sa imovinskim prilikama stegovnog optuženika, koji prema vlastitom kazivanju ostvaruje prihode od 10.000,00 kuna, predstavljaju one okolnosti koje opravdavaju izricanje novčane kazne u većem iznosu, iako ne u visini kako se to predlaže u žalbi državnog odvjetnika, a koja bi predstavljala maksimalnu novčanu kaznu iz čl. 147. st. 1. toč. 2. ZJB-a, s obzirom na ostale po prvostupanjskoj odluci utvrđene olakotne okolnosti, osobito dosadašnju stegovnu neosuđivanost stegovnog optuženika. Slijedom iznijetog, trebalo je preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni, te stegovnog optuženika osuditi na novčanu kaznu u visini 16.000,00 kuna, čije je plaćanje određeno u tri jednaka mjesečna obroka, smatrajući da će takva kazna biti primjerena ali i nužna za ostvarenje svih vidova svrhe kažnjavanja.

Iz navedenih razloga, na temelju čl. 150. st. 2. i čl. 153 st. 4 ZJB-a u vezi čl. 390 st. 1 ZKP/97, prihvaćena je žalba državnog odvjetnika i preinačena prvostupanjska presuda u odluci o kazni, na način kako je to navedeno pod toč. I. izreke ove presude, dok je na temelju čl. 150. st. 2. i čl. 153 st. 4 ZJB-a u vezi čl. 387. ZKP/97, žalba stegovnog optuženika odbijena kao neosnovana te je u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda, kako je to navedeno pod toč. II. izreke.

U Zagrebu 21. studenog 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Buga Mrzljak Stenzel, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.