I Kž-441/2010-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 441/10-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Žarka Dundovića, kao predsjednika vijeća, te Dražena Tripala i mr. sc. Marijana Svedrovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. M. zbog kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04. i 84/05. – ispravak; nastavno: KZ/97), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 12. travnja 2010. broj K-71/07, u sjednici održanoj 26. lipnja 2013. u nazočnosti zamjenice glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, Marinke Orlić,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba optuženog A. M. kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi A. M. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavka 2. KZ/97 pa je na temelju tog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i devet mjeseci.

Na temelju članka 173. stavka 7. KZ/97 od optuženog A. M. oduzeto je 5,14 grama droge heroin, kao i plastične vrećice.

Na temelju članka 122. stavka 1. u vezi s člankom 119. stavkom 2. točkama 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.; nastavno: ZKP/97) optuženom A. M. naloženo je naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu 6.793,00 kuna.

I Kž 441/10-6

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi A. M. po braniteljima, odvjetnicima J. F. i D. M..

Branitelj J. F. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske „usvoji žalbu žalitelja, te da preinači pobijanu presudu na način da istog oslobodi od optužbe, podredno, da presuda bude ukinuta te predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, odnosno da se isti blaže kazni“.

Branitelj D. M. žali se „zbog svih žalbenih razloga“, a iz obrazloženja žalbe proizlazi da i on presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda „u cijelosti ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje pred sud prvog stupnja, odnosno da se ista preinači na način da se okrivljenik u potpunosti oslobodi kaznenopravne odgovornosti za kazneno djelo iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona“.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. ZKP/97, dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenice glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić, a, u skladu s odredbom članka 374. stavka 4. ZKP/97, u odsutnosti optuženog A. M. i njegovog branitelja, odvjetnika J. F., koji su o sjednici uredno izviješteni.

Žalba nije osnovana.

Optuženi A. M. u žalbi tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. ZKP/97, jer da je presuda „proturječna razlozima iste, odnosno razlozi o odlučnim činjenicama su u znatnoj mjeri proturječni te postoje proturječnosti između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava i zapisnika o iskazima te samih tih isprava i zapisnika". Međutim, optuženik u nastavku žalbe ne obrazlaže istaknutu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, već polemizira s razlozima prvostupanjskog suda zbog kojih je odbijen prijedlog obrane za izdvajanje određenih dokaza kao nezakonitih, pa na ovu žalbenu tvrdnju valja samo odgovoriti da nema nikakvih proturječja između izreke presude i njenih razloga niti proturječja među razlozima o odlučnim činjenicama, a nema nikakvih proturječnosti niti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. ZKP/97 koju ističe optuženik.

Optuženi A. M. u žalbi ističe i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 2. KZ/97, tvrdeći da se presuda temelji na nezakonitom dokazu, radnji djelatnika redarstvenih vlasti koja, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, ne predstavlja pregled, već pretragu optuženikovog vozila koja je bila obavljena bez sudskog naloga, zbog čega su i ta

I Kž 441/10-6

radnja, i svi dokazi koji su iz nje proizašli, nezakoniti. Pritom žalitelj osporava ocjenu iskaza ispitanih svjedoka – I. P. i M. P. – te nalaza i mišljenja prometnog vještaka koju je dao prvostupanjski sud, povezujući time ovu žalbenu osnovu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio sve činjenice koje se odnose na način postupanja djelatnika redarstvenih vlasti i njihovog pronalaska u vozilu optuženika 28 vrećica s 5,14 grama droge heroin, pa je na temelju ispravnih utvrđenja zaključio da su djelatnici redarstvenih vlasti predmetne zgode obavili pregled, a ne pretragu optuženikovog vozila.

