I Kž-444/2017-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 444/2017-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. Č., zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 1, 3. i 4. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03. i 190/03 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 24. ožujka 2017. broj K-39/15-296, u sjednici održanoj 12. rujna 2019.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Vukovaru, na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08.) opt. A. Č. je oslobođen od optužbe da bi počinio kaznena djela iz čl. 337. st. 4. KZ/97. i čl. 312. st. 1. KZ/97., dok na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Optuženik je putem branitelja mr. D. M., odvjetnika iz O., odgovorio na žalbu.

I Kž 444/2017-6

Na temelju čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 78/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.) spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Državni odvjetnik prigovara da je prvostupanjski sud nepravilno analizirao i ocijenio iskaze svjedoka povezano s nalazom i mišljenjem računovodstveno knjigovodstvenog vještaka D. D. i smatra dokazanim navode optužbe kako optuženik nije obavio službena putovanja niti je „…mogao dobiti putni trošak od mjesta stanovanja u O. do sjedišta Č. V.…“ za što mu je putem krivotvorenih putnih naloga isplaćen novac. Za državnog odvjetnika je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer „…iako je ovo državno odvjetništvo u uvodnom govoru ostalo kod prijedloga za saslušanjem svih svjedoka u ranije provedenom postupku…pa tako i predstavnika oštečenika…“ isti na raspravu nije pozvan kako bi se očitovao o imovinskopravnom zahtjevu.

Prije svega, neutemeljen je žalbeni prigovor da je ignoriran prijedlog optužbe za pozivanje predstavnika (opunomoćenika) oštećenika pa da je time činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Naime, u uvodnom govoru na raspravi tužitelj je naveo da će optužbu, dakle odlučne činjenice o kojima ovisi dokazanost objektivnih i subjektivnih elemenata kaznenih djela, dokazati „izvođenjem dokaza koji su izvedeni u dosadašnjem provođenju postupka u ranije dvije ukinute presude.“, te je predložio čitanje iskaza svih svjedoka „koji su saslušani u dosadašnjem tijeku postupka“. Osim toga, opunomoćenik oštećenika je tijekom trajanja ovog kaznenog postupka u više navrata bio prisutan na raspravama te je shodno tome prvostupanjski sud utvrdio da imovinskopravni zahtjev nije postavljen. Kako odluka o imovinskopravnom zahtjevu oštećenika u kaznenom postupku ima adhezioni karakter i nije pretpostavka utvrđivanju odlučnih činjenica o kojima ovisi dokazanost terećenih kaznenih djela te imajući na umu da je pobijanom presudom optuženik oslobođen od optužbe to nepozivanjem opunomoćenika oštećenika na raspravu u trećem ponovljenom suđenju činjenično stanje nije nepotpuno utvrđeno.

Nadalje, za žalitelja su od odlučujućeg značaja dijelovi iskaza svjedoka koji, povezano s nalazom i mišljenjem računovodstveno financijskog vještaka, dokazuju optužbu. Ističu se iskazi M. R. kojim tereti optuženika za ispostavljanje „naloga lažnjaka“, M. H. kako optuženik nikada nije pisao izviješća sa službenog putovanja i D. T. da optuženik uz putne naloge nije prilagao račune (priloge) te da je vidio putne naloge s netočnim datumima.

Suprotno stavu državnog odvjetnika ovaj drugostupanjski sud nalazi da su u pobijanoj presudi argumentirano, sveobuhvatno i valjano ocijenjeni svi izvedeni dokazi na temelju kojih je činjenično stanje pravilno utvrđeno, uz ispravan zaključak kako nije dokazana temeljna tvrdnja optužbe da je optuženik pribavio nepripadnu imovinsku korist isplatama novca na temelju putnih naloga sačinjenih za službena putovanja koja nije izvršio. Tako je, prema pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda, utemeljenom na dokumentaciji i iskazima svjedoka (Ž., P., S., M.1 , M. , R., S., K., D.) optuženik u inkriminiranom razdoblju, kao direktor TD Č. d.o.o. V. zbog potreba posla učestalo bio na službenim putovanjima, pretežno u Republici Hrvatskoj, te po potrebi i u inozemstvu, koristeći svoje osobno vozilo, koje utvrđenje ni za žalitelja nije sporno. Pri tome sud prvog

I Kž 444/2017-6

stupnja, među ostalim, utvrđuje da u spornim putnim nalozima nema priznatih troškova noćenja, cestarine, putarine, već da je optuženiku isključivo isplaćivano pola ili cijela dnevnica uz troškove korištenja automobila u službene svrhe, dok su „loko putni nalozi“ ispisivani jednom ili dva puta u mjesecu, što je, glede trajanja putovanja i načina na koji su sačinjavani putni nalozi potvrđeno iskazima svjedoka.