Naime, optuženi A. M. u žalbi ustraje u tvrdnji da je djelatnik policije koji je ušao u optuženikovo vozilo namjerno podigao poklopac sirene s upravljača vozila, čime je ušao „u sferu postupovne radnje koja predstavlja zahvat u zaštićeno područje, odnosno predstavlja radnju pretrage“. Pritom žalitelj ukazuje na dio iskaza svjedoka I. P. prema kojemu je poklopac sirene bio „malo podignut“, kao i na nalaz i mišljenje vještaka za strojarstvo i cestovni promet dipl. ing. V. U., prema kojemu je taj poklopac, da bi pao s upravljača već uslijed dodira rukom, morao biti podignut od kućišta upravljača „najmanje četiri do pet centimetara“. S obzirom na takav nalaz i mišljenje vještaka, optuženik zaključuje „da su djelatnici policije (…) poduzeti pretragu, jer su malo podignutu sirenu trebali zahvatiti barem sa dva, ili pak sa tri ili svih pet prstiju, čime su znatno ograničili pravo na zaštitu osobnog i obiteljskog života radnjom koja ne dozvoljava zahvat u zaštićenom području“, pa da je „jasno (…) da su poduzeli pretragu suprotno odredbama ZKP-a“.

Međutim, ispravno prvostupanjski sud ističe da su iskazi svjedoka I. P. i M. P. međusobno sukladni, logični i prihvatljivi, a da je nalaz i mišljenje vještaka stručno utemeljen i valjano argumentiran, pa ih sve opravdano prihvaća kao istinite. Pritom nema proturječja između iskaza svjedoka P. i nalaza i mišljenja vještaka U. o načinu ispadanja poklopca sirene s upravljača, kako to pokušava protumačiti optuženik. Naime, životno je da djelatnik redarstvenih vlasti ne bi uopće uočio neuobičajeni položaj poklopca sirene da je on bio gotovo do kraja uglavljen u upravljač vozila, odnosno da je od njega bio odignut svega par milimetara. Budući da je svjedok P. iskazao da je taj poklopac bio malo podignut, očigledno je da se radilo upravo o takvom njegovom položaju kojega opisuje i vještak dipl. ing. V. U., dakle, da je taj poklopac bio uzdignut nekoliko centimetara, kada je, kako je to vještak određeno iskazao, mogao ispasti već pri slučajnom dodiru.

Pritom valja istaći da niti iz obrane optuženog A. M. ne proizlazi da bi djelatnik policije prilikom pregleda vozila koristio odvijač koji bi mu, kako je to sam optuženik iskazao, a suglasno je naveo i vještak dipl. ing. V. U., bio potreban za skidanje poklopca da je on bio uglavljen u upravljač.

Konačno, na zaključak da je poklopac sirene bio podignut tako da je mogao pasti s upravljača i prilikom slučajnog dodira upućuje i činjenica da se ispod poklopca nalazilo čak 28 vrećica s drogom heroin, i to po 14 njih u svakoj od dvije vrećice koje su tamo bile smještene. Očigledno je da su ti paketići, s obzirom na ovaj njihov broj i način pakiranja, zauzimali prostor veći od šupljine ispod poklopca sirene, pa su onemogućavali ne samo potpuno, nego i djelomično uglavljivanje tog poklopca na upravljač, zbog čega je i bilo

I Kž 441/10-6

moguće njegovo slučajno padanje s upravljača tijekom pregleda optuženikovog vozila koji je djelatnik policije bio ovlašten poduzeti sukladno odredbi članka 177. stavka 2. ZKP/97.

Slijedom iznesenog, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio sve činjenice i okolnosti odlučne za ocjenu zakonitosti radnje djelatnika policije, a pravilnost tih utvrđenja navodima žalbe optuženog A. M. nije dovedena u sumnju, pa je ta žalba, u dijelu u kojem se osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja značajnih za navedenu odluku neosnovana.

S obzirom na to, nije u pravu optuženi A. M. niti kada tvrdi da su djelatnici policije predmetne zgode obavili pretragu njegovog vozila bez sudskog naloga te da se presuda temelji na dokazu iz članka 9. stavka 2. ZKP/97, jer iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da su djelatnici policije zakonito obavili pregled optuženikovog vozila, za koji im nije bio potreban sudski nalog.

Stoga nije počinjena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 2. ZKP/97, a niti koja druga takva povreda na koju drugostupanjski sud, sukladno odredbi članka 379. stavka 1. točke 1. ZKP/97, pazi po službenoj dužnosti.

Budući da optuženi A. M. u žalbi ne ističe žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu sukladno odredbi članka 379. stavka 1. točke 2. ZKP/97, posebno i zbog toga što je nakon donošenja prvostupanjske presude, 1. siječnja 2013. stupio na snagu Kazneni zakon („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; nastavno: KZ/11) koji člankom 3. stavcima 1. i 2. propisuje da će se, ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijeniti zakon koji je najblaži za počinitelja, te je našao da KZ/11 u odredbi članka 190. stavka 2., pod koju bi se podvele radnje za koje je optuženik proglašen krivim, u kojoj je, dakle, ostvaren pravni kontinuitet u odnosu na kazneno djelo iz članka 173. stavka 2. KZ/97 (članak 3. stavak 3. KZ/11), nije blaži za počinitelja, pa je našao da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

Optuženi A. M. u žalbi tvrdi da je on „u svojim obranama kako tijekom istrage tako i na glavnoj raspravi u potpunosti poricao izvršenje kaznenog djela“, a da „nema razloga sumnjati u vjerodostojnost ovako iznesene obrane okrivljenika, posebno u situaciji kada ista nije dovedena u pitanje drugim, na zakonu utemeljenim dokazima i utvrđenim činjenicama“.

Suprotno ovome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženi A. M. predmetne zgode posjedovao 5,14 grama droge heroin koja je, s obzirom na način njenog pakiranja – u dvije vrećice u kojima se nalazilo po 14 vrećica s tom drogom – kao i mjesto na kojem je zatečen u njenom posjedu, očigledno bila namijenjena prodaji, čime su utvrđene sve sastavnice bića kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. KZ/97 za koje ga je i proglasio krivim, pa niti u ovome dijelu nije osnovana žalba optuženika podnesena iz razloga navedenog u članku 369. stavku 2. ZKP/97.

Pobijajući odluku o kazni, optuženi A. M. navodi da se on „od tada nije pojavljivao kao počinitelj kaznenih djela, da se zaposlio, da je dobio malodobno dijete o kojemu se skrbi i koje uzdržava, da ima uredna mjesečna primanja“, pa da su ispunjenu uvjeti „da se primijene odredbe o ublažavanju kazne, ili, pak, da se odredi blaža kazna bliža zakonskom minimumu“.

I Kž 441/10-6

Suprotno citiranim žalbenim tvrdnjama, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio sve olakotne okolnosti koje ističe i žalitelj, ali je ispravno utvrdio i cijenio i otegotne okolnosti – prije svega raniju višestruku osuđivanost optuženog M. zbog različitih djela, a posebno činjenicu da je on predmetno kazneno djelo počinio u roku provjeravanja koji mu je bio određen uvjetom osudom Općinskog suda u Splitu od 26. svibnja 2006. broj K-582/05, kao i okolnost da se radilo o izuzetno opasnoj drogi heroin, pripremljenoj za prodaju u 28 doza, a ove otegotne okolnosti isključuju mogućnost izricanja optuženiku kazne blaže od one na koju ga je osudio prvostupanjski sud.

Stoga se, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, kazna zatvora u trajanju jedne godine i devet mjeseci ukazuje primjerenom kako počinjenom djelu, tako i ličnosti počinitelja te pogodnom da ostvari i opću svrhu kaznenopravnih sankcija iz članka 6. KZ/97 – da svi građani poštuju pravni sustav i da nitko ne počini kazneno djelo te da se počinitelji kaznenih djela ubuduće tako ponašaju – i svrhu kažnjavanja iz članka 50. KZ/97 – da se izrazi društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utječe na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, utječe na sve ostale da ne čine kaznena djela i da se primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Zbog iznesenog, nije osnovana žalba optuženog A. M. niti zbog odluke o kazni (članak 370. stavak 1. ZKP/97).

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 379. stavka 1. ZKP/97 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo na temelju članka 387. ZKP/97 žalbu optuženog A. M. odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci.

U Zagrebu 26. lipnja 2013.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.

Žarko Dundović, v.r.