Optuženika je doduše teretila svjedokinja M. R. koja je tvrdila da su putni nalozi – lažnjaci (loko putni nalozi) služili isplati putnih troškova optuženika na relaciji O. (gdje je živio) V. i natrag na koje troškove optuženik nije imao pravo. Međutim, spomenuta je svjedokinja naknadno, u ponovljenom suđenju, iskaz promijenila, potvrdivši optuženikovu obranu da je imao pravo na ovaj trošak, što je uostalom potvrdila i svjedokinja R. R., pravnica u Č. d.o.o. V. Žalitelj inzistira na iskazu svjedokinje M. R. u dijelu u kojem podupire optužbu dok izmijenjen iskaz drži neistinitim, što u svakom slučaju upućuje na kompromitaciju prvotnog terećenja optuženika.

Nadalje, u odnosu na iskaze M. H. i D. T., jasno proizlazi da optuženik nije prilagao pisana izviješća o obavljenim putovanjima, ali ako je platio cestarinu ili noćenje priložio bi odgovarajuće račune. Znakovito je svjedočenje da je optuženik vrlo često putovao, da je bilo dana kada je bio u firmi, ali su s istim datumom sačinjeni putni nalozi (D. T.) odnosno da bi ujutro došao na posao nakon čega bi izbivao cijeli dan i sutra dan (M. H.). Ovi iskazi svjedoka nesumnjivo zorno opisuju da je optuženik u najmanju ruku neuredno i neodgovorno izvršavao svoje radne obveze, što se proteže i na organizaciju uredne evidencije rada, kako je to pojasnio računovodstveno-financijski vještak.

Naime, prvostupanjski je sud uvažio zaključak računovodstveno-financijskog vještaka D. D., uključujući i onaj od 7. ožujka 2011. na koji se referira žalitelj, prema kojem 290 putnih naloga (od kojih bi se kod polovice moglo raditi o loko vožnji) „sa računovodstveno- financijskog stajališta ne čine vjerodostojnu ispravu“ jer nisu sadržavali dodatni element kako bi nepristrana stručna osoba mogla utvrditi da je do poslovne promjene doista i došlo (putni nalozi bez priloga). Istovremeno je spomenuti vještak (kao i vještak D. V.) naznačio da se radi o knjigovodstveno urednim dokumentima pa je na sudu da utvrdi njihovu vjerodostojnost. Znakovit je dio nalaza i mišljenja vještaka kako evidencija o radu tvrtke nije vjerodostojna budući da je primjerice u istoj evidentiran optuženikov put, a da uz putni nalog ne postoji nikakav prilog, a s druge strane da se istovremeno uz određene putne naloge nalaze prilozi iz kojih je vidljivo da je do puta doista i došlo, ali nisu evidentirani u evidenciji rada.

Stoga, imajući na umu rezultat provedenog dokaznog postupka u ponovljenom trećem suđenju i s tim u vezi oslabljenu poziciju optužbe, kako je podrobno argumentirano u razlozima pobijane presude, te bez obzira na činjenicu da optuženikov odnos prema poslovnim obvezama zaslužuje prijekor, to je u pravu prvostupanjski sud kako nije moguće pouzdano i sigurno zaključiti da optuženik nije obavio službena putovanja (i imao putne troškove) na ime kojih je primio novac i time sebi pribavio nepripadnu znatnu imovinsku korist.

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, niti povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08.-VII koje

I Kž 444/2017-6

drugostupanjski sud ispituje po službenoj dužnosti, na temelju čl. 482. ZKP/08.-VII odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 12. rujna 2019.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Maja Ivanović Stilinović, v.r.

Ranko Marijan, v.r.